Mučne scene: 'Moj sinčić ih je molio da mu ne odvedu tatu...'

Suprug Zdravko i njegova braća nisu htjeli otići. Željeli su ostati i braniti svoj grad. Prijavili su se u ZNG i dobili oružje te im je zapovjednik rekao neka idu kući i da će ih pozvati. Dva dana kasnije, 12. rujna 1991., Kostajnica je pala, otpočinje svoju tešku priču Milka Pavlović (61) iz Hrvatske Kostajnice.

POGLEDAJTE VIDEO:

Do rata je sa suprugom i sinovima od 9 i 14 godina živjela u obližnjim Panjanima, selu naseljenom pretežno srpskim stanovništvom. Kad su se odnosi zaoštrili, Milka je s obitelji otišla kod suprugove sestrične u Majur. U kući ih je, kaže, bilo 11, a zbog činjenice da ih je više i da imaju više oružja osjećali su se puno sigurnije.

Srbi ga zarobili pa nestao 

- Iako su muškarci čuvali straže i pokušali se obraniti, u Majur je ušla srpska vojska. Stotine vojnika nadiralo je s polja. Došli su do kuća, muškarce zarobili i tukli jer su imali oružje, a nas, žene i djecu, odveli na kat. U podrum su bacili bombu. Ležali smo na podu, meci su frcali na sve strane i u tom trenutku samo sam mislila kako da spasim živote svojoj djeci. Izveli su nas i tjerali da hodamo cestom kroz Majur, Stubljane i Graboštane. Putem su pokupili još ljudi i nas 80 zatvorili u školi u Krčevu. I tu smo čekali smrt. Nasreću, neki Srbin nije dopustio da nas poubijaju te su nas drugo jutro pustili kućama i zabranili da ih napustimo - prisjeća se Milka tih mučnih dana. Dodaje da joj je upravo ta noć odnijela pola života. Privremeno su se smjestili kod prijatelja u selu Stubljani. Dva dana kasnije, 15. rujna 1991., došli su srpski vojnici i odveli joj supruga.

- Kad su ga odvodili, mlađi sin se bacao po travi i preklinjao ih da mu ne odvedu tatu. Stariji sin čak ga je s biciklom krenuo tražiti. Bila sam izvan sebe, no zamolila sam ga da se vrati te je sam Bog sačuvao da i njega ne odvedu. Otišla sam u stanicu policije koju su držali Srbi i molila da mi puste muža. Obećali su da će ga pustiti sljedeći dan, no kad sam drugi put došla s čistom robom u koju će se presvući, zatekla sam prazne prostorije. Pitala sam gdje mi je muž, a oni su rekli da ne znaju i da se vratim kući. Sigurna sam da su ih noć prije odveli negdje i ubili - kroz suze govori Milka. Susjed ju je s djecom odvezao u BiH i preko Banje Luke je stigla u Sloveniju kod rođaka. Nakon nekoliko dana po nju je došla svekrva iz Njemačke, u kojoj je Milka s djecom provela pet mjeseci. Početkom 1992. vratili su se u Hrvatsku, nastanili u Sisku u jednoj napuštenoj srpskoj kući i djeca su krenula u školu.

Nisu imali ni za kruh 

- Moji sinovi su jako teško podnijeli odvođenje i nestanak oca. S cijelom tom tragedijom i ja sam se nosila jako teško, tim više što nisam radila prije rata. Ostala sam bez primanja i posla s dva školarca koje treba othraniti i postaviti na noge. Bilo je dana kad nismo imali ni za kruh. Pomagala mi je obitelj, a ja sam pomagala ljudima u selu kako bih zaradila koju kunu. Posao u vrtiću dobila sam 1994. godine i tad je bilo lakše. Kad sam se vratila u Kostajnicu 1997. godine, zaposlila sam se kao čistačica u policiji - govori Milka. Radeći u policiji, sve bivše susjede koji su se vratili u Kostajnicu ispitivala je o sudbini supruga. No, kaže, uvijek su odgovarali kako oni ništa ne znaju i da pita one koji su bili glavni. U kuću u kojoj je do rata sretno živjela sa sinovima i suprugom više nema volje ići. Sve je, kaže, podsjeća na njezina Zdravka te je nakon obnove kuću prepustila sinu koji u njoj živi s obitelji. Milka je od države dobila stančić u Kostajnici u kojemu provodi samačke dane.Često spominje i hvali  šogoricu Nadu Gobac, koja se najviše angažirala oko pronalaska svoje braće. Ustrajnost u potrazi dovela ju je čak do Ženeve, a svojim je rukama stavila i prvu ciglu na zagrebački Zid boli.Upravo je Nada, tražeći svoju braću, pisala i svim domaćim i međunarodnim organizacijama.

I danas sanja da je brani

- Za suprugom sam plakala pet godina, posebice noću, što znaju i sinovi. Sve do Oluje mislila sam da će doći kući. Jer bilo je stotinu verzija - da su poubijani i bačeni u Unu, odvedeni u Glinu, na Šamaricu, bilo je čak priča da su negdje gore u brdima više Panjana, drugi su govorili da su zakopani dolje kraj Une i premješteni... No nakon Oluje sam se prestala nadati i svaka se nada ugasila. Muža sam često sanjala. Ti snovi su uvijek bili vjerni. Obično bih sanjala da me netko progoni i napada, a on me uvijek branio. I kad sam se probudila, bilo mi je još teže - svjedoči Milka. Svekrva je kupila grobno mjesto u koje će pokopati posmrtne ostatke sinova kad ih nađe. Nažalost, nije dočekala taj dan. Umrla je prije sedam godina, uplakana i nesretna, jer nije saznala istinu o sinovima. Pitamo Milku što bi joj značilo da nađe supruga. Promišlja pa tihim glasom kaže:

Voljela bih da je živ, da dođe

- Da ga nađem, bilo bi mi drago. Mogla bih otići i zapaliti svijeću te bi mi duša bila mirna. Ovaj život je neizvjesnost i već gotovo 27 godina izjeda me nemir. Voljela bih da mu mogu otići na grob, isplakati se na njegov rođendan, blagdane... Sreća je da su tu uz mene djeca i unučad, uz njih mi je sve nekako lakše i ljepše, iako mi nedostaje suprug. Da znam da me čuje, poručila bih mu da bih voljela da je živ, da sam tu sama, da ga čekam i da bih voljela da budemo zajedno - otirući suzu zaključila je Milka.