Ne odustaje: ‘I dalje tražim mamu i troje mojih nećaka...’

S još 10 civila, zloglasna paravojna skupina “Šiltovi” ih je 11. prosinca 1991. godine mučki ubila u Gornjim Jamama kraj Gline. Nikolina, Željko i Darko bili su najmlađe žrtve. Željka je imala 14, Nikolina 9, a Darko samo 10 godina.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Mamu sam zadnji put vidio 1. listopada. U Gornjim Jamama živjeli su Hrvati i pravoslavci. Mi s njima nikad nismo imali nikakvih problema. Pomagali smo jedni drugima, nikad se nismo svađali. Pred sam rat su svi pravoslavci otišli iz sela. Ostali su samo Hrvati. Mislili su da im se ništa neće dogoditi.

Vesela i razigrana djeca

Tog dana došao sam kod majke, posjeo je na traktor i krenuli smo prema Kupi. Nakon 300 metara je izašla iz traktora, nije htjela ići. Rekao sam joj: ‘Mama, kad čuješ da puca pješadija, odmah kreni prema Kupi, ostavljaj sve i bježi’. Međutim, nije uspjela - s bolom u glasu i očiju punih suza govori Ivica.

Posebno žali za ubijenom djecom, NIkolinom, Željkom i Darkom. Bili su, kaže, vesela i razigrana djeca koja su sanjala o lijepom životu i lijepoj budućnosti.

- Njihov san i veselje netko je ugasio. Netko tko nema ljudskosti. Da ideš takvu dječicu ubiti... Da ideš bilo koga ubiti... Nemam riječi. Vidite, tu na ovoj ledini bila je kuća Mate Kirete. U njoj je bilo 14 ljudi. Zlotvori su ušli u kuću i pokosili ih rafalima. Nikoga nisu poštedjeli. Na zgarištu kuće nađene su kosti dviju žena, ali nisu ih uspjeli identificirati. Baka tih curica obišla je to zgarište nakon masakra. Vidjela je kraj peći neke kosti, a pravoslavac koji je bio s njom uvjeravao ju je da su to kosti ovaca. Nakon toga je u Beogradu tvrdio da nikad nije bio u Gornjim Jamama. Neka dođe ovdje pa neka to kaže meni. Tijela moje majke i ove djece nikad nisu nađena. Njihovi posmrtni ostaci su, nažalost, vjerojatno u nekoj jami - pripovijeda Ivica dodajući kako je od 14 ubijenih samo troje pronađeno. Za zločin u Gornjim Jamama nitko nije odgovarao i to je ono što Ivicu ljuti.

- Ja tu ne mogu ništa. Naše Državno odvjetništvo nije ništa napravilo. Oni okrivljuju nas koji smo branili našu zemlju, a ne one koji su je napadali, spalili kuće, ubijali žene, djecu, muškarce i starce. Za ovaj zločin netko bi morao odgovarati.

Ako smo išli ratovati, onda ratujmo, vojska protiv vojske. Zašto su se ubijala ta djeca, ti starci - pita se Ivica, dok mu se u glasu miješaju ljutnja, bol, ogorčenost i bespomoćnost.

Otac curica nađen bez glave

Njegova majka bila je domaćica, radišna, poštena i nasmijana žena koja je uzgajala povrće i prodavala ga na glinskoj tržnici. NIkolina, Željka i Darko, pak, bila su neopterećena, vesela i pristojna djeca, uzorni učenici.

- Darko je s deset godina vozio traktor. Željka je s mojom kćeri išla u školu, završile su sedmi razred i krenule u osmi. Ubijeni su im i mama i tata. Tata im je ubijen između Donjih i Gornjih Jama s još dvojicom sumještana. Nađen je bez glave. Nakon Oluje sam se raspitivao, ispitivao i tražio, pokušavao na sve načine nešto saznati. Došao sam do jedne žene koja mi je ispričala da je jedan od tih četnika dolazio kod nje. Sa sobom je nosio pletenicu koju je odrezao Željki i hvalio se da ju je u Gornjim Jamama odrezao jednoj curici. Tu je pletenicu čak močio u kavu i tu kavu pio. Kad sam to čuo, i još jako puno ružnih stvari, tri mjeseca nisam mogao doći k sebi. Jer znam što su ta djeca proživjela. Znam da su se iživljavali na njima. I za to nitko ne odgovara. Sramota - govori Ivica dok mu se lice grči od bola. Pripovijeda kako je nestalu majku i djecu tražio i po šumama, ali do dana današnjeg nije našao ništa. Zbog toga je 2012. godine na svojem zemljištu u Gornjim Jamama napravio kapelicu Ranjenog Isusa.

- Ovdje kraj kapelice pobijeno je 14 ljudi, među njima moja mama, moje nećakinje i nećak. Napravio sam je jer je prije rata, kilometar i pol dalje, također bila jedna kapelica koju su četnici razrušili.

Tražit će ih i dalje

Napravio sam je da na nju mogu staviti ovu ploču s imenima ubijenih i nestalih. Da se zna, da se ne zaboravi i da imam gdje zapaliti svijeću. Jer nemam je gdje zapaliti. Mi se opet vraćamo u neke druge godine, a ne spominjemo ove svježe dane Domovinskog rata. To trebaju odrađivati povjesničari, a ne političari. Političari neka se prihvate posla te kazne ove zločince koji su ubili ove ljude i ovu djecu. Neka se prihvate posla da se otvore radna mjesta - s ljutnjom u glasu objašnjava Ivica. Za ovakvu se, kaže Hrvatsku, nije borio.

- Kad sam išao u rat, nisam išao jer se meni htjelo. Ja sam u rat morao ići. Morao sam braniti svoju domovinu. Nemam druge domovine nego ovu Hrvatsku - niže Ivica, dok mu se obrazi rumene od nakupljenog bijesa. Pitamo ga što bi poručio svojoj majci te ubijenoj i nestaloj djeci. Šuti, promišlja, zagleda se u nebo pa kaže:

- Poručio bih im da su uvijek s nama, da mislimo na njih i da ćemo ih tražiti stalno. Bez obzira na to što su šanse male. Nadam se da će netko progovoriti i da će prekinuti ovaj zavjet šutnje.