Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima i ostalim konzumentima fosilnih goriva

Tomislav Tomašević u informativnim emisijama HRT-a obrazlaže odluke o povećanju kazne za nepropisno parkiranje i poskupljenju pauka, koji odvozi nepropisno parkirana vozila. U njegovom glasu osjeća se nešto od onog sladostrasnog gnjeva hadezeovskog vladaoca kada govori o borbi protiv nepočinstava i zlodjela Srba, migranata, ateista ili homoseksualaca. I jedno, i drugo je, naime, stvar ideologije - ili, po Marxu, lažne svijesti - jer mrziti vozače, vlasnike automobila i ine konzumente fosilnih goriva nije bitno drukčije nego mrziti sve te vjekovne neprijatelje Hrvata i katolika. Na jednoj je strani štetočinsko djelovanje prema prirodi i okolišu, na drugoj je štetočinstko djelovanje prema narodu i domovini. Naravno da, barem u ovom vremenu, nije ista sektaška, isključujuća mržnja prema neprijateljima ekologije, onakve kakvom je zamišljaju možemaši, i sektaška, isključujuća mržnja prema neprijateljima naroda, onakvog kakvim narod zamišljaju hadezeovski i drugi nacionalisti. Ali ideološki defekt svijesti je isti. Osim toga, iskustvo nas uči da je dovoljno da se fokus gnjeva samo malo promjeri, pa da kod očiju ćoravo i slabo načitano hrvatsko političko čeljade, zelene politike, prirodu i životnu sredinu zamijeni vjerom i nacijom. Jednom, već vrlo davno, to su učinili cure i momci iz HSLS-a, prije desetak godina jednako su postupili momci i cure iz HNS-a… Dan nakon što je gradonačelnik Tomašević plašio publiku zlodjelima šofera sklonih nepropisnom parkiranju, na Indexu izlazi zanimljiva priča sa zagrebačkog Gornjeg grada. Naime, jednog je jutra građanka iz Opatičke ulice ostavila svoj auto ispred kuće, na propisnom parkirnom mjestu i u parkirnoj zoni na koju ima pravo, te je kao i svakog dana otišla na posao. Kada se vratila, mjesto na kojem je parkirala bilo je oglašeno kao invalidsko, a za brisač zataknuta joj je kazna od 90 eura. Cure i momci iz Tomaševićeva Zagrebparkinga potrudili su se, valjda uz pomoć specijalno obučenih štakora, da ispod parkiranog auta iscrtaju i - invalidski znak.

Ulice koje su Tomašević i društvo zatvorili za automobilski promet i ne izgledaju kao pješačke zone

U nekoj ozbiljnoj državi, u kojoj sudovi vode računa o pravu i pravdi, te o zaštiti građana, ovo se, naravno, ne bi moglo dogoditi. Ali ako bi se ipak dogodilo, građanki bi se već ispričavali i direktor Zagrebparkinga i zagrebački gradonačelnik, što iz elementarne pristojnosti, a što od straha pred odštetom koju bi grad za ovakvo što u slučaju tužbe platio. U Zagrebu, međutim, vlasnici automobila ne ostaje ništa drugo nego da plati kaznu, koja nije kazna za pogrešno parkiranje, nego je oblik ideološkog terora, haračom i poniženjem, što ga nad njom provodi zeleno-liberalna gradska vlast. Istodobno, državna vlast provodi ideološki teror u ime naizgled suprotnih ideala, koji također podrazumijeva redoviti harač i poniženje. Većina građana će, da si olakša tegobe, izabrati koji joj od dva ideološka terora više godi, pa će i sebe, i druge uvjeravati da to i nije teror. Osjetljivije dušice, načitaniji pojedinci, svakako imuni na djelovanja lažne svijesti, konstantno će osjećati oba terora. Nacionalistički i klerikalni, hadezeovski, bit će im odvratniji. Ali možemaški, tobože liberalno-zeleni, ipak će teže podnositi. Jednom ćemo, možda, objasniti i zašto. U središtu Zagreba Tomislav Tomašević pun je ponosa ukinuo nekoliko kolovoznih traka, te ih pretvorio u široke dvosmjerne biciklističke staze. Ukinuo je i čitave nizove parkirnih mjesta, te pojedine ulice zatvorio za promet. On i njegove cure i momci govore da su to pješačke zone. No, tim je ulicama, Starom Vlaškom i Masarykovom, jednako rizično, a možda i rizičnije, danas pješačiti, nego u vrijeme kada su se tu kretali i automobili. U možemaškom Zagrebu, naime, definicija pješačke zone drukčija je nego u bilo kojem europskom, a pogotovu zapadnoeuropskom gradu. Ako ste dovoljno ludi, pa u Beču, Frankfurtu, Berlinu ili svejedno kojem drugom gradu, uđete u pješačku zonu na biciklu, romobilu, skejtbordu, pa čak i na rolama iliti koturaljkama, policija će vas tretirati na jednak način kao i da ste u pješačku zonu ušli automobilom. U Zagrebu je danas drukčije. U Masarykovoj, kao i u bilo kojoj drugoj ulici u centru, biciklistica ili biciklist mogu vas kao pješaka ili pješakinju pokačiti na kolovozu, na pločniku, na pješačkom prijelazu, kao i na iscrtanoj biciklističkoj stazi, po kojoj, uostalom, voze samo štreberi. Vozačima je još gore: njima biciklisti nailaze i iz suprotnog smjera, ili se stušte u punoj brzini niz pješački prijelaz. Policija, kao ni Tomaševićeve komunalne službe, ne samo da se njima ne bave, nego ih na specifične načine podstiču i motiviraju da i dalje čine to što čine, kao što, recimo, policija i državne vlasti podstiču neonacističke i nacionalističke nogometne huligane u njihovom samostalnom teroru nad građanima.

Osim toga, te ulice koje su Tomašević i društvo zatvorili za automobilski promet i ne izgledaju kao pješačke zone. O tome smo već govorili, ali nije na odmet da ponovimo. I Stara Vlaška, i Draškovićeva, i Masarykova više podsjećaju na privremeno okupirani teritorij grada, sve s onim betonskim protutenkovskim zaprekama u Draškovićevoj, i divovskim saksijama u Masarykovoj.

Gradonačelnik sa svojim curama i dečkima vjerojatno ima viziju kako bi sve to trebalo izgledati u nekoj još uvijek dalekoj budućnosti. Na građanima je, dakle, da se malo pritrpe. Kao što je na građanima u socijalizmu bilo da se malo pritrpe dok ne dođe komunizam, kada će, prema potrebama, za svakog biti svega, i kao što je na građanima u klerofašizmu da se malo pritrpe, jer će na taj način zaslužiti parkirno mjesto u Kraljevstvu Nebeskom, tako je i na građanima u možemaškom Zagrebu da se malo pritrpe prije nego što cijeli grad postane jedna velika pješačka zona.

Na tom putu u komunizam, Kraljevstvo Nebesko i biciklističko-romobilsku idilu stoje brojni neprijatelji. Da nije njih, odavno bismo stigli u komunizam, Kraljevstvo Nebesko sišlo bi na zemlju i ne bi više bilo vozila koja su pogonjena na fosilna goriva. Pritom, način na koji neprijatelja konstruiraju jedni, drugi i treći ne samo da je neobično sličan, nego se tipični neprijatelj komunizma ne razlikuje od neprijatelja hrvatstva i katolištva, koji se, pak, ne razlikuje od neprijatelja biciklizma. U sva tri slučaja riječ je o opasnom štetočini, kojeg se ne može utjerati u vjeru (vjeru u napredak, Boga ili klimatske promjene). U sva tri slučaja pravovjerni branitelji ideologije naći će racionalnu podlogu svoje vjere, te će odabrane neprijatelje optužiti za protivljenje razumu. Uzalud ćete im dokazivati da ste poklonik napretka, da ste svjesni pogubnosti klimatskih promjena i da, možda, čak i u Boga vjerujete. Ako neku ideju fanatično ne zastupate, onda je uopće ne zastupate. Bez fanatizma nema ideologije. A ideologija je groblje ideja. Zato i biva da političari pomiču fokus, pa se liberali pretvaraju u fašiste, a zeleni u nacionaliste. Ženu kojoj je Zagrebparking ispod parkiranog auta iscrtavao invalidski znak, te joj, kako je objavio Index, za brisač priložio kaznu za nepropisno parkiranje, od fanatizma zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića može spasiti samo neki kontra-fanatizam. Istina, na taj si način gospođa može popraviti samo svoj osobni položaj, ali ne i životne prilike ostalih pripadnika društvene skupine (vozača i vlasnika automobila) kojoj pripada. Fanatizam, naime, svakom fanatiku pruža mogućnosti za bolji život i prosperitet. Insistiranje na umjerenosti, redu i pristojnosti pojedinca vodi u propast, premda bi drukčije trebalo biti. I doista bi bilo drukčije kada bi u Zagrebu postojale stranke, institucije, formalne ili neformalne skupine građana okupljenih oko ideala umjerenosti, reda i pristojnosti. Tojest, oko ideala koji se u najširem smislu nazivaju - kulturom.

Mržnja Tomislava Tomaševića prema vlasnicima i vozačima automobila, te, općenito, prema konzumentima fosilnih goriva, još uvijek je dirljivo djetinjasta, ali nikad ne možete znati u što će koja mržnja porasti. Naročito ako je glava prazna.