Žena je prisiljena raditi i u najtežoj bitki, bitki za život, jer drukčije ne može plaćati najam prostora, režije, podizati svoju djecu. Sustav je zaboravio na bolesne samozaposlene ljude. Rade i umirovljenice koje imaju rak
Najteža bitka obrtnice: "Imam rak, ali radim na bolovanju kako bih preživjela, moram"
Dalmatinka, obrtnica, prošle se godine suočila s najtežom mogućom viješću - dijagnosticiran joj je karcinom dojke. Iako na bolovanju, troškovi života i borbe za vlastiti život prelaze naknadu za bolovanje koju prima, zbog čega je prisiljena i dalje raditi.
- Unatoč teškim nuspojavama liječenja, kemoterapije i zračenja, na posao sam odlazila kako sam stigla. Moji klijenti su imali razumijevanja, pa sam radila između odlazaka na terapiju u Split. Snalazila sam se kako sam mogla - govori nam žena.
Optimistična je i ne predaje se. Svjesna je da, službeno na bolovanju, zapravo krši zakon.
- Počelo je s ultrazvukom, pa mamografija, punkcija, operacija dojke na kojoj je bio tumor od 12 milimetara. Nakon operacije je počela kemoterapija u gradu u kojemu živim, no zračenje tamo nije dostupno pa idem u Split svakog dana zračenja. Troškove prijevoza refundira HZZO, ali u cijelom sistemu postoji kvaka - povrat se dobiva tek za dva mjeseca - govori žena. Istovremeno, dodaje, prostor u kojem ima obrt je u najmu, treba hraniti i dvoje djece, platiti gomilu drugih troškova.
- Troškova koji s dolaskom dijagnoze nisu nestali, naravno. Zato moram raditi i ovako bolesna. Da sam stala, imala bih više od 10.000 eura minusa u samo jednoj godini, a to si ne mogu nikako priuštiti - napominje.
Privatnici obrtnici, zaključuje, nemaju alternativu osim rada.
- Mnogo je privatnika koje sam srela u čekaonici onkologije, a moraju raditi. Nisu ni oni stariji, a bolesni, pošteđeni rada. Naime, umirovljenice koje dijele istu dijagnozu kao i ja ljeti su čistile apartmane, kutija suplemenata koju će vam preporučiti liječnik je dvadesetak eura, mijenja se prehrana, i to uvijek stoji mnogo više od prosječnih primanja. U čekaonicama su i samci, koji si ne mogu kupiti ništa što se za bolest dodatno preporučuje - nastavlja žena.
Naknada za bolovanje i inkluzivni dodatak koje prima zajedno ne iznose ni 1000 eura, a samo prostor za obrt plaća 500 eura mjesečno plus režije.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
- Sad imam i neuropatiju, na fizikalnu terapiju me ne žele primiti pa ću morati platiti privatno. Sve što mi može pomoći pri oporavku sama moram platiti, zato sam prisiljena zarađivati radom - kaže žena.
Slično nam kažu i umirovljenice čija mirovina iznosi oko 500 eura.
- Odmah po ulasku u mirovinu prije deset godina dobila sam dijagnozu karcinoma. Liječim se, ali i čistim apartmane, zimi čuvam djecu za naknadu - govori nam umirovljenica.
Boli je činjenica da je odradila cijeli radni vijek, ali kad je njoj trebala pomoć, nije je dobila.
- Imam lijekove, to je minimum. Otpali su mi kosa i trepavice, željela sam kupiti periku, ali za to nije bilo novca. Od HZZO-a se dobiva osnovno, dok u drugim zemljama, raspitala sam se, onkološki bolesnici dobiju puno više - zaključuje gospođa.
SUSTAV NEMA MILOSTI ZA BOLESNE
- Ovaj problem pogađa mnoge samozaposlene osobe u Hrvatskoj. Sustav koji bi trebao podržati pacijente tijekom liječenja ozbiljnih bolesti često ih stavlja u nemoguću situaciju - birati između vlastitog zdravlja i osnovne egzistencije - komentar je Jasne Karačić Zanetti, predsjednice Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata.
Ovakvi slučajevi, kaže, zahtijevaju hitne reforme kako bi se osigurao pravičan pristup zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti.
- Potrebni su modeli podrške za samozaposlene koji bi trebali uključivati privremene olakšice u plaćanju doprinosa i dostupnost subvencija za pokrivanje osnovnih troškova poslovanja tijekom bolovanja. I za mentalno zdravlje je vrlo važna dostupnost adekvatne zdravstvene zaštite bez straha od gubitka egzistencije. U protivnom, prisiljeni su raditi na crno, riskirajući i zdravlje i zakon - kaže Karačić Zanetti.
- Ovaj slučaj upućuje i na nedostatke u koordinaciji između zdravstvenog i socijalnog sustava, koji bi trebali biti partneri u pružanju podrške pacijentima. Nažalost, umjesto da djeluju u sinergiji, ove dvije važne grane sustava često djeluju neusklađeno, pa čak i kontradiktorno. Potrebno je hitno unaprijediti njihovu suradnju i spriječiti situacije u kojima pacijenti, suočeni s ozbiljnim zdravstvenim problemima, ostaju bez adekvatne pomoći i podrške - zaključuje predsjednica udruge.