Okolnosti pod kojima je izbio požar nisu ni do danas razriješene. Postoji više pretpostavki o požaru: Jedna je da je šibica od upaljene cigarete neugašena pala na pod i kroz razmake dasaka pala u sijeno
SRETNIČKA TRAGEDIJA
Najveća svatovska tragedija u Hercegovini prije 84 godine: Tijela 29 ljudi našli zagrljena
Sretnička tragedija u kojoj su u Hercegovini izgorjeli svatovi bila je na današnji dan prije 84 godine za vrijeme župnikovanja don Ante Romića u Kruševu, piše Bljesak Info. Priča se već iz godine u godinu prenosi usmenom predajom, a Don Ante je o njoj pisao službene izvještaje Biskupskom ordinarijatu u Mostaru kao i novinske izvještaje.
Prvi izvještaj kojega je don Ante napisao složen je poslije ponoći kada se vratio s lica mjesta u svoju sobu i pisao. Pisao je uza svijeću, na brzinu, da bi u jutro poslao poruku biskupu o strašnom događaju u svojoj župi. Najveća je to svatovska tragedija u Hercegovini, dogodila se 9. veljače 1938, a u požaru je izgorjelo 29 ljudi.
Prenosimo dio iz dnevnika don Ante Romića:
Sretnice – udaljene 12 kilometara jugozapadno od Mostara. Posljednje je mjesto administrativne uprave općine Mostar. Pripada župi Kruševo u čijem su sastavu još mjesta: Krivodol, Selišta, Podgorje i Čula. Sretnice te 1938. godine su imale nekoliko zaseoka koja su uglavnom dobila imena po prezimenima ili imenima : Bevande-Pešići, Rozići-Banići, Rozići-Bobankići, Rozići – Jozići, Rozići – Perići, Rozići – Stipanovi, Kordići – Martinovi, Kordići – Rozušini, Kordići -Smoljankići, Zovke, Ereši, Brkići i Marići.
Mjesto je imalo ukupno 29 domaćinstava, gospodarstvo je bilo ekstenzivnog karaktera – uobičajeno za to vrijeme i taj hercegovački krajolik gdje je duhan bio artikl od kojeg se uglavnom nešto novca moglo dobit. Ta kultura zahtijevala je brižni i mukotrpni rad a u financijskom smislu nije bitnije doprinosila boljoj i sigurnijoj egzistenciji življenja žitelja Sretnica.
Kuće su bile skromne, neke su bile pokrivene ražovom slamom-krovare, a rijetke su imale crijep ili kamenu ploču. Interijer kuća je bio oskudan, svaka kuća je imala ognjišta sa verigama ili kako ih je narod zvao komoštrama gdje se pekao kruh ispod peke – sača. Brašno od kojeg je kruh pečen je uglavnom bilo od sirka – sijerka, ječma, prosa kukuruza a za kakve blagdane od pšenice. Posuđe je bilo od drveta, rijetko je u kojoj kući bio predmet od porculana ili bilo kojeg metala. To ništa nije smetalo Sretničanima u njihovom načinu življenja i u njihovom blagovanju svetaca: Božića, Uskrsa kao i ostalih svetkovina. Svatovi i svatovski običaji za žitelje Sretnica bili su poseban događaj. Svadba Ivana Rozića i Jele Sušac Sinu Jure Rozić Ivanu došlo je vrijeme da se ženi.
Jure je pozvao prijatelje, susjede, poznanike, kumove i rodbinu u svatove svom jedinom sinu. Skupio je oko dvadeset svatova koji su otišli po mladu Jelu Sušac u Blatnicu koja je bila u najmu u susjedstvu u sestre Mare Marić na Sretnicama. Svatovi su bili 8/9. veljače 1938. godine. Veselje je bilo veliko, pjevale su se svatovske pjesme, ganga i bećarac. Svatovi su se kod mlade zadržali 3 do 4 sata da bi s njom došli u kasnim popodnevnim satima u mladoženjinu kuću na Sretnice. Običaj je bio u to vrijeme da su po mladu išli djever i djeveruša, a ne mladoženja. Obično je u svatovima djever bio mladoženjin brat, a djeveruša sestra, a ako mladoženja nije imao brata i sestre, onda ih je mijenjao netko iz bliže rodbine mladoženje.
Kako mladoženja Ivan Rozić nije imao brata djever mu je bio Grgo – Grgula Rozić iz Poljana sa Sretnica, a djeveruša je bila mladoženjina sestra Iva Rozić koja se kasnije udala za Ivana Ćorića sa Dobrog Sela koji je kasnije živio s Ivom na njezinom imanju na Sretnicama. Stari svat je bio mladoženjin tetak Martin Sušac iz Blatnice. Kuma je bila mladina sestra Iva Sušac koja se udala za Martina Šaina u Gradniće. Kum je bio Ivan – Iviša Ćorić sa Dobrog Sela.
Svatova je bilo od 20 do 25. U večernjim satima oko mladoženjine kuće uz svatove našli su se pohođani i sildžije sa susjedima koji su došli na svatovsko sijelo. Bilo je oko 120 osoba. Svatovi su bili obvezni plaćati mladin dar (pletene čarape, pletene terluke, ručnik, košulju) i ''jabuku''. Dok se plaćao dar i ''jabuka'' djevojke su pjevale svatovske pjesme na svatovski način opijevanja «jabuke». Sildžije nisu bile obvezne plaćati mladin dar nego samo ''jabuku''.
Svatovsko veselje se zahuktavalo, čula se ganga, bećarac, svatovska pjesma i rera, igrala se trusa i taraban. Veselje se odvijalo u svatovskom ozračju i nitko ništa neobično nije primijetio. Svatovi su bili smješteni na katu u tavanskoj prostoriji. Ispod svatova je bila prizemna prostorija u kojoj se nalazilo sijeno i grm. Vatra je tinjala u sijenu u prizemlju. Razbuktala se i zahvatila grede i podne daske. Izvana je Stipe Kordić Jurin primijetio vatru i viknuo: ''Vatra''! U nastalom metežu nagorjeli pod tavana se srušio u sijeno i grm zajedno sa svatovima. Nastao je metež, panika, nevjerica, tjeskoba… Svatovsko veselje pretvorilo se u plamen.
Oni koji su bili bliže vratima i prozorima uspjeli su se spasiti. Na svim otvorima na vratima i prozorima i svugdje okolo nastala je velika panika. Izvana je svijet panično nadirao na sve otvore da bi nekoga spasio. Svatovi su iznutra nadirali na prozore i vrata da bi se izvukli van. U tom nadiranju s jedne i druge strane na otvore kuće svi oni koji su se našli unutra ostali su zatočeni u plamenu. Oni koji su izvučeni iz vatre izvučeni su s velikim opekotinama. Više svatova s opekotinama upućen je u bolnicu u Mostar. U trenutku kada je nastala panika mladoženja i mlada su bili na dvorištu. U panici i pokušaju spašavanja svatova mladoženja je uskočio na tavan da bi pokušao spašavati i više se nije vratio.
U plamenu i vatri ostalo je 29 osoba koji su nađeni u jednom zajedničkom klupku – zagrljaju, vjerojatno su se na taj naći htjeli spašavati. Žitelji susjednih sela: Kruševa, Dobrog Sela, Ljutog Doca i Blatnice došli su pomoći unesrećenima. Sve je bilo kasno, vidjeli su samo zgarište i doživjeli strah. Vatra je progutala 29 svatova. Izgorjeli su bili sa Sretnica iz Kruševa, Blatnice i Dobrog Sela. Gledajući stradalnike očevice je obuzimala jeza. Čekali su dan ali ni dan nije ništa bolje donio. Nitko nikoga nije prepoznao. U identifikaciji stradalnika pomogla je sudsko – ljekarska komisija iz Mostara.
Svi stradalnici pokopani su u jednu grobnicu. Mati mladoženje Ivana, Stojka Rozić zahtijevala je da se na mjestu tragedije podigne spomenik, međutim akcioni odbor za podizanje spomenika se odlučio za groblje. Na čelu akcionog odbora bili su provincijal fra Mate Ćuturić i trgovac Marko Suton. Ivan Rozić – mladoženja imao je strica u Americi koji je slao novac za spomenik i za izgradnju nove kuće. Svim novcem oko izgradnje spomenika i kuće raspolagao je akcioni odbor - napisao je tada don Ante Romić.
Okolnosti pod kojima je izbio požar nisu ni do danas razriješene. Postoji više pretpostavki o požaru: Jedna pretpostavka je da je šibica od upaljene cigarete neugašena pala na pod i kroz razmake dasaka pala u sijeno i zapalila ga.
Druga pretpostavka je da je opušak od cigareta pao između tavanskih dasaka i zapalio sijeno.
Treća pretpostavka, dok su Vida i Šima Rozić išle na sijelo prema kući mladoženje susrele su dva nepoznata čovjeka koja su išla od kuće mladoženje.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
