Moje je nemoćno, ranjeno dijete ubijeno dok je bilo na nosilima

47

Od početka rata i dana kad su u trenu prekinute mnoge mladosti, od dana kad su mnoge obitelji zauvijek zavijene u suze, a tisuće sudbina zauvijek zatočene u pitanjima o kraju, boli i patnji, prošlo je 28 godina. Zato smo odlučili na stranicama 24sata, simbolično, objaviti 28 portreta, 28 priča o nestalim ljudima iz svih dijelova zemlje. Dvadeset i osam lica tuge. Donosimo vam novih šest priča, a u sljedećim danima objavljujemo i ostale ispovijesti. Pokrovitelji akcije Nestali su, uz podršku Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, MUP, MORH, Ministarstvo branitelja, Grad Zagreb, Zagrebačka županija, HEP, Janaf, Plinacro, Kamgrad i Jadrolinija.

Nastavit ćemo i dalje pričati, pisati i snimati ispovijesti o tim sudbinama, uskoro izlazi i druga knjiga s najvećim neispričanim pričama Domovinskog rata, s potresnim svjedočanstvima koje mnoge obitelji i mnogi u zemlji u sebi nose kao otvorene rane.

Rekao mi je: Mama, mi ćemo se sad rastati...     

Razdvojili su nas, a ja sam nijemo stajala i gledala mu u leđa. Nisam vidjela ni čula ništa osim njega i njegovih riječi. Rekao mi je: ‘Mama, mi ćemo se sad rastati. Svatko će ići svojim putem i naći ćemo se kad će biti vrijeme’. Na ruku mi je napisao broj telefona rođaka kod kojeg trebam otići. I otišla sam. Supruga sam našla, ali Gorana nigdje. Još čekam kad će doći to vrijeme da se opet sastanem s njim.

Johana Ledić (83) iz Vukovara, nestao sin Goran (27)

Moj brat je bio jedan od ranjenika iz kamiona užasa...     

Pokretanje videa...

01:28

Zadobio je prostrjelnu ranu lica i vrata. Ruka i noga bili su mu oduzeti te je nepokretan ležao na krevetu u podrumu Borovo komerca. Nakon što su četnici ušli u Komerc, Željka su nepokretnog iznijeli iz podruma i s još nekoliko ranjenika stavili u vojno vozilo. Odvezli su ih u nepoznato i kasnije ga nitko nikad nije vidio niti čuo za njega, kao ni za ostale u tom kamionu. Takvih je kamiona bilo više. Prolazeći selima stajali su na raznim mjestima, ranjenike skidali s kamiona te ih prepuštali na milost i nemilost lokalnim Srbima. Nikad ni jedan od tih ranjenika skinutih s kamiona nije vraćen u kamion niti pronađen.

Venka Marelja (55) iz Borova naselja, nestao brat Željko Galić (25)

Pokopali su ga naši. Ali ni danas ne znam gdje     

Bio je kraj kolovoza kad je Nikola došao kući s položaja na Mitnici. Mami i meni je rekao da bismo trebali otići iz Vukovara. Nisam htio ostaviti tri sina u okupiranom gradu. Ujutro je ponovno otišao na položaj. Idući dan smo morali napustiti Vukovar. Zadnji put me je nazvao nekoliko dana prije nego što će poginuti. Vukovar je bio u okruženju, nisu dobivali oružje i rekao je da se neće moći dugo braniti. Bio sam jako zabrinut. Kad me je 17. rujna oko 17 sati nazvao njegov zapovjednik, noge su mi se odsjekle. Znao sam da je Nikola kod zapovjednika ostavio svoj mobitel. Rekao mi je da je Nikola poginuo, ali da ne smijem doći u Vukovar jer je preopasno. Njegovi dečki su izvukli njegovo tijelo i pokopali ga u lijesu. Žao mi je što tad ipak nisam krenuo za Vukovar i bilo kako došao do sina, da ga vidim mrtvog. Onda bih možda znao gdje je. Jer to, naime, ni danas ne znam.

Marijan Živković (79) iz Vukovara, nestao sin Nikola (26)

Moje je nemoćno, ranjeno dijete ubijeno dok je bilo na nosilima...     

Sve ove godine kao da sam ušla u neki mračni tunel iz kojega nema ni izlaza ni svjetla. Od 1991. godine za mene se ništa nije promijenilo, rat kao da nije prestao. Još sam u tome, tražim svoje dijete, nisam se smirila. Nadam se i molim se dragom Bogu da ga nađem, da imam grob na koji mu mogu otići. Nikoga ne mrzim, nikoga ne kunem, ali onaj tko mi je ovo napravio, stići će ga moje suze. Gledao je moje nemoćno ranjeno dijete na nosilima i ubio ga. Pa to životinja ne bi mogla napraviti. Kakav si ti to čovjek?! Spavaš li mirno? Čuješ li krikove jadnih ljudi, vidiš li lica onih koje si hladnokrvno ubio? Pa moje je dijete imalo samo 24 godine kad si ga ubio...

Spomenka Kušić (71) iz Vinkovaca, nestao sin Mirabel Matičić (24)

Rekao je: Slikaj me! Ako poginem da moj sin ima uspomenu na mene...     

Sliku svojega Damira nosi posvuda. Ima, zapravo, samo dvije. ‘Ovo je slikano kad je bio njegov rođendan, 10. ožujka 1991. I danas se sjećam tog rođendana. Ispekla sam mu tortu i slavili smo. To je bilo naše zadnje obiteljsko okupljanje. Kasnije je uslikan još samo jednom, kad je dobio uniformu i pušku. Onda je rekao: ‘Tata, slikaj me, ako poginem da moj mali sin Dražen ima uspomenu na mene’. I danas me srce zaboli kad se toga sjetim. Kao da je predosjećao. Uslikali smo ga aparatom koji sam nosila svuda sa sobom, dok nismo izašli iz okupiranog Vukovara.

Evica Kiralj (81) iz Vukovara, nestao sin Damir (27)

Znali su da im je sin heroj Trpinjske ceste i mučili ih danima....     

Zarobili su ih u kući i odvezli u Trpinju, u jedno skladište. Danima su ih tamo mučili i ponižavali. Neki su skončali tijekom tog zlostavljanja. Neki kasnije. Posebno su okrutni bili prema mojem ocu Stipi, jer su znali da je njegov sin Marko Babić jedan od heroja obrane Trpinjske ceste. Nekoliko ljudi preživjelo je ta mučenja. Četnici su ih poslali pješke preko minskih polja iz kojih su, pukim slučajem, izašli živi. Moji roditelji nisu imali tu sreću. Ubijeni su i zakopani tko zna gdje.

Kata Lozančić (61) iz Vukovara, nestali mama Iva i otac Stipe Babić