Muk, tišina, plač ... dan kad je nastao opći očaj: Umro je Tito

Josip Broz Tito umro je 4. svibnja 1980. godine u 15.05 sati u Ljubljani. Život u Jugoslaviji staje, na ulice izlaze ucviljeni građani,  prekida se utakmica Hajduk – Crvena zvezda, nogometaši plaču, na tribinama 50 tisuća ljudi pjeva “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Očaj, strah i nevjerica - cijela Jugoslavije tuguje i plače

Tih dramatičnih stanja prisjetio se u svojoj autobiografiji "Bez reprize" Miroslav Lilić koji je na televiziji Zagreb pročitao vijest o Titovoj smrti. Pet mjeseci ranije u Predsjedništvu CK SK obavijestili su ga da će on biti taj koji mora narodu priopćiti vijest kad drug Tito umro..

'Nemoj mene, nek čita Mlakar..'

-Meni je odmah skočio tlak i počeo sam kukati: "Molim vas, nemoj mene…Ja to ne mogu! Neka čita Mlakar, on će to puno bolje od mene, ja to ne mogu izdržati...

-Ne dolazi u obzir. To mora imati težinu i drugačije je kad čita urednik Dnevnika i šef programa, nego spiker.

Naređeno mu je da bude na raspolaganju, spreman dvadeset četiri sata i da cijeli program bez potresa pripremi za funkcioniranje kad se to dogodi. Bez panike, puno priče, sve ležerno i diskretno… I naravno, bez noćnih lumperaja i pića.

Od toga dana do Titove smrti Lilić nije popio niti jednu jedinu kap alkohola. Znao je nakon ponoći otići u restoran sa društvom, ali samo voda…
Tog 4. svibnja Lilić je uzeo Tanjugovu vijest bez prepisivanja i krenuo prema studiju. Sjeo sam na jedan prazan stolac, gutao pljuvačku i nastojao ne razmišljati ni o čemu, jer je imao užasnu tremu. Gledao je u kameru,a kad se upalilo crvenio svijetlo pročitao je:

"Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije radničkoj klasi i narodima Jugoslavije: umro je drug Tito…" 

'Od uzbuđenja se krivo odjenuo' 

- Pročitao sam vijest, gledao još par sekundi u kameru i htio ustati sa stolca. No, na svoj užas shvatim da na sebi imam plave traperice koje sam zaboravio zamijeniti crnim hlačama! Ostanem sjediti, režiser me drži u kadru i dodam što mi je prvo palo na pamet:  "Poštovani gledatelji, od ovog trenutka Jugoslavenska radiotelevizija započinje emitiranje izvanrednog programa. Režiser Mišo Davidović držao me još 10-ak sekundi u kadru i otišao kamerom na Titovu sliku. Tako je to kad vlada uzbuđenje. Ne samo da nisam obukao crne hlače nego samo pod onim stresom obukao sako kolege Vlade Fučijaša…  - prisjetio se u knjizi Lilić.

Dan kasnije specijalnim vlakom iz Ljubljane u Beograd je, u poslijepodnevnim satima, stigao kovčeg sa Titovim posmrtnim ostacima. Smješten u aulu Skupštine Jugoslavije, gdje su građani u mimohodima odavali počast jugoslavenskom šefu države. U redu za ulazak u Skupštinu se čekalo i po 15 sati.

Došli su Arafat, Thatcher, Sadam Husein...

Preko 200 stranih delegacija se 7. svibnja poklonilo kovčegu Josipa Broza u saveznom parlamentu a dan kasnije  na Dedinju, u Kući cvijeća, uz prisustvo 209 delegacija iz 127 zemalja, 700 000 ljudi, četiri kralja, pet prinčeva, šest predsjednika parlamenta, 31 državni predsjednik, 22 premijera i 47 ministara, među njima Saddam Hussein, Jaser Arafat, Leonid Brežnjev, Margaret Thatcher i Helmut Schmidt, sahranjen je čovjek koji je Jugoslavijom vladao 35 godina.