Nada umire zadnja: Ja živim samo da nađem svog Gorana

Preblago je reći da mi je jako teško, ali ne smijem se prepustiti boli. Ostala sam sama, a sin Goran bio mi je sve. Suprug mi je umro od tuge za sinom, ali mi žene smo jače. Želim naći sina, ali se i bojim. Prihvatila bih i najgore, no iskreno vam kažem, ne znam bih li preživjela da saznam da je mrtav, govori nam Vukovarka Johana Ledić (81).
Njezin sin jedinac diplomirao je 1989. godine agronomiju na osječkom fakultetu, smjer ratarstvo. Dvije godine kasnije, nakon pada Vukovara, s navršenih 27 godina gubi mu se svaki trag.

POGLEDAJTE VIDEO:

Dobio posao na Ovčari

- Moj Goran za mene još ima 27 godina, koliko je imao i kad je nestao. U svibnju 1991. godine napokon je dobio posao na Ovčari. Vodio je poljoprivredno dobro do kraja kolovoza, kad više nije mogao odlaziti na posao jer su u grad došli tenkovi JNA. Suprug mi se jako bojao rata, ali sin i ja nismo se bojali ničega. Bili smo neustrašivi- pripovijeda Johana.

Kuću na Sajmištu, kao i mnogi drugi susjedi, zamijenili su podrumom, a neprijateljski obruč sve se više stezao oko njihovih domova u mirnoj, vukovarskoj ulici. Kako su im susjedi bili i roditelji vukovarskog heroja Siniše Glavaševića, Siniša je i Gorana zvao da dođe raditi na Radio Vukovar. Johanin suprug teško je obolio i preko kukuruzišta iz Vukovara otišao u rodni Aržano.

Iz kuće se preselili u podrum

A Johana i Goran su ostali u gradu koji je iz dana u dan postajao ruševina i stratište.

Iako nije bio u aktivnom sastavu 204. brigade, Goran je pomagao koliko je mogao. Sve do posljednjeg trenutka nosio je vodu i hranu u vukovarsku bolnicu te pomagao ljudima, kome god je trebalo.

- Gdje je sin išao, išla sam i ja. Naša kuća bila je na prvoj liniji obrane kad su okupirali Sajmište. Četnici su nadilazili, bili sve bliže i bliže, te ga je jednom prilikom ranila granata. Nasreću, bio je pribran te je čučnuo i podignuo ruku, a šrapnel ga je pogodio u ruku i desnu nogu. Obradili su ga u bolnici i došao je k meni u podrum. Odmah nakon toga četnici su se probili u našu ulicu. Trčali smo u grad i sklonili se u podrume pod grobljem. Odatle su nas istjerali 18. studenog 1991. - kroz suze priča Johana. Večer prije u podrumu mu je očistila sive gojzerice, oprala hlače, zelenu vestu i maskirnu zelenu jaknu s narančastom podstavom. Duboko skriveno u jednom od džepova Goran je imao popis radnika te otpusno pismo iz bolnice. Čuvao je ta dva dokumenta i u trenucima kad su majku i njega, s ostalim civilima, istjerali iz podruma te odveli u logor Veleprometa. Na tom je mjestu ova neutješna majka posljednji put vidjela sina jedinca

Zbog sina se vratila kući

- Naša susjeda trebala nas je doći upisati, no nije došla. Razdvojili su nas, a ja sam nijemo stajala i gledala mu u leđa. Nisam vidjela ni čula ništa osim njega i njegovih riječi. Rekao mi je: ‘Mama, mi ćemo se sad rastati. Svatko će ići svojim putem i naći ćemo se kad će biti vrijeme’. Na ruku mi je napisao broj telefona rođaka iz Aržana, gdje mi je i suprug otišao - prisjeća se Johana. Nakon što je vidjela supruga, otišla je u Zagreb, gdje je provela sedam i pol godina.Uključila se u sve organizacije, tražila sina posvuda, odlazila pred veleposlanstva, Hrvatski sabor... Pokušala je zaista sve. Nije ga našla. Odlučila se Vratiti u Vukovar 1997.

- Vratila sam se u Vukovar zbog sina. Mislila sam, kad dođem kući, doći će i on, vratit će se. Nije se vratio. U tom traženju javljalo mi se mnogo ljudi i govorilo mi da znaju gdje mi je sin. Tako mi je jedan čovjek iz Njemačke rekao da je zarobljen na nekom salašu u Srbiji i da mu je neki prijatelj Srbin pomogao da pobjegne. Iako mi se to činio najvjerodostojniji trag, pokazalo se da je uzaludno - s bolnim uzdahom priča Johana.

Još pogledava na vrata svojeg doma, u nadi da će se na njima pojaviti njezin Goran. Kuća joj je prepuna sjećanja na sina - njegove knjige uredno poredane na polici, svežanj ključeva kojima je otvarao objekte na Ovčari prije nego što je postala stratište, njegova diploma u kojoj nije ni stigao uživati, plišani medvjedić i mali gumeni pas Švrćo, kojega je grickao kad su mu nicali prvi zubići.

Ostala je potpuno sama

- Ne zato što je bio moj sin, ali moj Goran je bio poseban dečko. Kad sam se vratila u Vukovar, nema tko mi nije rekao da nikad neće zaboraviti Gorana, da imamo isti osmijeh. Bio je zabavan, društven, vrijedan i uvijek okružen ljudima. Ja nikoga od svoje obitelji više nemam, svi su mi umrli. Ja hoću još živjeti, ja moram živjeti, jer želim naći svojega sina. Osjećam i nadam se da je živ te da će mi se vratiti – zaključila je Johana.