'Na životu me još drži samo nada da će mi sin Zoran doći...'

Samo me boli, najviše me boli, da su ga možda bacili u Dunav. I najteže mi je kad dođem do te rijeke. Svaki put. A sve ove godine nije se saznalo gdje je moj sin, kao da je u zemlju propao. Čula sam da je bio ranjen, ali nitko nije vidio njegov kraj. A dokaza nema, lomeći prste govorila nam je Ane Polonijo (82) u lipnju 2019. godine. Od studenog 1991. godine traga za sinom Zoranom. Ovaj hrvatski branitelj nestao je nakon pada grada u kojem je sve do rata mirno živio s obitelji. Rodio se 1962. godine i nakon završene škole zaposlio se u vinariji Vupik. U trenutku nestanka imao je 29 godina.

- Bio je komunikativan, igrao nogomet, a kad se zaratilo, prijavio se braniti grad. Zadnji put suprug i ja vidjeli smo ga u Vrbniku na otoku Krku, kamo smo otišli kao prognanici. Moj Zoran nas je tjerao da odemo na sigurno. Iz policije nam je donio propusnicu da možemo otići iz Vukovara preko Ivankova. Tijekom jednog primirja Zoran nas je došao posjetiti u Vrbnik. Stigao je na jedan dan, faktički samo prespavati. Zadržavali smo ga da ostane, ali govorio je da mora ići jer je opet počela gužva u Vukovaru. Tog dana iz Vrbnika smo ga vozili na Šilo, odakle je nastavio brodicom. Plakala sam i kroz suze mu govorila: 'Nemoj se vraćati u Vukovar. Imaš gdje biti u Zagrebu. Ako vidiš da je loše, zaustavi se u Zagrebu'. Nije me poslušao. Kroz kukuruzište se vratio u Vukovar. Držao je položaj na Mitnici i do samog pada grada bio u Vukovaru - mirnim glasom pripovijedala nam je Ane. Čula je da su ga prijatelji nagovarali da ide s njima u proboj, no odgovorio im je neka samo idu, da će on lako. I tu mu se gubi svaki trag.

- Nikada više nismo ništa čuli o njemu. A svakakve priče su dolazile do nas. Pričalo se da je zarobljen u Gradiški, pa da su ga vidjeli u Vinkovcima. Čula sam i da je bio ranjen, ali nitko nije vidio njegov kraj. Suprug i ja nikad nismo doznali što mu se dogodilo i gdje je završio. Četiri godine nakon njegova nestanka stariji sin je preminuo od moždanog udara, dvije godine kasnije suprug se teško razbolio i njegovala sam ga deset godina do njegove smrti. To je razlog zašto nisam mogla odlaziti na identifikacije i fizički biti uključena u potragu za sinom - objašnjavala je Ane, koja je mir našla u domu za starije i nemoćne na zagrebačkom Iblerovu trgu. Mislila je, kaže, da će se vratiti u Vukovar, no nakon što se suprug razbolio, zime su provodili u zagrebačkom stanu Anina pokojnog brata, a ljeta u Vrbniku na otoku Krku.

- Dugo smo bili uvjereni da su ga zarobili te smo čekali razmjene. Bilo mi je jako teško, svaki autobus dočekivala sam u suzama i ni sama ne znam kako sam ostala normalna.

Spasilo me čekanje, držala me ta nada da ću ga ipak naći, da će doći. Moj pokojni suprug bojao se da ću se razboljeti jer sam se skrivala i plakala. On je bio čvršći od mene, ali od sve te silne tuge, razočaranja i udaraca teško je obolio - prisjetila se Ane. Zoranov nestanak obilježio im je živote.

- Da mi nađu sina, to bi mi bio stres, ali imala bih grob da mogu zapaliti svijeću. Bojim se da to neću dočekati-tužno nam je rekla ova neutješna majka.