Upornost i volja: Goran (44) nije osjetio noge dvije godine, a do prije samo pet godina bio je u kolicima. Sad trči polumaratone, a priprema se za 100 kilometara...
Nije odustajao: Goran je bio u kolicima, a danas je maratonac
Ukliještila su mi se oba diska kralježnice, pritiskala su živce i dvije godine nisam osjećao noge - ispričao je Goran Jureković (44), električar iz Daruvara. No, prije tri dana on je istrčao četvrti polumaraton.
Sa startnim brojem 309, ponosno je ušao u cilj, a do samo prije pet godina sjedio je u kolicima nepokretan.
Nije odustajao
- Neću stati! Pripremam se za prvi maraton, a planiram ga istrčati za pet mjeseci.
Do 50. ću se ohrabriti i za 100 kilometara, veselo nam kaže. Prognoze su bile porazne, život je trebao provesti prikovan uz invalidska kolica.
- Doktori su odustali od mene. Ali ja nisam odustao od sebe. Uzeo sam stvar u svoje ruke i obratio se doktoru iz Slavonskog Broda. Čim je vidio nalaze, zaključio je da nema drugog rješenja nego odmah operirati kralježnicu – kaže Goran.
Oporavljao se godinu dana te je napokon prohodao. Prije kolica nije vodio zdrav život, bilo kakva sportska aktivnost za njega je bila nepoznanica. Ipak, “prosvjetljenje” je doživio gledajući kroz prozor iz svojeg bolničkog kreveta.
- Ugledao sam čovjeka kako vozi bicikl. To je bio prijelomni trenutak. Rekao sam si: ‘Gorane, ako ikad staneš na noge, počet ćeš se baviti sportom’ – kaže. Svakoga dana u pet sati započinje njegova tura po šumama duga desetke kilometara. Trening ne propušta ni pod razno, a to dokazuje i nedjeljni rekord koji je brži za 14 minuta (istrčao ga ja za 1,48 h) od zadnjeg polumaratona koji je otrčao prije pet mjeseci u Zagrebu.
- Prije bih na 18. kilometru bio pred odustajanjem, noge su mi bile olovne, ali takve krize prebrodite. Danas ih nema jer sam u odličnoj formi - govori Goran.
Najveća podrška žena
Bavi se i biciklizmom, planinarenjem te skijanjem. Doktori su mu ipak zabranili skijanje.
- Znam da ću jednog dana stati i na skije – rekao je Goran. Najveća potpora mu je, kaže, žena Danijela, na čijim su se leđima prije pet godina lomila koplja. Pomisao na to da uz autistično dijete mora voditi brigu i o mužu u kolicima Gorana je, kako kaže, tjerala na gubitak vjere u život. Na kraju je sve dobro završilo, a trčanje ga je promijenilo iz korijena.
Opuštanje
Tu nema stresa, nema priča o politici, govori i dodaje kako uvijek završe na zasluženom druženju uz pivu.
Pobjeda
Jedino mu je važno svaku utrku završiti na cilju i osjećati se kao pobjednik bez obzira na rezultat.