Neslomljivi ljudi s Banije: Jozo i Štefica čekaju prvi Božić u novoj kući, obitelj obnovila restoran...

Ma nema stajanja! Iako nam svi govore da odustanemo od tog restorana, da je to rupa bez dna, mi smo ipak nekako vezani za njega i ne želimo ga tako lako pustiti. Uspjeli smo prebroditi potres, nekoliko poplava i požar, sad nam još samo ostaje čekati da nas posjete i izvanzemaljci, našalio se Tomislav Presečan, vlasnik restorana Mlinski kamen. Obiteljski restoran nalazi se na obali Kupe u blizini Petrinje. Prije tri godine, kad je tlo na Baniji snažno zadrhtalo, restoran je pretrpio oštećenja, koja je odlučna obitelj uspjela sanirati u samo nekoliko dana.

- Svi smo znali da želimo što prije početi raditi. U samo nekoliko dana uspjeli smo sanirati svu nastalu štetu i restoran je opet počeo raditi. Zatim su došle poplave, ali na njih smo se gotovo naviknuli. Jasno nam je da je restoran uz Kupu, pa to nije ni bilo nešto čemu se nismo mogli nadati, ali svakako vjerujemo da postoji više načina na koje bi se takve poplave mogle spriječiti - dodaje Tomislav.

Obiteljsko imanje

Od obnove nakon potresa ovo je obiteljsko imanje uspješno poslovalo. Priroda uz restoran posjetitelje ondje mami najčešće vikendom. Obitelj Presečan zapošljava 17 djelatnika, a za njih kažu da su svi kao jedna velika obitelj, koja je spremna pomoći i kad ih snađu najveće nevolje.

Kad je počeo rat u Ukrajini, obitelj je na korištenje dala svoju kuću pet djevojaka koje su pobjegle pred ratom. Svih pet je u Ukrajini treniralo odbojku te su vjerovale kako će odbojkašku karijeru moći nastaviti i u Hrvatskoj. Nažalost, to nije bilo tako, ali nesebična obitelj Presečan djevojkama je ponudila da rade kod njih u restoranu.

- Bilo nam ih je žao i osjetili smo potrebu da im pomognemo. Bilo je to dodatnih pet plaća, koje nismo znali hoćemo li uopće moći isplatiti, ali smo uspjeli samo kako bismo im omogućili dostojanstven život ovdje u Hrvatskoj. One su sve vrijedne radnice i postale su nezamjenjiv dio našeg tima. Vrlo im je teško, i mi kroz njih proživljavamo svu tu patnju koja se događa ondje. Stalno su u kontaktu s obiteljima i prate vijesti koje im dolaze iz njihova rodnog Zaporožja. Ima trenutaka u kojima im bude izrazito teško, ali uvijek se trudimo oraspoložiti ih - kazuje najstariji Tomislavov sin i suvlasnik restorana, Teo, koji je odnedavno sretno zaručen s Karin, jednom od djevojaka koje su pobjegle iz Ukrajine.

Sredinom rujna, kao da sve ove nepogode nisu bile dovoljne, restoran je potpuno izgorio. Dok su se svi djelatnici u restoranu pripremali za novi radni dan, u kuhinji je izbio požar. Točan uzrok još nije utvrđen, ali vlasnici vjeruju da su požar izazvale neispravne instalacije.

‘Radnici su plakali’

- Svi smo bili ovdje kad je planulo. Dotrčao sam prema kuhinji i pokušao sam gasiti požar, ali ubrzo sam shvatio da se nećemo izvući živi ostanemo li unutra. U toj zbrci sjetio sam se da se ovdje nalazi i nekoliko plinskih boca za potrebe kuhinje, koje su bile odvrnute. Shvatio sam da njih moram zavrnuti i izvući jer će doći do niza velikih eksplozija. Ne znam ni sam kako sam se toga uspio sjetiti, ali mi je drago što jesam. Kolega i ja počeli smo zatvarati te boce i brzo ih iznositi - opisuje Teo.

Jedna djevojka iz Ukrajine u to je vrijeme živjela na katu iznad restorana.

- Velika nas je panika uhvatila kad smo pomislili da je ona ondje. Nasreću, ona je baš u to vrijeme otišla do grada jer je imala dogovoren termin za tetovažu. Inače bi sigurno bila na katu i spavala. U prvi mah pogledavao sam jesu li svi uspjeli istrčati iz restorana, a onda smo nastavili gledati kako vatra guta sve pred sobom. Godine truda i rada nestale su u nekoliko trenutaka. Zaposlenici su gledali prema vatri i plakali. Svima nam je bilo teško, ali su nam odmah odlučno rekli da će učiniti sve što je potrebno kako bismo se još jednom ‘uzdignuli uspravno na dvije noge’ - kazao je Teo.

Uporna obitelj i njihovi zaposlenici zainatili su se te su restoran obnovili i ponovno otvorili samo 45 dana nakon velikog požara. Desetak metara od mjesta na kojem je bio stari restoran sad se nalazi pet kontejnera koje su spojili, a koji su preuređeni u modernu kuhinju s krušnom peći.

- Drago nam je da smo se tako brzo uspjeli vratiti na noge, a ova velika nepogoda pokazala nam je što znači zajedništvo i neizmjerna ljubav koju svi dijelimo prema ovom imanju. Planovi su veliki, ali uz ovakve ljude vjerujem da ćemo ih bez problema ostvariti - zaključuje Tomislav.

Uz obitelj Presečan, nekolicina ljudi na Baniji također ima razloga za veselje. Kuće su im obnovljene, Božić će dočekati u njima. Ali put do toga nije bio niti malo lak. Za neke je bio i tragičan.

- Stvarno sam uzbuđen što napokon imam mjesto koje mogu nazvati domom. Konačno, tri godine nakon potresa i života u kontejneru, dobio sam svoju novu kuću. Ovo će biti prvi Božić od potresa koji neću provesti smrzavajući se jer ti limeni kontejneri nisu se mogli ugrijati, a niti rashladiti ljeti - govori s osmijehom skromni student Filip Kovačević (22).

On i njegova majka od potresa su u svojem dvorištu u Brestu Pokupskom imali dva limena kontejnera, jedan koji im je na korištenje dala država, a drugi koji su im donirali ljudi spremi pomoći. Majka Biserka dugo se borila sa silnom papirologijom kako bi za sebe i sina dobila zamjensku kuću. Kuća, u kojoj će se stvarati neke nove uspomene, sagrađena je prije mjesec dana, ali se Filip u nju uselio sam. Nažalost, njegova 55-godišnja majka prošle godine, baš nakon što su dobili odluku o gradnji zamjenske kuće, preminula je od raka.

‘Ona se izborila za mene’

- Vjerujem da se ona izborila za mene. Sad je negdje sretna što ponovno imam svoj topli dom - dodaje Filip opirući se emocijama koje ga sustižu na spomen majke.

Ovaj hrabri mladić u Sisku je završio Medicinsku srednju školu. Zatim odlazi studirati sestrinstvo u Zagreb, sad je treća godina i uskoro završava preddiplomski studiji, ali planira upisati i još dvije godine diplomskog studija.

- Radnim danima živim u Zagrebu, u studentskom domu, ali gotovo svakog vikenda dolazim ovamo. Ipak je tu moj dom. Volim ovaj lijepi kraj, ali mi je žao što su se ljudi odselili. Volio bih da to bude kao nekad i da se vrate svi oni koji su otišli odavde. Sjećam se koliko je ovdje bilo ljudi kad sam bio klinac. Nadam se da će to jednog dana opet biti tako - rekao je Filip.

Iako je u zadnjih nekoliko godina proživio puno teških trenutaka, njegov ga optimizam gura dalje. Kako kaže, sad je sve dobro i bit će još i bolje.

- Iz Zagreba sam se zaputio ovamo čim su mi završile fakultetske obaveze. Volim doći, a sad počinju i pripreme za Božić. Sad koji dan ću uzeti i bor. Jako se radujem cijelom tom božićnom ugođaju. Prije samo nekoliko mjeseci još sam bio u kontejneru. Takav život ne bih nikome poželio. Zimi, ma koliko mi pokušavali zagrijati te limene kućice, nismo uspijevali. A ljeti je temperatura unutra znala dosezati 50 stupnjeva. To niti jedna klima nije mogla rashladiti. Nadam se da će ovakve kuće uskoro dobiti svi oni koji još jednu zimu moraju živjeti u kontejneru - zaključio je Filip.

Dobro se dobrim vraća...

U istom susjedstvu, nekoliko stotina metara dalje, novu zamjensku kuću dobila je i obitelj Ljubičić. Kuća još nije potpuno gotova, ostalo je dovršiti nekoliko detalja da bi se umirovljenici Jozo i Štefica mogli onamo preseliti.

- Da, duge tri godine su prošle - uzdahnuo je 74-godišnji Jozo dok je preko dvorišta nosio dugačke daske. Kad je potres pogodio Baniju, njegova obiteljska kuća bila je uništena. On i Štefica za prvu ruku su se preselili kod sina u Zagreb, a nakon šest mjeseci su se vratili u Brest Pokupski.

- Do mirovine sam radio za jednu austrijsku firmu koja gradi drvene kuće. Odmah nakon što je potres pogodio ovo područje, stupio sam u kontakt s kolegama iz firme, koji su inzistirali da za mene i Šteficu naprave drvenu kuću - kazao je Jozo, koji se nakon tri mjeseca vratio iz Zagreba na Baniju. Njegova bivša firma i on odlučili su nesebično pomoći i drugim obiteljima koje su tog 29. prosinca 2020. godine ostale bez krova nad glavom.

- Nakon što je izgrađena moja kuća, odlučili smo nastaviti. Tako smo izgradili više od 140 privremenih drvenih domova za obitelji u Petrinji, Glini i Sisku. U prvoj godini od potresa autom sam prešao više od 100.000 kilometara. Stalno sam bio na terenu, obilazio gradilišta, a obitelji kojima smo pomogli su nam zahvaljivale. Zadovoljstvo je bilo vidjeti obitelj sretnu jer napokon ima gdje stanovati - kazao je Jozo. Njemu i supruzi ovo će biti osma selidba otkad su se vjenčali. Štefica je rodom s Banije, a on se, kako kaže, zaljubio u ovaj kraj. Rat ih je natjerao da se sele, a sad se nadaju kako će im ovo ipak biti posljednja selidba. 