Nestao kod Hrvatske Kostajnice: 'Nisam tražio tko mi je ubio brata, želim naći njegove kosti'

Pokušavao sam razgovarati s ljudima za koje sam pretpostavljao da bi nešto mogli znati gdje je ostavljen moj brat Perica. Molio sam da mi nešto kažu samo da ga mogu dostojno pokopati, jer je to kao čovjek zaslužio. Nikad ih nisam tražio informaciju tko ga je ubio i tko je odgovoran za njegov nestanak. Samo tražim informaciju gdje su mu kosti, polako nam je govorio 2018. Milko Prpić (49) iz Hrvatske Kostajnice.

POGLEDAJTE VIDEO

Od 1991. godine traga za bratom kojeg je zadnji put vidio u kolovozu iste godine, prije nego što je s policijom otišao na teren u Hrvatsku Kostajnicu. Stradao je kraj Rosulja, a njegovi posmrtni ostaci nisu nađeni do danas.

- On je odlazio na teren u Kostajnicu, a ja na policijsku obuku u Svetošimunsku. Pozdravili smo se kratko i na pamet nam nije palo da je to naš zadnji susret. Moja jedinica trebala im je biti pomoć, no došli smo do Siska i dobili zapovijed da se uputimo prema Topuskom. Policijska jedinica u kojoj je bio moj brat svakodnevno je patrolirala cestom i omogućavala da komunikacija s Hrvatskom Dubicom ostane slobodna. Zadnjih dana je ta komunikacija bila prekinuta. Prilikom pada Hrvatske Kostajnice i izlaska, moj brat je sa svojim policajcima odlučio da se ne predaju i ne prelaze preko mosta, nego su krenuli u proboj prema Hrvatskoj Dubici. Na izlazu iz Hrvatske Kostajnice, u zaseoku Rosulje, došlo je do pucnjave po njihovu vozilu i tu se mom bratu gubi svaki trag - pripovijeda nam Milko.

Da mu je brat nestao, saznao je tu noć. Kako danima nisu imali kontakata s Pericom, ni on ni roditelji koje je zvao u Zagreb nisu znali što se događa. Tek su naslućivali da nešto nije u redu.

- Jutro nakon nestanka molio sam zapovjednika da me pusti u Sisak, što mi je i omogućio. Došavši u Sisak, našao sam neke ljude iz Hrvatske Kostajnice i počeo s njima razgovarati. Međutim, nitko mi ni u policiji niti od sumještana u tom trenutku nije želio reći gdje je moj brat završio. Otišao sam prema bolnici u Kutini, opet pričao sa sumještanima, no nikakav odgovor nisam dobio. Uputio sam se i u Zagreb, obilazio adrese svih mogućih institucija, na sve načine nešto pokušao saznati, no nikakvih saznanja nije bilo. Od njegovih suboraca koji su bili s njim u vozilu tog kobnog dana tek sam saznao da je nakon pucanja na vozilo moj brat ranjen.

S još jednim kolegom iz Varaždina ostao je ležati u kanalu, iz pluća mu se čulo hroptanje, a ostali su se uspjeli izvući i preživjeti. U više navrata pokušao sam razgovarati i s ljudima koji su u Hrvatskoj Kostajnici ostali i na neki način bili vezani uz moju obitelj. Iako sam se trudio na sve načine, taj zavjet šutnje bio je prejak - glasom punim nemoći i prikrivene gorčine pripovijeda Milko.

Sudbina je htjela da, razgovarajući s ljudima, dođe do čovjeka koji je s druge strane Une gledao muškarca kako iz tačaka u Unu istresa spaljena trupla. Taj čovjek i danas živi u okolici Kostajnice.

- Pretpostavljam da je među tim truplima bio moj brat, jer se poklapaju i vrijeme i lokacija. Prijavio sam to nadležnim službama, službe su obavile s njim razgovor. I to je to. U iskazu stoji da je taj čovjek priznao da je trupla dovezao na obalu Une, no kad ih je drugi dan došao pokopati, odronio se dio obale i oni su završili u Uni. To znači da mi te kosti nikad nećemo naći - razočarano kaže Milko. Prije rata je, sa šest godina starijim bratom, radio u očevoj mesnici. Popunjavali su se, kaže, dopunjavali, radili jedan za drugog i funkcionirali kao jedno tijelo.

- Uvijek sam s ponosom isticao kako imam starijeg brata. Bio je zaštitnički nastrojen, pazio na mene, podučavao me, a ja sam se s njim hvalio. Nebrojeno puta govorio sam: 'A, imam ja starijeg brata, doći će moj brat'. I njegovo stradavanje i nestanak sigurno su pridonijeli da još srčanije branim i oslobađam domovinu - govori nam Prpić.

Peričin nestanak imao je silan utjecaj i na ostale članove ove poštene kostajničke obitelji. Njihova majka s udrugama je obilazila logore, tražila, nadala se, vjerovala da će naći sina. Otac im je, nažalost, preminuo.

- Uvijek sam s ocem vodio razgovore kako ćemo od naših prijatelja nešto doznati kad se vratimo u Kostajnicu, kako ćemo naći Pericu i dostojno ga pokopati. Međutim, kad smo došli u Kostajnicu u kojoj je imao jako puno 'prijatelja', nitko mu nije htio ništa reći i to ga je jednostavno ubijalo. Grizli su ga taj neuspjeh kod raspitivanja i ispitivanja te pokušaji traženja. Razočaranje ga je jednostavno shrvalo i preminuo je 1997. godine.

A bratov nestanak jako je teško podnijela i moja majka. I ona je preko udruga obilazila, tražila i pokušavala, i nikako se nije mogla pomiriti s činjenicom da njezina sina više nema i da ga neće naći - otkriva nam Milko. Još tijekom izbjegličkih dana u Zagrebu s majkom je obilazio mjesta razmjene, Kockicu iz koje se vraćao sa žaljenjem jer o bratu nije pronašao nikakav trag.

- Bili su to mahom Vukovarci. Moja mama svako bi malo saznala za postojanje nekog logora, što u Glini, što na Šamarici, što joj je budilo nadu da je živ. Onda bi uslijedilo razočaranje, pa opet nada kad bi čula da u Srbiji također postoji neki logor - pripovijeda nam Milko, koji je u sastavu MUP-a bio do 1997. godine. Sa sastavom policije vratio se u Kostajnicu 1995. godine, a iste je godine u prosincu doveo svoju obitelj i obnovio kuću u kojoj i danas živi.