Na Pantovčaku su agenti imali tajnu kuću za otete neprijatelje

Nedavno ubojstvo Kim Jong Nama, polubrata sjevernokorejskog vođe Kim Jong Una, podsjeća na već isprobani obrazac sjevernokorejskih tajnih službi. Desetljećima su se agenti režima iz Pyongyanga služili sličnim načinima atentata i otmica, a 80-ih godina su bazu za svoje operacije u Europi imali u Zagrebu. Dok je Sjevernom Korejom vladao Kim II-sung, djed Kim Jong Una, konzulat te zemlje nalazio se na Pantovčaku. 

Tek 2001., kad je slučajno uhićena sjevernokorejska špijunka Megumi Yao, otkriveno je što se krilo iza vrata stare vile. 

Japanke bi im bile seksualne robinje 

Ondje je bio stožer iz kojeg su sjevernokorejski agenti, u suradnji s japanskom terorističkom organizacijom Crvena armija, diljem Europe otimali japanske mladiće i djevojke.  

Kim Jong il, otac Kim Jong Una

Cilj je bio bizaran: Otete djevojke trebale su služiti kao seksualne robinje pripadnicima Crvene armije i rađati im djecu. A oteti mladići, svi odreda studenti, umjetnici i intelektualci, tu su djecu morali učiti japanskom jeziku, kulturi i načinu života kako bi jednog dana, prošvercani u zemlju bioloških roditelja, zbacili japansku vlast i stvorili novi komunistički poredak.
 O boravku korejskih agenata UDBA je bila dobro informirana i prikrivala je njihovo djelovanje. 

Sve se događalo u vili na Pantovčaku 

Uhićena Megumi Yao priznala je da je 1983., zajedno sa sjevernokorejskim vicekonzulom u Zagrebu, organizirala otmicu 23-godišnje japanske državljanke Keiko Arimoto.  
Njezin zagonetni nestanak tih je godina privukao pozornost zapadnoeuropske medije. Mameći je u klopku, agent je glumio bogatog poduzetnika i trgovca. Lažni poduzetnik bio je, po svemu sudeći, Kim Chou Yuu, koji je svoju konzularnu dužnost u Zagrebu preuzeo u veljači 1981. godine
Za sve što se događalo u vili na Pantovčaku znao je pokojni Franjo Vugrinec koji je do 1996. godine bio siva eminencija UDBA-e te glavni organizator prikupljanja dosjea o novinarima i oporbenim političarima.  

Suradnja trajala do raspada Jugoslavije 

Po nalozima iz Beograda, zajedno sa skupinom načelnika operativaca republičke Službe državne sigurnosti, Vugrinec je pomagao sjevernokorejskim špijunskim službama u njihovim akcijama. Sve u ime velikog prijateljstva dviju država.  
Suradnja je trajala do raspada Jugoslavije, a 1992. godine zatvoren je konzulat na Pantovčaku. Japanski novinari su 2002. godine došli u Zagreb kako bi otkrili detalje otmica i pronašli bilo kojeg hrvatskog političara, policajca ili obavještajca koji se sjeća sjevernokorejskog konzulata. 

Čuvali pripadnike japanske Crvene armije 

Zatekli su muk i zdanje na Pantovčaku podignuto pedesetih godina u kojem je poslije konzulata bila smještena privatna tvrtka. 
Tri su dana lutali Zagrebom, da bi na kraju identificirali dva stana u kojima je, početkom osamdesetih, sjevernokorejski konzulat sklonio pripadnike japanske Crvene armije, nesumnjivo izvršitelje otmičarskih akcija u Velikoj Britaniji, Švicarskoj i Španjolskoj.  
Stanovi se nalaze u obiteljskim kućama u Ulici Baltazara Dvorničića, a jedan od stanara kojeg su zatekli ispričao im je kako se vrlo dobro sjeća jedne od dviju sjevernokorejskih obitelji na tim adresama. 

Kukali da su siromašni

Bili su podstanari njegove bake, vrlo šutljivi i nekomunikativni. Razgovarali su jedino sa stanodavkom. Plaćajući najamninu imali su običaj kukati kako su jako siromašni i kako jedva preživljavaju. Sporno konzularno predstavništvo bilo je otvoreno u okviru tajnog sporazuma između dviju država koji je utanačen u doba Brozova gostovanja u Sjevernoj Koreji. 

Korejci su se obvezali od Jugoslavije kupiti ratne podmornice, tenkove i brodove, a Jugoslavija je, zauzvrat, udomila njezine špijune i teroriste koji su operirali u Zapadnoj Europi. Razmjena tih dobara i usluga nastavila se i poslije Brozove smrti, sve do posljednjeg dana SFRJ. 

Najizoliranija država na svijetu 

U međunarodnim diplomatskim i obavještajnim krugovima znalo se da je kuća na Pantovčaku središte sjevernokorejske otmičarske i terorističke mreže. 
Od američke intervencije u tom dijelu svijeta, pedesetih godina 20. stoljeća, Sjeverna Koreja bila je jedna od najizoliranijih država u svijetu. Japanska Crvena armija uvrštena je na listu terorističkih organizacija krajem šezdesetih nakon otmice aviona. 

Prva otmica 13-godišnje Japanke 

Japanske vlasti su zabranile njezino djelovanje zajedno s Komunističkom partijom, koja je s terorističkom grupacijom bila čak i personalno isprepletena. 

Osuđeni na ilegalu, aktivisti KP Japana i Crvene armije emigrirali su tada u Sjevernu Koreju. Prva poznata otmica bila je 1977. godine kad je na japanskom tlu, na putu od škole do svoje kuće, nestala 13-godišnja djevojčica Megumi Yokata. No njezin je nestanak dugo ostao neobjašnjen. Projekt nasilne regrutacije japanskih žena i muškaraca u sjevernokorejska “revolucionarna sela” postao je javna stvar nakon dva slučaja koji su, očito pogreškom, probili granice tajnosti.  

Prvi skandal dogodio se 1982. godine 

Zanimljivo je kako je konzulat na zagrebačkom Pantovčaku igrao značajnu ulogu u oba skandala uspješno zataškana samo pred tadašnjom jugoslavenskom javnošću. 

Prvi skandal bio je 1982. godine. Nevjerojatni hladnoratovski triler objavio je britanski Observer već iste godine. Južnokorejski glazbenik, zajedno sa suprugom, živio je u Švicarskoj gdje je, kao nepoznato ime, svirao uglavnom po privatnim domjencima bogatih ljubitelja klasične glazbe. 
Jednom zgodom upoznao je Azijata, navodnoga gospodina Lija, koji je, oduševljen njegovim talentom, predložio pijanistu da doputuje u Zagreb kako bi, uz dobar honorar, nastupio pred diplomatskim korom i nekolicinom najuglednijih jugoslavenskih političara. 

Prijam na Lašćinskoj cesti 

Budući da je prihvatio ponudu, uručene su mu dvije povratne aviokarte na liniji Zürich - Zagreb, jer je gospodin Li, kako reče, morao ranije napustiti Švicarsku. No svojem je gostu obećao doček na Plesu. Umjesto domaćina, na zagrebačkom aerodromu bračni par dočekala je poruka da se taksijem odvezu na Lašćinsku cestu gdje prijam samo što nije počeo. Kako su nekoliko puta promašili adresu, našli su se pred sumnjivo tihim, napuštenim zdanjem, bez i jednog znaka svečanog diplomatskog domjenka.  
Djevojčica iz susjednog dvorišta izvijestila je pijanista da nikad nije čula za gospodina Lija. U tom trenutku pojavila se skupina Korejaca, nimalo prijateljskih gesti i izgleda. 

Hladnoratovski triler na ulicama Zagreba 

Shvativši da je riječ o zamci, glazbenik i njegova supruga utrčali su u taksi, čiji je vozač čekao naplatu vožnje.  Uzmičući progoniteljima taksist ih je dovezao do američkog konzulata na Zrinjevcu. Službenici su saslušali njegovu priču i zaključili da je riječ o neuspjeloj otmici.  Do prvog aviona za Zürich bračni par su smjestili u hotel Palace. No otmičari ni tada nisu posustali. Korejci su se pojavili na vratima hotelske sobe, no otjeralo ih je američko osiguranje. Sljedećeg dana, napuštajući Zagreb, pijanist je na Plesu ugledao sjevernokorejski transporter kojim su glazbenik i njegova supruga, vjerojatno, trebali nestati u smjeru Pyongyanga. 

Da je operacija uspjela, sjevernokorejske vlasti bi oglasile da je umjetnik iz prozapadne Južne Koreje dobrovoljno emigrirao u idelani sjevernokorejski svijet. Prva špijunka koja je propjevala o bizarnim otmicama, već spomenuta Megumi Yao, na sudu je ispričala kako je upravo ona zapečatila sudbinu mlade Keiko Arimoto. Upoznala ju je 1983. godine kao suradnica 52. odjela ministarstva vanjskih poslova Sjeverne Koreje koji se bavi međunarodnom špijunažom. 

Nakon 'pranja mozga' strpali je u avion za Moskvu 

Dobila je zadatak da jednu Japanku, mlađu od 25 godina, transportira u Sjevernu Koreju. Žrtvu je tražila u Velikoj Britaniji. Za taj pothvat upisala je školu engleskog jezika, International House Language School u zapadnom Londonu. Pomno skenirajući sve japanske školarce, naciljala je Keiko (23) koja je, učeći engleski, stanovala kod engleske obitelji i radila kao dadilja. 

Osvojivši njezino povjerenje, Megumi Yao joj je predložila da odgodi povratak u domovinu i prihvati vrlo zanimljiv posao u Kopenhagenu. Naivna Keiko napustila je London.  U Kopenhagenu se našla s lažnim gospodinom Lijom, tobožnjim vlasnikom izmišljene međunarodne tvrtke. Bio je to sjevernokorejski špijun i vicekonzul u Zagrebu koji je Japanku, poslije uspješnog “pranja mozga”, ukrcao na zrakoplov za Moskvu.  Iz Moskve je transportirana u Sjevernu Koreju kako bi postala “programirana” majka budućeg biološkog nasljednika japanskog komunizma i revolucije.