Prošlo je 26 godina od stravičnog pokolja 10 članova obitelji Erstić. U Medviđi, zaseoku Erstići, između Benkovca i Obrovca, masakrirali su ih sumještani, pripadnici lokalnih srpskih parapostrojbi
ZA ZLOČIN NITKO NIJE ODGOVARAO
Nazvao me stric i rekao: Mirko, ubili su ti ćaću, majku i tetku...
Bio sam u đačkom domu u Rijeci kad me rano ujutro nazvao stric svećenik don Ante Erstić. Kad sam se javio na telefon, rekao mi je: 'Mirko, ubili su ti ćaću'. Pitao sam: 'Mamu?' Rekao je: 'I nju'. 'Tetku?' 'I nju'. Plakao je dok je to govorio. Strašno mi je bilo. Plakao sam cijelo vrijeme u autobusu do Zadra, ljudi su me gledali što mi je, priča nam Mirko Erstić (50) iz Medviđe kraj Benkovca.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:28
Tog dana 9. veljače 1993. godine ubijeno je 10 ljudi od 18 do 88 godina starosti, svi prezimena Erstić. Dujo Erstić (56), Jeka Erstić (51), Petar Erstić (49), Jeka Erstić (46), Ivan Erstić (73), Jeka Erstić (64), Stoja Erstić (61), Šimica Erstić (88), Stoja Erstić (62) i Mira Erstić (18) pale su pod rafalima petorice svojih sumještana, kao odmazda za akciju Maslenica.
'Došla su šestorica i pobili su ih rafalima'
Medviđa u benkovačkom zaleđu već je davno bila okupirana, a mještani hrvatske nacionalnosti u izbjeglištvu. Vjerovalo se da su ostali manje više tvrdoglavi starci, uvjereni da im nitko neće ništa ili bar da će ih netko zaštititi ako horda krene. Nije bilo tako.
- Ljudi su vjerovali su da će se situacija smiriti, da im nitko neće ništa. Nisu imali snage ostaviti svoje ognjište, u svakoj kući je po netko ostao paziti na stoku. Skupljali su se u kući navečer, mislili su da ih možda neće dirati ako su u grupi. Te večeri su bili u našoj kući. Došla su petorica i pobili su ih rafalima. Išao sam u školu s njima, družili smo se, posjećivali za fešte. Rođakova kći od 18 godina je ubijena tada, a žena ranjena. Kad se osvijestila, od šoka je izbezumljeno lutala selom, pa su je pokupili UNPROFORCI i odveli u Knin u bolnicu i u razmjeni je završila u prognaništvu na biogradskom području. Dala je nekoliko iskaza policiji i sve se zna, čak i gdje ta petorica žive u Srbiji, ali nitko nikad nije uhićen zbog toga. To najviše boli - kaže nam Mirko Erstić, čija rođakinja nažalost nije doživjela oslobođenje ognjišta.
Sudbina je htjela da pogine od zvončića, jedina u skupini od desetak ljudi koji su se našli na udaru ispred ulaza u privremeni smještaj.
'Našli smo ih u krivoj grobnici u tri crne vreće'
- Užasno je bilo što prvih pet-šest mjeseci nismo ništa pouzdano znali. A nakon svega, kad je sve završilo, morali smo ekshumirati tijela pokopana u Medviđi da bude svatko u grobu svoje obitelji. Mojih nije bilo u našem grobu. Našli smo ih u krivoj grobnici u tri crne vreće. Morao sam ih identificirati - govori Mirko Erstić.
- Pokopao ih je Janko, Srbin. Stavio je tijela u one grobove gdje je mislio da pripadaju pa je neke i pomiješao. Pokopao je i mojeg oca koji nije ubijen nego je umro prirodnom smrću. Čak je otišao u Knin izraditi ime na nadgrobnom križu na latinici. Zahvalan sam mu zbog toga - kazuje nam Josip Erstić (73).
Njemu su u Medviđi pod neprijateljskom okupacijom živjeli otac i majka.
- Kad su došli do naše kuće, kupili su ljude za strijeljanje, stali su. Samo su se okrenuli i otišli. A uvijek smo se bojali za majku jer bi svakome skresala što ga ide, bilo nas je strah da zbog toga ne strada. Tri put su po nju dolazili UNPROFORCI, nije htjela iz kuće. Prijateljica joj je javila da je namjeravaju smaknuti pa je pobjegla i mjesec dana se skrivala. Do nas je bila došla vijest da je poginula, ali skrivali su je kod školskog domara. Kad se na koncu pojavila za na cesti odlazak u Knin i na razmjenu, ljudi su se iznenadili što je živa. Čim sam čuo da će doći na razmjenu u Otočac, javio sam bratu i sinu koji su bili u Rijeci, da odu po nju. Kad ih je ugledala, pokosilo ju je i više se nije potpuno oporavila. Boli me što pravda nije zadovoljena, što za strašne zločine nitko nije odgovarao, što su ljudi pomrli ne dočekavši pravdu. Jadno se osjećam zbog toga, poniženo, pogotovo ovaj tjedan - kaže Josip Erstić. Kaže da su slali brojne dopise premijerima, predsjednicima sudova, ali samo da bi 'vuk pojeo magare'.
O zločinu snimljen dokumentarac
- U cijelom tom užasu, materijalne stvari nisu bitne, ali zaboli recimo kad Hrvatima kuće trunu, a obnavljaju se sumještanima koji su u ratu bili na drugoj strani. Ljudi su gubili pravo na obnovu jer bi negdje drugo prijavili prebivalište dok su bili u izbjeglištvu. Osnovali smo udrugu za pomoć u takvim situacijama, sakupljali podatke o ljudima koji nisu ostvarili obnovu, ali nismo mogli puno napraviti - dodaje Erstić.
Kaže da je, radeći u Gradu Benkovcu neko vrijeme, inicirao izgradnju spomenika žrtvama i da se trudi da se svake godine održi misa za ubijene na obljetnicu.
O ovom zločinu redatelj i hrvatski branitelj Luka Klapan snimio je dokumentarni film 'Glas Medviđe', koji je premijeru doživio u Zadru 2017. godine.
Tijekom rata ubijeno je još osam Medviđana: Božo Demo, Ivan Mršić, Šime Serdarević, Ika Serdarević, Ivan Adžić, Marko Genda, Anka Pilipović i Marko Šarić.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
