Molitva za razumijevanje F. M. Dostojevskog i za žrtve zadnjeg McDonald’sa u Moskvi

Vijesti ovako govore: prije privremenog zatvaranja McDonald’sovih pečenjarnica u Moskvi, kojim američki demokratski režim kažnjava Rusiju zbog njezine krvave agresije na Ukrajinu, stvorili su se dugi redovi onih koji su još jednom poželjeli otići u McDonald’s. O ovom su događaju samozadovoljno izvijestile sve zapadne propagande, požutjeli mediji i entuzijasti s društvenih mreža. Objavili su mobitelske fotografije mirnoga i poslušnog ruskog svijeta, kojemu je stajanje u redovima dio stoljetne tradicije i kulturnoga identiteta.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Pokretanje videa...

VIDEO

Putinov novac | Video: KanalRi

Da bi dodatno naglasili humanizam Zapada i zapadnih kapitalističkih korporacija, naglasili su da će McDonald’s do daljnjega isplaćivati plaće za 62.000 svojih radnika u Rusiji. Ono što nisu rekli jest da se vašingtonski pečenjari nadaju da će kriza trajati kratko, da će rat uskoro završiti, ili da će demokratski svijet proći volja za sankcijama, pa da će im biti omogućeno da normalno nastave s poslom. To je stvarni razlog zbog kojeg kane isplaćivati plaće svojim već bivšim radnicima. Vrlo je skupo iznova obučavati i zapošljavati ljude.

Na crnoj burzi, po novinskim i internetskim oglasnicima, već su se pojavili trgovci hranom i relikvijama iz McDonald’sa. I to je stara ruska tradicija, opisana u djelima klasika velike ruske književnosti. Atmosfera Moskve, onako kako nam je predstavljaju zapadne propagande i društvene mreže, iz vremena zatvaranja američkih pečenjarnica, podsjeća na romane Iljfa i Petrova, na “Majstora i Margaritu” Mihaila Bulgakova, na “Moskva-Petuški” Venedikta Jerofejeva, ali i na tjeskobnu distopijsku fikciju Viktora Peljevina… Moskva je ovih dana sjajno mjesto za očaj i za književnost. Sasvim nejunačko i gubitničko. Ukrajina, krvava i moćna, unatoč svim svojim smrtima i sveopćem pustošenju civilizacije, u svojoj je ljudskoj konačnici mjesto velike pobjede. Rusija je po svoj prilici mjesto poraza. (Budite precizni dok o tome mislite, pa dobro provjerite što je za kršćanina, a onda i što je za povijest i za književnost, pobjeda, što je poraz.)

Među posljednjim posjetiteljima McDonald’sa u Moskvi našao se Luka Safronov-Zatravkin, za kojeg saznajemo da je pijanist i sin ruskoga slikara, zaslužnog umjetnika Ruske Federacije, Nikasa Safronova. Otac jedan je od onih za tranzicijske pustopljine tako karakterističnih kičera, angažirani hiperrealist i portretist filmskih zvijezda i ine čuvene čeljadi, a sin, posve dostojan oca, nedavno je svirao u krio-skladištu, tojest u zamrzivaču Moskovske reproduktivne banke. Boreći se za nacionalni natalitet, ali i za prava nerođene djece i život od začeća pa do smrti, Luka Safronov održao je koncert za biomaterijal, pohvalivši se da su tu, zlu ne trebalo, pohranjeni i njegovi spermatozoidi. Ima ih, rekao je, za cijeli nogometni tim, uključujući i zamjene.

E, upravo takav pijanist Luka Safronov-Zatravkin lancima vezao se za vrata jednoga moskovskog McDonald’sa, prosvjedujući protiv njegova zatvaranja. Bio je to još jedan ekshibicionistički ispad mladoga umjetnika, rođenog iste one 1990, kada je otvoren prvi McDonald’s u Moskvi. Ili je to bio čin istinskoga očaja? Najvjerojatnije će, ipak, biti i jedno, i drugo. Ekshibicionizam čest je okidač za herojstva raznih vrsta. Pa je tako, možda, iz ekshibicionističkih pobuda Luka Safronov-Zatravkin postao urbani heroj glavnoga ruskog grada, ali i američkog korporativizma. Heroj McDonald’sa, kojeg bi svakako trebalo staviti na korporacijsku reklamu, koja bi se aplicirala na bilborde širom istočne Europe.

Naravno da Safronov-Zatravkin nastupa u ime slobode. “Zatvaranje je čin nasilja prema meni i mojim sugrađanima!”, vikao je. Iskoristili su to za svoje etičko poantiranje plitki umovi sa zapadnih portala i društvenih mreža: on govori o nasilju, dok u Ukrajini umiru ljudi, pobuniše se naši pravednici. Kako čovjek može biti toliko slijep kod očiju, da se zagleda u svoj McDonald’s dok u Ukrajini umire trudnica?, zapitaše se fejsbučke Ksantipe i Sokrati.

'SMISLILI' SU I LOGO U Rusiji zatvorili McDonald's, a Putin ima rješenje: Njihove će restorane preuzeti Ujak Vanja?

Oni naravno ne shvaćaju ništa. Pa ni to da su u svojim komentarima i u svojim visokoemotivnim identifikacijama mnogo srodniji njemu koji se lancima vezao za McDonald’s, nego ljudima koji su do jučer živjeli nekim normalnim životima, da bi ih danas ubijao dojučerašnji poslovni i politički partner i prijatelj Zapada Vladimir Putin. Oni su beskrajno daleko od te mrtve žene, koja je u trbuhu nosila svoje mrtvo dijete, dok su je jedva živu prenosili na dekici, usred jednoga ubijenog grada, i ne znaju ništa o njoj, niti su je u stanju razumjeti, a zapravo su veoma slični Luki Safronovu-Zatravkinu, koji se lancima vezao za ono što upravo gubi.

Zloba li je, što li je, jer ne vjerujem da istina to može biti, tek pripisano mu je da je tako vezan vikao još nešto: “McDonald’s me je učinio onim što sam danas.” A što je pijanist Luka?

U mojoj zemlji bi se, politički nekorektnim jezikom moga doba, reklo da je Luka dvjestotinjak kilograma žive vage. I sad se, bit će, žuti novinari zajebavaju na njegov račun, ali tako da mu pripisuju vlastite riječi. Ima užitka u ruganju Rusima: možeš biti politički nekorektan. Eno, Zuckerbergova je firma dopustila da po fejsbuku ljudi zazivaju smrt i ubojstvo Vladimira Putina i inih Rusa. Izuzimajući civile, naravno. Zazivanje smrti veliki je erotski užitak za rulju! Kao što je i ruganje debelom Rusu, usred svijeta u kojem se više ne smiješ rugati debelima, veliki erotski užitak za rulju.

No, postoji li, ipak, neka sasvim mala, sitna mogućnost da je Luka Safronov-Zatravkin doista izgovorio to: “McDonald’s me je učinio onim što sam danas.”? Ako postoji, onda je, ipak, riječ o čudaku dostojnom priče, o Rusu iz neke dobre fikcije. Da, američki džank fud, to hranidbeno smeće pod zaštitom Pentagona i svih institucija liberalne demokracije, tog je usvinjenog ruskog mladića, rođenog skoro na dan kada je Boris Jeljcin svojom nazočnošću uveličao otvorenje prve amerikanske pečenjarnice u Moskvi, učinilo takvim kakav on danas jest. Ali na dva načina: uz pomoć dvostrukih i trostrukih američkih pljeskavica Luka je postao svinja, ali je uz njihovu pomoć postao i glupavi i bezosjećajni pripadnik rulje koje se doista više tiču objekti brze prehrane i njihovo zatvaranje, nego svi mrtvi ljudi, žene, muškarci, te rođena i nerođena djeca, pobijeni u njihovo ime. Vladimir Putin, naime, što god vi o tome mislili, ubija sa zapadnjačkom agendom.

Ne ubija on kao Staljin i kao ruski carevi, u ime neke velike ideologije i ideje. On ubija, jer to može. On ubija hladno, kao Amerikanac nad Bagdadom. Jedina ideologija u svemu ovom je ona koja stoji iza te mutave, debele i neodgojene čeljadi koja ovih dana u Rusiji gubi svoje Netflixe, McDonald’se i ostala sranja za koja su se svojedobno borili, boreći se protiv komunizma. Rusija se, naime, upravo zatvara, kao što se zatvaraju američke pečenjarnice po Rusiji, i u tom zatvaranju nestaje ideologije potrošačkog svijeta, onakve kakva je postojala u proteklih tridesetak godina, otkako je Boris Jeljcin otvarao ugostiteljske objekte svojih vašingtonskih jarana.

STRUČNJAK: 'Lažni video Zelenskog nitko ne radi iz dosade, radi se o jako dobrom zbunjivanju ljudi...'

Svirač biološkom otpadu čovječanstva Luka Safronov-Zatravkin u osnovi se ne razlikuje od one novinarke jednoga zagrebačkog mjesečnika za kulturu, koja je, slučaj je tako htio, upravo u danima kada je započinjao rat u Ukrajini, išla u kazalište i gledala “Braću Karamazove”, Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, u dramatizaciji i adaptaciji Olivera Frljića i Nine Gojić, o čemu je kanila izvijestiti svoje čitateljstvo. U članku koji je tim povodom napisala: “Gledateljica potresena ratom slabo je pratila tekst koji glumci izgovaraju rafalnom brzinom, neočekivani kontekst nije išao u prilog suptilnom čitanju klasika. Ali je stari Frljićev postdramski arsenal djelovao besprijekorno, u vidu moćnih scenskih slika koje su nekoliko puta prekinule klasičnu naraciju.”

Kako li je znala da je “arsenal” u vidu “slika” prekinuo “naraciju”, ako je slabo pratila tekst? I kako čovjek može znati što ljudi na pozornici i izvan nje govore, ukoliko nije u stanju pratiti ono što govore? Ako takvo znanje postoji, ono je opasno. Jer se ne tiče onoga što netko kaže, nego onoga što onaj koji ne prati zna da bi taj netko mogao reći. Ali više tu uplaši nešto drugo: kako to novinarka misli da “neočekivani kontekst nije išao u prilog suptilnom čitanju klasika”? Koji to kontekst više ide u prilog suptilnom čitanju klasika od rata, masovnog zločina i prateće histerične provale gluposti?

Bit će da je, ipak, riječ o tome da bi se za razumijevanje Dostojevskog prethodno moralo čitati Dostojevskog, i da je problem s čitanjem razlog što novinarka “slabo je pratila tekst”. Između njezine potresenosti ratom i Lukine potresenosti zatvaranjem moskovskog McDonald’sa nikakve razlike nema. Osim što jedno je od toga vrlo nepristojna izlika za plitkost duše i uma.