Ne krivite mobitele zato što ste zaboravili materinji jezik i izgubili moć mišljenja

Pored toga što je čuveni i vrlo pouzdani nakladnik rječnika, Oxford University Press u Velikoj Britaniji ima, po prilici, onaj status kakav u hrvatskom jeziku i kulturi ima Leksikografski zavod Miroslav Krleža. No, dok se Krležina zadužbina 2024. uglavnom svodi na utočište fantastično plaćenih režimskih danguba, Oxford University Press bavi se kojekakvim važnim poslovima. Godišnja anketa kojom se bira Oxfordova riječ, tojest pojam, godine nije naročito važan posao, premda je marketinški silno atraktivan. Ove je godine 37.000 anketiranih izabralo pojam “brain rot”. Riječ je o pojmu koji su jezikoslovci prvi put zabilježili u djelu “Walden: Život u šumi”, američkoga pisca i filozofa Henryja Davida Thoreaua. (Tu knjigu naći ćete u izdanju zagrebačkog nakladnika anarhističke literature DAF, i u sjajnom prijevodu Dinka Telećana.) Knjiga je prvi put tiskana 1854, pa bi se moglo reći i to da je “brain rot” tačno 170 godina u leksiku engleskoga književnog jezika. Riječ je u rječnicima opisana kao pogoršanje mentalnog ili intelektualnog stanja osobe, koje je posljedica konzumiranja trivijalnih i glupavih jezičnih sadržaja.

Prenoseći informaciju o anketi, hrvatski su mediji brain rot bukvalno preveli kao moždana trulež. Ali takav termin ne samo da u hrvatskom jeziku ne postoji, nego bi, u slučaju da ga pokušate utisnuti i uglaviti u svoj govor, a potom i u tekst, sugerirao nešto što je različito od onoga što je opisano u značenju pojma brain rot. Riječi, naime, ne znače ono što jezična policija naredi da bi morale značiti, nego znače samo ono što mogu značiti, tojest ono na što su ih, u potrazi za značenjem, naveli pjesnik, pisac, poneki darovit novinar ili govornik materinjeg jezika. U hrvatskome jeziku pojmu brain rot možda su najbliži pojmovi “ludilo mozga” i “tupilo od nekuženja”. Premda ni jedan ni drugi ne znače isto što i brain rot, tiču se sličnog gubitka moći mišljenja, koje je posljedica hranjenja misli neadekvatnim sadržajima. Skrolanje, tojest tumaranje po ekranima koji su prenapučeni glupošću, kao i posjećivanje katastrofičnih infotajment portala, proizvodi ono ludilo mozga i onu vrstu brain rota, te ono tupilo od nekuženja, koji čovjeka vode do teorija zavjera, antivakserstva, vjerovanja u istarske vile kekinke, te u koješta drugo u što ljudi koji čitaju knjige i normalne novine, ili posjećuju regularne portale i paze kako se i kuda kreću po društvenim mrežama, nikad ne bi povjerovali. Brain rot je ono ludilo mozga iz kojeg se rađaju fašizmi novog doba. Zlo u ljudima manji je problem nego tupilo od nekuženja. Sa zlom, naime, čovjek zna na čemu je, dok je na tupilo od nekuženja često moguće reagirati samo tupilom od nekuženja.

Postoji u našem jeziku vrlo precizan pojam, kojim se označava nešto što prethodi pojmu ludila mozga, nešto što je starije nego brain rot. To je lijenost uma. Za gubitak moći mišljenja, ili za koješta od onog za što već duže od desetljeća optužujemo ekrane pametnih telefona i prijenosnih kompjutora, a što se po smislu i sadržaju ne razlikuje od onog za što više od pola stoljeća optužujemo ekrane crnobijelih televizora, a zatim i televizora u boji, ali se ne razlikuje značajno ni od onog za što već cijelo stoljeća optužujemo pripovijesti ispričane pokretnim slikama na filmskome platnu, ne mogu biti krivi takozvani moderni uređaji, od primitivnih kinoprojektora koji su na ručni pogon prikazivali slike sa zapaljive celuloidne vrpce sve do iPhonea i iPhoneovih bližih i daljih srodnika, nego za gubitak moći mišljenja, kao i za slabu koncentraciju kod djece, ili kod tupoglavijih pripadnika generacija koje se označavaju ovim ili onim velikim početnim slovom, odgovorna može biti samo lijenost uma.

Lijenost uma, kao ni lijenost tijela, nije nešto za što bi nam mogao biti kriv itko drugi. Osim ako smo sasvim mala djeca. Tada su za lijenost uma, od koje fatalno obolijevamo, krivi naši roditelji. Sigurno ste u kakvom hrvatskom restoranu ili kafiću, u nekoj čekaonici, u tramvaju ili u autobusu, doživjeli da roditelji uplakano dijete smiruju tako što mu tutnu mobitel u šake. Prije pedesetak godina, isti takvi roditelji bi djecu smirivali tako što bi krpicu natopili u rakiju, pa bi im dali da to sišu. Samo što je tako upotrijebljena rakija bila manje opasna od mobitela. Jer mobitel, ako se njime omamljuju djeca, uobičajenu ljudsku lijenost uma pretvara u patološko stanje i u ozbiljnu mentalnu i emocionalnu retardaciju. To roditelji s ludilom mozga pomoću mobitela prave djecu po vlastitoj mjeri. S tim da nesretna djeca u toj stvari nemaju nikakvu mogućnost izbora.

Za svaku je lijenost svojstveno da kod čovjeka stvara trenutnu, da ne kažemo akutnu ugodu, a da kronično i dugoročno škodi i rađa dugim i iritantnim nizom neugodnosti. Fizičkih, mentalnih, emocionalnih, duhovnih… Ne zna se što je u ljudskom životu gore i što ti donosi gore patnje: to da radiš nešto što ne voliš, ili to da ne radiš ništa (tojest, da tumaraš po internetu i društvenim mrežama, i da se družiš s digitalnim avetima i zombijima)? Lijenost uma jednako je smrtonosna kao i lijenost tijela. Uz jednu vrlo bitnu razliku: dok lijenošću tijela ubijaš samo sebe, i opasan si samo po sebe i, možda, po svoje ukućane, lijenost uma čini te opasnim po druge ljude, po zajednicu i po svijet oko tebe. Za razliku od Hitlera iz našega dvadesetog stoljeća, koji je bio opasno hiperaktivan i unutar sebe upućen na krive knjige i pogrešna učenja, Hitler iz dvadeset prvog stoljeća, ako se takav, ne daj Bože, pojavi, bit će lijen k’o ćuskija, i do krajnjeg će fanatizma stasati putem svoje lijenosti, usavršavajući pritom sve mogućnosti skrolanja po ekranima. Osim što takav Hitler neće biti ništa manje okrutan od svoga dvadesetstoljetnog uzora, on ne samo da će biti slobodan od svih moralnih obzira, nego će biti lišen jezika pomoću kojeg bi mislio o dobru i zlu. Takvog jezika, naime, na ekranima današnjice više nema. Takvim jezikom bavi se Oxford University Press.

Nekako u isto vrijeme kad i vijest o riječi koja je u engleskome jeziku obilježila 2024, s naslovnice jednih hrvatskih novina stigao nas je naslov “Čak 28 posto Hrvata razumije samo kratke, jednostavne rečenice!” Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) provela je anketu o čitalačkoj pismenosti među građanima 31 zemlje svijeta, i prema toj anketi, dakle, skoro trećina građana Hrvatske pasivno vlada materinjim jezikom. Riječ je o ljudima koji ne vladaju iskazom u kojem se pojavi neko “ali” ili neko “premda”. Osim što takve rečenice ne izgovaraju, ili ih, možda, izgovaraju pogrešno, tako da kažu nešto što zapravo nisu nakanili reći, oni ih naprosto ne razumiju. Utješno u anketi može biti to što su Hrvati po ovome tek blago ispodprosječni - ali ne u odnosu na Europljane i zapadnjake, nego stanovnike raznih zemalja svijeta, ali utjeha hlapi čim u cijelu priču ugradimo neke važne okolnosti i pojedinosti, među njima veličinu Hrvatske, brojnost i raspored stanovništva, obrazovnu i socijalnu strukturu, sela i gradove… A nakon toga još i poslušamo ljude oko sebe kako govore. Tada bi nam, možda, od problema zbog činjenice da 28 posto građana ne vlada aktivno jezikom na kojem razmišlja, strašnije moglo biti otkriće njihove brojnosti u Saboru ili u Vladi Republike Hrvatske. Doista, koliko nas u Hrvatskoj dijele i razlikuju naši svjetonazori, ili ideologije koje iz tih svjetonazora proizlaze, a koliko nas dijeli i razlikuje to što razumijemo ili ne razumijemo rečenice s “ali”, “premda”, “iako”, “ili”, “ako”, kao i rečenice s previše zareza? (Pritom, pokušajte samo zamisliti, jer toga, na žalost, neće biti u anketama, koliko je među govornicima hrvatskog jezika i čitateljima hrvatskog teksta ostalo onih koji razumiju ironiju u govoru ili tekstu!)

Kako ljudima vratiti mogućnost razumijevanja složenih rečenica? Ili kako se boriti protiv lijenosti uma? Način je, zapravo, relativno jednostavan. Ozloglašavanjem ljudske gluposti. Ili vlastitim senzibiliziranjem prema zajednici. Recimo, što trebaš učiniti kada vidiš da roditelji petnaestomjesečnom djetešcu zacenjenom od plača tutnu mobitel u ruke, na što se dijete odmah smiri? Ne znam što bi to bilo, ali trebaš učiniti isto što ćeš učiniti ako vidiš da tom djetetu mama i tata udaraju glavom o zid. Što je dakle brain rot? Zamisli da je tvoja glava Vitamix blender, koji si upravo napunio kamenjem i uključio. To je brain rot u 2024. Premda je mislio na nešto drugo, siguran sam da bi me stari Thoreau razumio. 