Na današnji dan 1991. počela je opsada Vukovara: Borio se srcem u koje su ga pogodili...

Oko 6 sati ujutro u nedjelju, 25. kolovoza 1991., Božo Bionda, mladi pripadnik ATJ Lučko, vraćao se sa suborcima s položaja nedaleko od mosta kraj luke Vukovar. Zastali su pored obližnjeg silosa kupiti kruh. Potom su otišli pred mjesnu zajednicu na Trpinjsku cestu, gdje je bilo zapovjedništvo toga dijela grada, i našli se tamo s pripadnicima Turbo voda, koji su činili Vukovarci. Prema sjećanju Stipe Mlinarića - Ćipeta, jednog od pripadnika Turbo voda koji su tad bili s Biondom, tu su se zadržali svi zajedno šaleći se i međusobno razgovarajući.

“S obzirom na to da je dan ranije, a to je bila subota, 24. kolovoza, pilot Luka Andrijanić oborio avion JNA iznad Borova Sela koji je napadao naše položaje na silosu Đergaj, svi mi koji smo u tom trenutku bili pripadnici obrane Vukovara bili smo na oprezu. Dečki pristigli iz svih krajeva Hrvatske, koji su bili pripadnici ATJ Lučko, prvi su došli u grad. Među njima je bio i Božo Bionda, stasit momak, visok, jak. Rekao je da je iz okolice Slunja. Tog jutra toliko se glasno smijao da je cijela Trpinjska cesta odzvanjala od njegova smijeha. Bio je veseo momak, zabavan. Donijeli su taj kruh, još vruć,; kidali smo ga rukama i jeli. To je trajalo do oko 8.30 sati. Onda smo se razišli kako bismo malo odspavali do sljedeće smjene. Ispred mjesne zajednice ostali su samo Božo, Robert Zadro, sin tadašnjeg zapovjednika Trpinjske Blage Zadre, te Zoran Janković. Pola sata kasnije Božo je bio mrtav", ostalo je Ćipetu u bolnom sjećanju posljednje druženje s Biondom, koji je i službeno prva žrtva agresije JNA na Vukovar. Neposredno prije tragičnog stradanja Bionde, tog istog jutra, oko 7 sati, na Borovskoj cesti naši su branitelji pokušali zaustaviti vojni kamion TAM.

Zapovjednik Blago Zadro još je ranije naredio da se zaustavljaju i pregledavaju vojna vozila koja idu u i izvan Borova Sela jer se pretpostavljalo da JNA svojim vozilima dostavlja pobunjenim četnicima oružje i vojnu opremu. Vozač kamiona nije želio stati pa je skrenuo s ceste na zemljani put i naletio na protutenkovsku minu koja je eksplodirala. Tom je prilikom poginuo jedan vojnik JNA, dok su četvorica ranjena.

Zapovjednik vukovarske vojarne, kapetan Ćurčin, odmah je optužio hrvatske snage da su bacili minu pod vojno vozilo i to je bio povod ubrzane reakcije JNA, koja je istoga dana iz vojarne u centru grada na ulice Vukovara poslala brojne tenkove i transportere. Dio njih otišao je u Borovo naselje. Zauzeli su ključne pozicije. I prije nego što se naša obrana snašla, otvorili su snažnu vatru prvo na našu zadnju barikadu prema Borovu Selu, a potom i na sve civilne objekte.

Dio tenkova izašao je i prema Bogdanovcima blokirajući prometnicu prema Vukovaru iz smjera Vinkovaca. Napadu su se pridružili i pobunjeni Srbi iz Borova Sela koji su krenuli u napad na Borovo naselje uz svesrdnu podršku topništva i zrakoplovstva JNA. Nakon što je u napadu jedan od transportera zauzeo položaj na križanju Borovske ulice i Trpinjske ceste, Božo Bionda je iz Industrijske ulice pokušao pretrčati čistinu kako bi zauzeo bolji položaj na suprotnoj strani. Želio je uništiti vojno vozilo koje je pucalo po njima. Nažalost, dok je pretrčavao ulicu, pogođen je rafalom iz mitraljeza upravo iz tog transportera. Njegovi suborci su se nadali da je možda još živ, no zbog žestokog napada nisu mu uspjeli prići. Tek kasnije, kad su pokupili njegovo tijelo, otkriveno je da je pogođen sa sedam hitaca, od toga jednim u srce.

A baš to srce donijelo ga je u Vukovar nakon što je, kao pripadnik postrojbe iz sastava Prvi hrvatski redarstvenik, sudjelovao u suzbijanju pobune dijela srpskog stanovništva na Banovini. Tu je upoznao Roberta Zadru, sina Blage Zadre, s kojim je povremeno putovao za Vukovar i Osijek, u kojemu je stanovala njegova sestra i gdje je planirao ostati studirati. U rujnu su Božo i Zadro prešli u ATJ Lučko kao prvu organiziranu postrojbu hrvatske države. Božo je imao neizmjernu želju ići braniti Vukovar pa je neprestano tražio od svog zapovjednika da sa Zadrom stane u obranu njegova rodnoga grada. Došao je u njega krajem srpnja. Tog 25. kolovoza sukob visokog intenziteta trajao je do 13.30 sati, a popodne je ponovno zrakoplovstvo JNA napalo silos Đergaj u kojemu su bili hrvatski položaji. U tom je napadu silos teško oštećen. Otvoreni napad JNA na Vukovar označen je službeno kao početak okupacije grada i herojske bitke za Vukovar. U to vrijeme pri Policijskoj upravi Vukovar ustrojena je četa od 150 ljudi. Do ustroja pričuvne 124. brigade (odnosno 204. brigade) HV-a, obrana Vukovara funkcionirala je na principu spontano organizirano naoružanog naroda. Do 15. kolovoza 1991. godine zapovjednik obrane Vukovara bio je Tomislav Merčep, do 30. kolovoza Josip Gažo, a od 31. kolovoza dopukovnik Mile Dedaković, kojemu se 11. listopada pridružio i kapetan Branko Borković. U gradu je u kolovozu ustrojen i 4. bataljun 3. A brigade ZNG-a, kojemu su u pomoć stizali pripadnici iz drugih krajeva. No do kraja srpnja u Vukovaru je bilo oko 800 prijavljenih hrvatskih dragovoljaca, od čega ih je svega 400 imalo naoružanje. Većina naoružanja koje su imali bila su privatna, prerađena ili lovačka, s ograničenim količinama raspoloživog streljiva.

Postupnim pristizanjem oružja broj branitelja narastao je na 1800. Uz snage pristigle iz Vinkovaca, Iloka i Županje, broj branitelja popeo se na 5000. Istovremeno, JNA je u Vukovaru imala tri mehanizirana bataljuna s oko 1000 vojnika i oko 100 oklopnih borbenih vozila, no ta se brojka već do kraja rujna popela na 11 brigada operativne vojske i više od 1000 oklopnih borbenih vozila smještenih na širem vukovarskom području. Imali su i 980 komada zemaljskog topništva te 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po ciljevima na zemlji. Bili su daleko nadmoćni. Danima prije službenog početka okupacije Vukovara odmetanje srpskih pobunjenika pratila su dnevna i noćna puškaranja, postavljanja barikada, miniranja privatnih kuća i društvenih zgrada te nacionalne provokacije. Srpska sela oko Vukovara - Negoslavci, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota i Borovo Selo - pretvarana su u četnička gnijezda i oslonac JNA za napade na Vukovar. Nazočnost JNA pokušali su još 4. srpnja iskoristiti pobunjeni Srbi u Borovu Selu napadom na Borovo naselje, no nakon višesatne borbe napad je odbijen. Do kraja kolovoza bilo je još nekoliko sličnih sukoba oko Vukovara. Mnogi analitičari očekivali su kako će Vukovar izdržati samo tri dana u ovako nadmoćnom neprijateljskom okruženju, ali Vukovarci nisu mislili tako. Puna tri mjeseca hrvatski branitelji su odolijevali danonoćnim napadima. Jedina komunikacija za opskrbu hrvatskih branitelja bili su niski avionski letovi hrabrih hrvatskih pilota koji su braniteljima i bolnici dostavljali humanitarnu pomoć te "kukuruzni put" koji je u listopadu presječen, i to u trenutku kad se u gradu nalazilo više od 15.000 civila. Početkom listopada u potpunom okruženju Vukovar je trpio neprekidna topnička razaranja i bombardiranja. Svi sposobni za borbu, Vukovarci i mladići iz cijele Hrvatske, bili su na crtama diljem grada na koji je dnevno padalo 7000 različitih projektila.

U opkoljeni grad je 19. listopada 1991. uspio ući humanitarni konvoj i spasiti stotinjak ranjenih branitelja iz vukovarske bolnice. Vukovarci nisu 56 dana imali struje, vode, hrane, telefona... Nestale su kuće, zgrade, skloništa, a nastale stotine grobova palih heroja, među kojima je i Blago Zadro. Herojski otpor slomljen je 18. studenoga 1991. Hrvatski su branitelji gotovo puna tri mjeseca odolijevali danonoćnim napadima jedne od najjačih vojnih sila u Europi.

Dio branitelja pokušao se izvući iz grada kroz minska polja, a oni koji nisu uspjeli odvedeni su u srbijanske koncentracijske logore te su mnogi ubijeni. Među njima i 260 ranjenika iz vukovarske bolnice. Tijekom agresije u Vukovaru je, prema podacima Hrvatskog sanitetskog stožera, do 19. studenoga 1991. poginulo 600 branitelja i 1350 civila, od toga 86 djece.

Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece, ranjeno je više od 2500 ljudi, mnogi su zatočeni i odvedeni u neki od srbijanskih koncentracijskih logora, a nakon okupacije 18. studenoga 1991. ostala je nepoznata sudbina 2630 osoba. Tromjesečna herojska obrana Vukovara postala je rijetko viđeni fenomen i iznimka u suprotnosti s taktičkim i strategijskim vojnim pravilima, zbog čega se o njoj uči na mnogim prestižnim vojnim akademijama u svijetu. Dugim odolijevanjem neprijatelju Vukovar i njegovi branitelji omogućili su ostatku Hrvatske da se naoruža, konsolidira obranu i zaustavi nadiranje neprijatelja na ostalim bojišnicama.