'Mog oca nema, da mi je barem jedna slika na kojoj smo on i ja'

Dok nijemo stoji kraj bijelog križa podignutog u spomen svim ubijenim Vukovarcima u vukovarskom naselju Lužac, Maji Čulumović (42) suze teku niz lice. Nježnim, dječjim i iskrenim zagrljajem tješi je sin Domagoj (12) koji s ponosom nosi ime svog djeda kojeg nije stigao upoznati. Na poziv novinara 24sata, Maja je skupila hrabrost i u Vukovaru obišla kuću u kojoj je provela djetinjstvo i iz koje je ponijela samo lijepe uspomene na svog oca Domagoja Kvesića.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Tatu sam posljednji puta vidjela u kolovozu 1991. godine kada nas je pratio na kolodvor. Na biciklu je vozio naše stvari i nekako se u zraku slutilo da je to naš posljednji susret. Pamtim njegov čvrst zagrljaj, suze u očima i njegove riječi: Čuvaj se - prisjeća se Maja posljednjeg susreta s ocem, dok uz sebe nježno privija sina.

Htjela bi kriknuti i izbaciti svu bol koja se u njoj godinama nakuplja. No, uspijeva tek pomicati usne u sporoj molitvi. Ratni vihor koji se počeo kovitlati Vukovarom, prisilio ju je da ga napusti. Kao 16-godišnjakinja napustila je i obućarsku srednju školu te s deset godina starijim bratom Tihomirom i majkom Ivom krenula u Hercegovinu, na sigurno.

Njezin otac nije želio napustiti Vukovar. U njemu je u naselju Lužac sretno živio sa suprugom Ivom i dvoje djece. Oboje su radili u Borovu i podizali djecu. Nitko od njihovih susjeda pravoslavaca nije pokazivao da će biti rata. Družili su se i pomagali jedni drugima.

- Toga dana kada nas je ispraćao rekao mi je neka idem s djecom, a da će on ostati. Ponavljao je da nikome ništa nije napravio te da će doći za nama ako bude gore. S nekoliko susjeda bio je u jednoj kući u našem kvartu i kada su čuli da su Arkanovci ušli u ulicu, svatko je otišao na svoju stranu. Svi su nađeni, a mog muža nema do danas- kroz suze govori Iva. Sve ove godine pokušava složiti mozaik što se s njezinim mužem događalo posljednjih dana prije pada grada. Zausti, no na spomen suprugovog imena.suze joj obliju lice.

Ali zato Maja o svom ocu priča sa silnim ponosom i ljubavi u glasu. Bila je tatina mezimica i sve što je vezano uz njezinog tatu obavijeno je silinom ljubavi.

- Nestanak oca jako me obilježio. I zdravstveno, i emotivno. U njemu sam imala najboljeg prijatelja i bio mi je sve na svijetu. Mogla sam mu reći sve tajne bez straha da će me osuditi. Bio je čovjek koji nikada nije podigao glas, davao je toliko ljubavi iz koje možeš samo učiti. Naučio me da ljubav otvara sva vrata i tako se trudim živjeti i danas. Nikada nisam čula mamu i tatu da se svađaju.Teško su živjeli, radili u smjenama i kad bi mama došla kući s posla, čekala ju je večera, čaj, nosio joj je lavor da opere noge, išao bi joj grijati krevet da joj bude toplo kada legne. Ali, to je bio moj tata. Takav je bio suprug, takav je bio otac i takav je bio susjed - niže Maja svoja sjećanja dok joj se suze cakle u očima. Iako je godinama mislila da joj je Zagreb tek usputna stanica, tu je zasnovala obitelj. No, bol zbog nestalog oca i dalje je jaka i prisutna.

- Nikada nisam htjela pamtiti zagrebačke tramvaje i ulice, jer sam mislila da ću ostati još malo i vratiti se doma. Ali, na žalost, to se odužilo i tek nakon nekoliko godina shvatila sam da ću ovdje ostati živjeti. Dok god su postojale razmjene, postojala je i ona neka nada da će mog tatu negdje naći. Njegovim nestankom meni se srušio cijeli svijet. Obilazili smo Crveni križ, Upravu za zatočene i nestale, u Kockici gledali neke fotografije ostataka i stvari ne bi li nešto prepoznali. Bilo je teško i stresno, ali na tim slikama ništa nismo prepoznali. Trudila sam se čuti neku informaciju, no nitko mi ništa nije dao za što bi se mogla uhvatiti. Bila sam u godinama gdje se svašta nudilo i mogla sam pasti u zamku svega lošega, ali ja sam uvijek osjećala da imam zaštitu. Na svakom koraku mog života. Čuvao me i čuva me- zagledana u daljinu priča Maja.

I danas je u njoj, kaže, jedan posto nade da će njezin otac odnekuda doći. Boli je što su joj sve obiteljske slike izgorjele s vukovarskim domom. Jedinu sliku koju ima sa svojim ocem čuva duboko pohranjenu u duši.

- Jako bih voljela da imam bar jednu sačuvanu fotografiju s ocem. I boli me što nemam niti jednu. No, najvažniju fotografiju s ocem pažljivo čuvam u srcu- priznaje nam Maja koja je od rata u Vukovaru bila svega tri puta.

Prvi puta kada je sređivala papire, drugi puta prije 15 godina na svadbi rođaka i treći puta sada kada je s novinarima 24sata skupila hrabrost i došla u svoj rodni grad.

- Sjećam se kada sam prvi puta došla u našu ulicu. Izašla sam navečer i sve je bilo pusto. Rolete na kućama bile su spuštene, a ulica koja mi se nekada činila tako velika, prepuna boja i uspomena, sada je bila mala, skučena, kao da u njoj nisam mogla disati od osjećaja gušenja. Ne znam imam li želju vratiti se u Vukovar. Najteže je probiti tu barijeru, otići i ostati, ali teško mi je što mi je otac nestao i svaki taj ugao Vukovara podsjeća me na njega. Imam hrpu pitanja gdje je bio, gdje se kretao, a nemam odgovore i ne mogu posložiti taj mozaik. Jedino što znam da je krajem listopada 1991. godine moj rođak krenuo kroz kukuruze prema slobodi. I moj tata je bio u tom autu, ali je rekao: Stanite, ja ne idem. Nikome nisam ništa napravio. Izašao je iz auta i vratio se kući. I tu mu se gubi svaki trag- s bolnim uzdahom govori Maja.

Pitamo je što bi joj značilo da pronađe oca nakon svih ovih godina. Slabašno se nasmiješi, pogleda prema nebu, zastane pa kaže:

- Meni su s tatinim nestankom svi blagdani izgubili smisao. I jedva čekam da prođu. Nekada odem na Mirogoj i zapalim svijeću, a nekada ih palim kod kuće i u četiri zida molim sa svojom obitelji. Tada mogu isplakati i izbaciti svu težinu koju nosim na srcu. Tatu rijetko sanjam, no jednom sam čak osjetila njegov dodir ruke. I to je bio jedan proživljeni dio mog života. U Vukovaru smo imali podrum gdje smo držali zimnicu i gdje je moj tata gulio krumpire. Kao maloj mi je pjevao: Maco, Cico, lija me davi, hodi me izbavi. Ja sam te riječi čula u snu, i iako sam bila svjesna da je to san, u tom sam snu govorila: Ne, to nije san. Osjetila sam kako me tapka po ruci i govori: Ajde, maco, probudi se. Vrijeme je za školu. Ali ja sam i dalje u sebi govorila da to nije san. Htjela sam produžiti trenutak tog dodira. I zaista, trajao je još koji trenutak i onda sam se probudila. U tom snu moj je tata bio veseo, a ja tužna - povjerila nam je Maja.

Dok je njen sin bio dijete, kaže, nije mu htjela pričati o djedu koji je nestao. No danas je njezin Domagoj stalno je ispituje što je djed radio, što joj je pričao, što su se igrali...

- Da znam da me tata čuje, poručila bih mu da se vrati, da ga svi željno iščekujemo... Zato molim sve koji su bilo što čuli ili vidjeli da jave, jer je svaka informacija nama itekako značajna i dobrodošla - zaključila je Maja na rastanku.