Ni izlazak na ulice ni tablet revolucija nisu nam donijeli gotovo nikakve promjene

Priča o Simeonu Stefanoviću jedna je od onih koje ostavljaju ozbiljno gorak okus. Genijalni matematičar i informatičar, koji se dovoljno puta dokazao na službenim natjecanjima u Hrvatskoj i inozemstvu, otkriva jedan od golemih problema hrvatskog obrazovanja - gotovo potpuno nepostojanje sustava prepoznavanja i rada s nadarenom djecom. Pritom, rad s takvom djecom ne znači omalovažavanje i guranje u stranu “ostalih”, kao što bi netko mogao pomisliti. Rad s nadarenom djecom poboljšava, naime, cijeli sustav. Podižući svoje kriterije dok poučavaju iznimno talentiranu djecu na bilo kojem području, edukatori, nastavnici, učitelji i profesori proširuju vlastite vještine da svoj djeci omoguće lakše i naprednije usvajanje gradiva. Nažalost, dok se u Ministarstvu povremeno okuplja megapovjerenstvo koje slaže još jedan u nizu “strateških” dokumenata hrvatskog obrazovanja, na kraju još jedne školske godine tisuće učenika koji upisuju srednje škole i fakultete osjećaju se izgubljeno i bez potpore sustava. Statistika će vrlo vjerojatno pokazati kako je, nakon korona poplave petica lanjske godine, i ove godine pošteno “nabildan” prosjek odlikaša, nerealno, naravno. I to sigurno nije potpora koju naši učenici trebaju. Niti je uloga na koju bi se smjelo svesti nastavnike. Krajnje je vrijeme da se obrazovne vlasti zaista ozbiljno pozabave vrednovanjem i standardiziranjem vrednovanja znanja i vještina naše djece. I pružanjem potpore učenicima na svim razinama koje im trebaju. Pa će Simeon i svi oni koji svoje zalaganje i trud iskazuju iznimnim uspjesima na natjecanjima dobiti konkretne financijske potpore i mogućnost da upišu škole koje će ih poticati, poput XV. gimnazije. A učenici koji žele drugačije, ako želite, lakše modele učenja, to trebaju dobiti u školama, koje zbog toga ne trebaju spuštati kriterije nastave i kreativnog rada s učenicima. No i nakon izlaska na ulice, i nakon tablet revolucije, kao da smo opet na istom - neujednačenom ocjenjivanju, gomili papirologije, povlačenju djelomičnih obrazovnih rješenja i prepuštanju organizacije nastave lokalnim sredinama. Ni iduća godina neće nam donijeti cjelodnevnu nastavu, obroke i udžbenike plaćene iz proračuna za svu djecu, kao ni sustavno organiziran rad s nadarenim te učenicima s poteškoćama na razini cijele Hrvatske. Valjda ćemo jednom nešto i naučiti.