Mučne scene na granici. Djeca se prebacuju preko ljudi da se spase: 'Pomozi, spasi mi bebu!'

Pomozi mi, molim te. Uzmi je, ima samo godinu dana. Molim te, učini to. Molim te. Ima samo godinu dana. Molim te, histerično mi na uho ponavlja uplakana žena. U lice mi gura bebu, mali vrišteći svežanj straha i panike. Promrzlo dijete urla tolikom snagom da mu vidim ždrijelo. Prihvaćam ga. Podižem u zrak. Prenosim dalje. Plač se pronosi iznad šume uzdignutih ruku. Crknuta majka pada mi na rame. Dobro je. Najgore je prošlo. Beba ide dalje. Dalje od udaraca, dalje od bijesa, dalje od sluđene rulje. Propustili su i ženu. Dobro je. Izvukli su se. Bit će na sigurnom.

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI: 

Pokretanje videa...

01:14

video vijesti | Video: KanalRi

Nekoliko sati kasnije unajmljeni automobil nosio me u unutrašnjost Poljske. Sjedio sam na stražnjem sjedištu, prazno zureći u hujajuće pahulje. Fotograf za volanom šutke je grabio kroz noć. Snimatelj je prestao zapitkivati. Nikome nije bilo do priče. Dan ranije zavukao sam se u Ukrajinu. Iznerviran od višednevnog nagovaranja neodlučnih fiksera i sitnih švercera da me prebace autom do okupirane zemlje, presjekao sam i zaputio se pješice. Sam. Pa dokle bude išlo.

Na drugoj strani išlo je relativno lako. Upoznao sam Andreja, krasnog mladića koji nije znao beknuti riječ engleskog, kao ni ja ukrajinskog, ali pokupio me nasred ceste u svojoj razlupanoj Škodi i odbacio nekoliko kilometara u unutrašnjost. Upoznao sam Viktora i Volodju, dvojicu inatljivih lokalaca s kojima sam rakijom nazdravljao za slavu Ukrajine, sramežljivu Elviru, studenticu koja mi je pristala izigravati vodiča, pokvarenu babuskaru koja naplaćuje korištenje zahoda izbjeglicama... Mislio sam da imam priču, da imam dovoljno mesa za poslati redakciji i donekle približiti kako izgleda ukrajinska svakodnevica iz prve ruke. Zadnje rečenice reportaže otipkao sam naslonjen na ogradi ničije zemlje, pod budnim okom naoružanog vojnika i njegova sumnjičavog vučjaka.

Stisnuo sam enter, pustio tekst u Zagreb i računao da to je to. Da je posao obavljen. Snijeg je tek počeo padati kad sam spakirao laptop, uspravio se i zauzeo svoje mjesto na začelju kolone. Prve dvije dionice pod kontrolom armije prošle su relativno lako. Muškarci s puškama imaju neobičan talent za uvođenje reda. Zadnja točka prije ulaska u Poljsku, onaj punkt na kojem u normalnim situacijama i u normalnim državama ležerno prošetate uz mahanje putovnicom, pretvorila se u grotlo užasa iz kojeg ću se samo pukom srećom iščupati devet i pol sati kasnije.

RAZGOVARALI SAT I POL Putin je Macronu otkrio koji su njegovi uvjeti za prekid rata. Među njima je i priznanje Krima

Posljednja stanica je zapravo koridor opasan bodljikavom žicom, dugačak petstotinjak metara. Na laganoj je nizbrdici i spušta se prema dvjema vratima. Da biste stigli do njih, morate proći kroz usko grlo, ograđeno metalnim preprekama. Lijevo je cestovni prijelaz, nepregledna zmija autobusa i automobila koji već danima mile prema Medyki. Desno je divlja šikara kojom se skitaju kalašnjikovi i njihovi psi. Sumrak se tek počeo hvatati za oštrice žice kad sam zauzeo svoje mjesto u redu. U masi sam. Stojim okružen svim rasama i nacijama. Ukrajinci, Nijemci, Afrikanci, Amerikanci, Turci, Libanonci, Britanci, svi na jednome mjestu, svi s najnužnijim fragmentima života u šakama. Muškarci, žene, djeca, psi u krilima. Jasno vidim tablu Europske unije dvjestotinjak metara dalje. Čini se kao da je mogu dohvatiti rukom. Prvi dječji plač čuo sam dvije minute nakon dolaska. Musava djevojčica pala je u blato, tulila je dok ju je majka pokušavala podići na ruke. Dva sata kasnije vidjet ću kako joj glava divlje lamata dok je nepoznate ruke pokušavaju prebaciti preko ograde.

Noć se okomila na Medyku. Iza mene se stvorio neprobojni ljudski zid, svaki sa svojom prtljagom i brigom na ramenima. Negdje naprijed čujem povišene glasove na nepoznatim jezicima. Situacija je još podnošljiva. Možeš se pomaknuti nekoliko centimetara naprijed ili natrag. Možeš izvući ruke iz džepova. Možeš stajati uspravno.

Prva iskra planula je dva sata nakon dolaska. Neki tip, vidio sam mu samo potiljak, pokušao se progurati preko reda. Gnjevno rogoborenje gurnulo ga je natrag, usput potiskujući cijelu masu. Čuo sam odrasli plač u pozadini. Netko je zvao upomoć na svim jezicima. Redovi su se zbili. Više nije bilo micanja. A onda je on pao.

NA SASTANKU UN-A Ukrajinski veleposlanik čitao poruke ruskog vojnika: 'Mama, bojim se. Ovo je jako teško...'

Masivni tip, težak više od sto kila, udaljen metar od mene, samo se srušio na žene pred sobom. Skočio sam s još dva muškarca i pokušao ga podići u sjedeći položaj. Nije davao znakove života. Skočili smo mu na prsa, udarali ga, zalijevali vodom, okretali ga na bok. Netko se sjetio gurnuti mu ekran mobitela pod nos, da vide hoće li se zamagliti. Disao je, dobro je. Odvukli smo ga do ograde, usput gubeći dragocjena mjesta u redu.

Dovoljno je da se jedna osoba pokuša probiti u ovako stisnutoj formaciji i da cijela rulja ode k vragu. A ako se netko sruši i ako još nekoliko ljudi priskoči u pomoć, nastaje stampedo. Nekad davno, u djetinjstvu, približio sam se osinjem gnijezdu koje mi se nakotilo ispod krovne grede. Sličan zvuk sad je brujao kroz masu natiskanu pred Poljskom.

Izbjeglice, lišene doma i dostojanstva, nemaju više živaca. U ovom čoporu nema civiliziranosti. Laktari se nemilosrdno, gazi se po nogama, psuje se na svim narječjima. Očevi s bebama u šakama divlje se unose u lica okolnim nesretnicima. Počinju tučnjave. Snimio sam jednu. Minute se izmjenjuju u sate. Ne mičemo se ni za milimetar. Neka žena omotana dekom spava mi na ruksaku. Doslovno stoji i spava na nogama. Druga nekontrolirano drhti. Svako toliko neki genije pokušava zajebati sustav i provući se mimo reda. Ispraćaju ga guranjem i pljuskama.

Dva reda iza mene curica se čvrsto drži za oca i pokušava vrištati. Nema više glasa, poderala je glasnice, čuje se samo suho, hrapavo deranje. Odjednom, nekakvo komešanje naprijed. Gužva, guranje, iz daljine izgleda kao šutka na punk koncertima. Pobuna. Grupa muškaraca pokušala se probiti penjući se na ogradu. Ščepali su ih i povukli dolje, batinajući ih i tjerajući natrag.

Nema službenika, nema uređenog ulaska. Svaki čovjek je za sebe. Najjači i najsposobniji se penju na ogradu. Urlaju, izvikuju zapovijedi, pokušavaju uvesti koliki-toliki red u ovom kaosu. Ne slušaju ih. Svađaju se. Plaču. Vrište. Stalno vrište. Pada i drugi čovjek, nešto dalje od mene. Ne znam što je s njim. Traži se liječnik, traži se pomoć, ali kakvu pomoć možeš očekivati kad se ni muha ne može provući kroz ove redove? Pada i treći. Blizu mene se ruši žena s dreadlocksima. Podižem je. Trese se. Suza joj klizi niz lice. Netko će umrijeti, prolazi mi kroz glavu. Netko će pasti i pregazit će ga.

SRPSKI PREDSJEDNIK Vučić: 'U regiji nas napadaju jer ne mogu podnijeti naš uspjeh'

Tučnjave su sve češće. Zapovijed je da samo žene i djeca mogu naprijed. Muškarci se moraju pokušati skloniti u stranu. Ekipa na čelu sastavila je živi zid od svojih tijela i mlate sve koji se pokušaju progurati preko reda. Gledao sam kako jedan od njih šakama u pod zakucava bijednika koji je pokušao prijeći preko izgubljene djevojčice. Ostali su ga makli. Vjerojatno bi ga dokrajčio.

Nakon ove demonstracije nastalo je privremeno primirje. Glasovi urlaju komande na nekom slavenskom jeziku. Majke i očevi uzdižu djecu u zrak, da dokažu da imaju pravo prolaska. Nema šanse, nema teorije da cijela obitelj prijeđe odjednom. Djevojčice, dječaci, zabundane bebe, kao u nekakvoj grotesknoj imitaciji dodavanja kanti vode tijekom požara, prelaze preko naših ruku. Idu dalje, dalje, dalje. Preko glava, preko žica, preko ograda. Za njima slijede roditelji, boreći se s onima koji im pokušavaju oduzeti prolaz.

Vidio sam kako neki šljam gura novac u ruke jednom od onih čuvara prolaza. Nešto mu viče na uho, nudi ga novčanicom, upire prstom prema ogradi. Mladić u naponu snage. Htio je da ga puste s djecom i ženama. Pamtit ću taj prizor cijeli život. Čuvar, odvaljen od stijene, zaogrnut masivnom bundom, pokidao je njegov prljavi novac i bacio mu ga u lice. Zatim je iz bunde izvadio istovjetnu novčanicu i gurnuo mu je u šake. Potjerao ga je natrag, uz šamare.

- Beba! Beba stara samo dva tjedna! Beba! - vrište glasovi iza mene. Otac ramenom ruši sve pred sobom, pokušava stvoriti milimetre prostora za ženu i nekoliko dana staro dijete. Djevojka se približava, u rukama čvrsto steže umotanu štrucu. Guraju je sa svih strana, jedva održava ravnotežu. Iz ogrtača vire sitne, prestravljene oči. Gubim glas urlajući. Prenosim dalje, prenose i ostali. Čistom silom stvara se koridor, jedva propuštaju majku s dojenčetom. Nestaju negdje u masi. Otac ostaje u pozadini. Očajan je. Stoji točno kraj mene. Ne vidi ih. Grebe lice. Čupa kosu. Urla u nebo.

- Moja beba ne smije umrijeti ovdje! Moja beba ne smije umrijeti ovdje! Moja beba ne smije umrijeti ovdje - viče s nabreklim vratnim žilama. Uzalud. Nema mu pomaka. Vidio sam ih kasnije, pronašli su se. Bili su pred vratima. Živi i zdravi.

'IMAJU NAŠU PODRŠKU' Janša podržao proceduru za prijem Ukrajine u članstvo u EU

Rušenja su sve češća. Nasreću, sad nitko ne može pasti, nema prostora, previše smo zgusnuti. Onesviještenog se samo uspravi, pljusne i eventualno zalije vodom. Djeca putuju zrakom, roditelji za njima. U nekoliko navrata prenijeli smo ih u kolicima iznad glava. Samo pukom srećom nitko nije stradao. Batinanje je postalo uobičajeno. Diplomatske metode su iscrpljene i sad samo šake i šamari odvraćaju sluđene muškarce koji iz nekog razloga i dalje tvrdoglavo inzistiraju na probijanju prije djece. Uz mene su kolica za šoping, nemam pojma odakle su se našla. U njima je ona švercerska torba s kakvima smo i mi bježali devedesetih. Kažu da su u njoj lijekovi. Nosimo je, guramo dalje. Teška je kao sam vrag. Nema veze. Ide dalje, dalje, dalje. Noge su mi zgažene do neprepoznatljivosti. Rebra izudarana. Uši zaglušene. Crknut sam. Padam u letargiju, radim refleksno. Dodajem djecu kao što bi netko dodavao kutije u skladištu. Neka žena me moli mobitel, želi zvati hitnu pomoć. Dajem joj ga. Nema smisla, prije će Putin odustati od rata nego što će se itko izvana probiti dovde. Muškarac se penje na pet metara visoku ogradu, dere se kako je on američki građanin i kako zahtijeva svoja prava. Ukrajinski vojnik s druge strane ga smiruje. Poziva ga da siđe. Sići će tek sat kasnije.

Više od sedam sati sam ovdje. Ne osjećam leđa, ne osjećam noge, ne osjećam ništa. Guranje, kliještenje, vriska, divlji plač i okolni praskovi šamara sad izgledaju sasvim normalni. Brekćem na idiota u crvenoj jakni koji mi se uporno nabija u leđa. Čovjek uzmiče. Ispričava se. Tko ga jebe. Skužili su da sam novinar. Vide mi prsluk, primijetili su kako snimam. Traže još, okreću mi mobitel prema rulji, viču da pokažem ovo svima, cijeloj Europi. Cijelom svijetu. Nije prvi put da mi ovo govore u Ukrajini i Poljskoj. Za rame me hvata tip s plavim očima. Znam ga, gura se sa mnom već satima. Živi u Njemačkoj, žena mu je Ukrajinka. Dere mi se u uho, ne razumijem ga. Govori nešto o Europskoj uniji, o mojoj putovnici, o normalnom prolazu. Nema veze, neka viče. Klimam glavom. Povlači me za sobom. Ne znam gdje, ionako smo kraj ograde. Nabijen sam u nju. Maše vojniku s druge strane, maše jednom od čuvara, viče mu nešto, ovaj klima glavom, dozivaju ga da prođe. Povlači i mene. Netko s druge strane me hvata za prsluk, čupa me na drugu stranu. Padam u tratinu. Dižem se. Hvatamo ostale. Žene, djecu, obitelji.

Plavooki muškarac mi objašnjava da se nalazimo na rubu ulaska na vrata predviđena za građane Europske unije i da smo se morali maknuti da napravimo prostora za nadolazeće, one koji nemaju luksuz naše putovnice. Shvaćam ga. Shvaćam i čuvare. Smetali smo na ulazu, zauzimali smo mjesta onima koji ionako idu u drugom smjeru. Prebijeno se dovlačim do vrata sa zvjezdicama. Tu je druga kolona. Stajemo u red, netko nam dodaje troja kolica s djecom. Šaljemo ih naprijed. Čekamo. Vrata se otvaraju. Graničar, gospodar života i smrti, bira tko će ući. Ne prolazim u prvoj turi. Nema veze. Iza mene je pakao, počinju se penjati na ogradu. Žene plaču prikliještene uz rub Poljske. Djeca putuju preko nekih drugih, nepoznatih glava. Odzvanjaju šamari. Vrata se otvaraju drugi put. Opet ništa. Sve u redu. Ljude interesira moj prsluk, pričam im o poslu, o Hrvatskoj. Ležerno ćaskanje dok kaos razbija ljude iza naših leđa. Dozivaju me, viču: "My friend, my brother". Uzalud, čuvari su nesmiljeni. Moraju biti.

>>> Zbivanja iz rata u Ukrajini iz minute u minutu možete pratiti OVDJE.

Treće otvaranje. Ništa. Puštam druge ispred sebe. Upoznajem nekog studenta iz Harkiva, priča mi o životu, obavezama, fakultetu, trivijalnim glupostima. U međuvremenu, jedan od čuvara, bradati tip, penje se na ogradu i ruši tipa koji se pokušao prošvercati preko reda. Dva metra od nas. Četvrto otvaranje. Pozivaju me unutra. Otvaram putovnicu. Šalju me dalje. Kroz šaltere. Kroz metalne rešetke. Kroz Medyiku. Kroz volontere. Kroz vatre na ulici. Do automobila u kojemu me čekaju kolege. Do slobode. Samo nekoliko metara dalje.

One pahulje koje su se sudarale s našim autom na putu do kreveta padale su i na sluđene, očajne jadnike koji su se i dalje pokušavali dokopati vrata Europe.