Mnogo je ljudi koji su u životu donijeli odluke zbog kojih danas žale, no ne i Franjo Friščić. Iako je imao dva infarkta, taj buntovni učitelj u mirovini i s 85. godina statira po TV emisijama i piše pjesme
BUNTOVNI UČITELJ (85):
'Ne žalim zbog ničega u svom životu, najsretniji sam čovjek!'
Kada pogledam svoj život mogu samo reći da sam jako sretan čovjek. Nikad u životu nisam donio pogrešnu ili zakašnjelu odluku, tako da ni za čim ne žalim, kazao je Franjo Friščić (85) iz Zagreba.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:46
Prisjeća se kako mu je kao dječaku dok se školovao najveća želja bila postati učiteljem. No dolazi iz skromne obitelji iz Ivanca i u ona vremena roditelji su djeci krojili i birali budućnost. Tako su i njega upisali u dvogodišnju poljoprivrednu školu u Začretju koju je završio kao odlikaš. Zbog dobrih ocjena poslali su ga u Gospić u srednju poljoprivrednu. Učio je na smjeru stočarstvo za stočara. I dalje odlikaš uspio je dobiti stipendiju za višu pedagošku akademiju gdje je završio za učitelja biologije, zemljopisa i kemije.
- Na studiju sam upoznao moju Barbaru. Vjenčali smo se u subotu 22.06.1957. godine, a u srijedu smo polagali diplomski. U Ivancu smo dobili stan i posao u školi. Moja Barbara bila je ambiciozna i odmah je znala da ondje nećemo ostati, nego nam je cilj bio doći u Zagreb – nastavlja Franjo.
U međuvremenu su dobili i dvoje djece, kćer i sina. Uspjeli su dobiti i posao u Zagrebu, pa je cijela obitelj stigla u metropolu. Franjo kaže kako je u školi na Kustošiji radio do 1983. godine.
- Ja sam bio jako moderan učitelj i brinuo sam se za našu djecu. Recimo, prvi sam od učitelja nosio dugu kosu i uspio sam se u zbornici izboriti da i dječaci imaju to pravo, da ih se ne šalje doma ako se nisu ošišali. Klinci su znali da sam na njihovoj strani i jako su me voljeli zbog toga. I danas kad prođem po ulici zaustavljaju me bivši učenici, pa čak i njihovi roditelji i svaki put se sve teže rastajem od njih. Jako sam volio svoj posao – nastavlja Franjo.
No infarkt kojeg je imao 1983. godine nagnao ga je da ode u invalidsku mirovinu. Supruga je pak imala teških problema s glasnicama i više nije mogla predavati u razredu, pa je i ona otišla u penziju.
- Moja Barbara i ja smo i pjesnici. Napisali smo i objavili 8 zbirki poezije, u kojima prepričavamo kako je sreća označila naš život i vodila kroz njega tako da smo na svakom koraku uspjeli ostvariti ono što smo htjeli. Barbara je sad u teškom stanju, u domu umirovljenika je u stacionaru i ja sam s njom kako bih joj pomagao i pravio društvo. U međuvremenu sam imao još jedan infarkt, pa sad imam ukupno sedam premosnica. No imam plan – doživjeti stotu pošto poto – nasmijao se Franjo koji unatoč godinama još povremeno radi honorarne poslove. Njegova i suprugina mirovina dostatne su za troškove doma, ali im ne ostaje nikakav novac sa strane.
– Uvijek treba malo voća ili neka sitnica. Zato se bavim statiranjem. Budem u publici u raznim emisijama. Prije nekoliko godina htio sam se natjecati u emisiji Kolo sreće. Računajući na moju sretnu zvijezdu bio sam uvjeren da bih dobro prošao, no rekli su mi da sam prestar. Evo, zadnje sam statirao u Supertalentu, pljeskao sam u publici – pohvalio se. Dodao je da ima dvije unuke, a zadovoljan je i što su mu djeca sretna. Ostvario je svoj život onako kako je htio i radi toga nema baš nikakvih žaljenja koja ga prate.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
