Stravičan napad kraj obale Tenth Islanda u Australiji iz 1993. godine ostavio je svjedoke u šoku. A jedan od najgorih bio je onaj iz Drugog svjetskog rata kad je potonuo američki ratni brod...
NAJGORI NAPADI RALJA
Morski pas prepolovio majku pred djecom pa se vratio i pojeo je. Mornare su psi jeli danima...
Krvoločnim zubima prepolovio je ženu, dok je stravičnoj sceni svjedočilo njezinih petero djece. Užasnuti su promatrali kako se velika bijela morska psina potom vratila pojesti plutajuće ostatke tijela nesretne Therese Cartwright (35). Stravičan napad raljama kraj obale Tenth Islanda u Australiji iz 1993. godine ostavio je mnogima strah od tih stvorenja.
Njezin suprug Ian i njezina djeca bili su na brodu samo nekoliko metara od strave. Djeca su vidjela da majka mlatara rukama u moru za pomoć, mahnito su pokušavala ući kako bi je spasili. Dvojica prijatelja obitelji koji su ronili s zajedno s Theresom otplivali su do broda, a potom pokušali doći do Theresinog tijela. Grupa je ronila uz veliku koloniju australskih morskih lavova u vrijeme njezine smrti. Ian je proveo sate tražeći ostatke tijela svoje supruge, a pronašao je tek dio ronilačkog odijela i njezine noge. Njezina smrt posljednji je napad morskog psa u vodama Tasmanije.
Jedan od najgorih napada
Bitke Drugog svjetskog rata često su se vodile na područjima toplih, tropskih mora u kojima obitavaju morski psi. Brojni su se vojnici bojali što će biti s njima ako im se potopi brod ili zrakoplov padne u more - i nađu se u nemilosti tih zastrašujućih životinja. Kako bi pomogli umiriti strahove, američka je mornarica financirala znanstveno istraživanje s ciljem razvoja sredstva koje bi odbijalo morske pse od ljudi, svojevrsnog repelenta kao što postoji onaj za komarce. Znanstvenik Stewart Springer komentirao je ironiju toga rekavši: "U redu je ako se daje svoj život za domovinu, no ako vas se pritom i pojede to i nije baš u redu".
Prvi su na repelentu radili ljudi iz Ureda za strateške usluge (Office of Strategic Services, obavještajna služba koja je bila preteča CIA-e). Najzabrinutiji oko napada morskih pasa nisu bili oni iz mornarice, već avijatičari, a budući da su njihovi avioni često rušeni te su se spašavali skokom s padobranom, strahovali su kako će biti živi mamac. Nakon godina istraživanja, znanstvenici nisu uspjeli pronaći kemijsku tvar koja bi odbila morske pse (osobito jer bi se svaka tvar vrlo brzo razrijedila i nestala u oceanu), a naposljetku su vojnicima dali rozu tabletu koja je bila običan placebo, dok su njima rekli kako će otopljena odbiti te životinje od napada.
Jeli su ih danima
Američki ratni brod USS Indianapolis dostavio je ključne dijelove potrebne za atomsku bombu u mornaričku bazu na pacifičkom otoku Tinian. Planirano je kako će 6. kolovoza to oružje napasti Hiroshimu. No, 28. srpnja Indianapolis je isplovio iz Guama bez pratnje, a trebao se susresti s bojnim brodom Idaho u zaljevu Leyte, te su zajedno trebali pripremiti invaziju na Japan.
Sljedeći dan je bio miran, a Indianapolis je kroz valove plovio brzinom od 17 čvorova kroz nepredvidivi Pacifik. Kako je dolazio suton, mornari su kartali i čitali knjige, uživajući u rijetkim trenucima spokoja. No, nedugo nakon ponoći, Indianapolis je iznenada napala i potopila japanska podmornica, lansirajući torpedo i zapalivši brodski spremnik od 13.000 litara goriva za avione. Zatim je još jedan torpedo pogodio samu sredinu broda, izazvavši tako lančanu reakciju eksplozija i brod je potonuo u samo 12 minuta. Od 1196 ljudi na brodu, samo 900 njih preživjelo je udare i dospjelo u vodu, a potonuće broda bio je tek početak najgore noćne more ljudi na njemu. Njihova je muka svjedočanstvo onog što se smatra nagorim napadom morskih pasa u povijesti.
Kako je sunce izašlo 30. srpnja, preživjeli su ga dočekali plutajući u oceanu. Prsluci za spašavanje su bili rijetkost, a preživjeli su tražili one mrtve kako bi ih skinuli s njihovih tijela. Kako bi stvorili neki privid reda, preživjeli su počeli formirati grupe, a neke su imale i više od 300 ljudi - u otvorenim vodama, čekajući spas. Vrlo brzo bit će posve izloženi napadima nemilosrdnih morskih predatora, bez ikakve zaštite sa svoje strane.
Morske su pse privukli zvukovi eksplozije, potonuće broda i tragovi krvi ozlijeđenih. Iako brojne vrste morskih pasa žive u otvorenim vodama, niti jedna se ne smatra agresivnom poput psa trupana oblokrilca, velikog morskog psa koji naraste do 3,5 metra. Glavno obilježje za raspoznavanje su mu velike zaobljene peraje, koje su na završecima bijele boje. Ovaj se pučinski morski pas redovito zadržava u blizini grebena te nastanjuje široko tropsko i suptropsko područje oceana. Često ga se može vidjeti kako lagano pliva ispod same vodene površine. Ima istančana osjetila te je vrlo osjetljiv na panične reakcije, bilo kakve turbulencije, kruženje rukama, lupanje nogama i prisustvo ranjene ribe ili plijena. Kod hranjenja, često dolaze u grupama i započinju masovne napade, ne zbog same hrane već svoje prirode oportunističkog predatora.
Oni su se sjatili oko stradalnika, koji su samo mogli gledati kako peraje kruže oko njih. Prve noći, morski psi fokusirali su se na plutajuće mrtvace, no panični pokreti preživjeli i lupanje po vodi kojim su ih htjeli otjerati privukli su ih još više. Kako su morski psi usmjerili svoju pažnju prema živima, osobito onim ranjenima, mornari su pokušali napraviti tzv. karantenu ljudi s otvorenim ranama, a čim bi netko umro, odgurnuli bi njegovo tijelo daleko u nadi da će zamijeniti tijelo za malo predaha od ralja morskih pasa. Brojni preživjeli su bili paralizirani od straha, pa nisu mogli ni jesti ni piti ostatke sakupljene s potonulog broda. Jedna je grupa napravila kobnu pogrešku - otvorili su konzervu mesa i morski su psi navrli na njih prije nego su je uspjeli kušati. Ostali su tada pobacali sve mesno što su imali.
U noći su se čuli urlici, a prizor čovjeka koji bi samo zajecao prije nego bi ga morski pas povukao ispod površine scena su koju nitko od preživjelih nije mogao zaboraviti.
Morski su ih psi napadali i grizli danima, a naznake spašavanja nije bilo na pomolu. Mornarička obavještajna služba presrela je poruku iz japanske podmornice koja je torpedirala Indianapolis, no zanemarili su je smatrajući to trikom koji bi privukao američke brodove za spašavanje u japansku zasjedu. U međuvremenu su napušteni ljudi shvatili da imaju najbolju šansu preživljavanja u velikim grupama, idealno u samom centru. Oni na marginama, ili još gore sami - bili su najizloženiji morskim psima.Kako su dani prolazili, veliki broj ljudi podlegao je gladi, vrućini i halucinacijama izazvanim pijenjem morske vode. Ti koji su pili vodu doživljavali su napadaje ludila, pjena im je izlazila na usta i mahnito su vikali na morske pse, jecali, zapomagali i bivali napadnuti. Budući da su postajali velika prijetnja drugima i mamac psima, često su ih sami potapali i tako im kratili muke spašavajući i vlastite živote.
U 11 sati ujutro njihovog četvrtog dana u vodi, američki je avion uočio preživjele i radiom pozvao pomoć. Kroz nekoliko sati stigao je drugi avion kojim je upravljao poručnik Adrian Marks. Vidjevši uživo napade morskih pasa, oglušio se na jasnu zapovijed i sletio u napadnute vode kako bi pomogao ranjenima. Nakon ponoći je pristigao brod USS Doyle koji je spasio zadnje preživjele iz mora. Od cijele posade Indianapolisa 1196 ljudi - preživjelo je tek njih 317. Prema proračunima, od direktnih napada morskih pasa umrlo je barem njih 150, no teško je to utvrditi sa sigurnosti.
Pogledajte svjedočanstvo preživjelog u videu:
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
