Mislila je da nikad više neće plesati, a postala 'Crni labud'

Jako je teško biti balerina, ali nikad ne bih mijenjala svoj posao, govori Miruna Miciu (26), Rumunjka kojoj je Zagreb već sedam godina dom.

U ansamblu HNK uskoro ju čeka uloga života. Miruna je jedna od pet plesačica koje će u “Labuđem jezeru” utjeloviti bijelu i crnu labudicu, odnosno Odette i Odiliju, dvostruku ulogu koja se smatra vrhuncem karijere svake balerine.

- San svake balerine je dobiti tu ulogu i jako sam sretna, ali i nervozna jer sam dobila tu priliku. To je najveća razina koju balerina može dosegnuti.

Imala tešku ozljedu

Svaki moj pokret, svaki detalj mora biti tehnički savršen. Želim dati sve od sebe, ali jako je teško - kaže Miruna, koja premijeru “Labuđeg jezera” ima 17. ožujka. Do prije dvije godine izgledalo je kao da joj je ionako kratka karijera na kraju. Zbog teške ozljede prednjega križnog ligamenta koljena neki su joj liječnici rekli kako nikad više neće zaplesati na pozornici.

- Imala sam gadnu ozljedu i trebala sam imati samo jednu operaciju. No sve se zakompliciralo i na kraju sam imala ukupno pet operacija na istom koljenu. Dvije godine nisam bila u dvorani i bilo mi je grozno. Nakon svake operacije oporavila bih se toliko da bih počela vježbati, a onda bi se opet nešto zakompliciralo – priča Miruna dodajući da bez pomoći ortopeda dr. Miroslava Hašpla i psihoterapeutkinje Svjetlane Nekić ne bi uspjela nastaviti karijeru. Sve je počelo kad je imala tek pet godina. Tata ju je odveo na folklor jer se htjela družiti s prijateljicom iz vrtića koja je plesala.

Počela s pet godina

- Kad smo tata i ja došli u plesni studio, slučajno smo naletjeli na učiteljicu baleta, koja je, kad me vidjela, pitala mog tatu želi li me možda upisati na balet. I tako sam krenula - kaže Miruna.

Da želi biti balerina, odlučila je s 13 godina, što je za tu profesiju, kako kaže, prilično kasno.

- Obožavala sam znanost i sanjala sam da ću biti liječnica ili znanstvenica, ali toliko sam voljela miris pozornice, proces rada koji je potreban za savršenu izvedbu i odlučila sam da ću se time baviti - rekla je Miruna, koja hrvatski razumije, ali joj govorenje ide malo teže, pa se ugodnije osjeća s engleskim. U Zagreb je došla prije sedam godina, kad joj je bilo 19. Prijatelji i kolege pričali su joj sve najbolje o HNK Zagreb.

Podrška obitelji

- Iako sam tad imala ugovor s Rumunjskom nacionalnom operom u Bukureštu, odlučila sam pokušati u Zagrebu i to je bila dobra odluka. Zagreb je predivan grad i voljela bih da imam više vremena istraživati ga. Zagreb je moj drugi dom, ovdje sam praktički odrasla, imam puno prijatelja i uživam - kaže Miruna. Domovina joj nedostaje, kao i obitelj koju viđa jednom godišnje na nekoliko tjedana tijekom ljeta. Oni je podržavaju otpočetka i jako su angažirani oko njezine karijere.

- Jako mi je važna njihova podrška jer je ovaj posao iznimno težak, koliko fizički, toliko i psihički. Fizički, radi se o ekstremno delikatnom radu mišića, ponavljamo iste pokrete ponovno i ponovno sve dok ne počne izgledati bolje. Po deset sati na dan vježbamo s kratkim pauzama - kaže Miruna. Psihički je teško jer balerine i baletani stalno moraju držati mentalnu ravnotežu.

- Moramo se gurati i probijati vlastite granice, ali ne smijemo se zbog toga osjećati loše ili uništiti samopouzdanje. U tom smislu mogu shvatiti film ‘Crni labud’. Iako je većina pretjerana, istina je da smo svi perfekcionisti i teško nam je održavati ravnotežu između ludila i psihičkog zdravlja. Lako je pasti pod utjecaj stalnog stresa, depresije i psihičke nestabilnosti - iskreno kaže Miruna. Biti balerina znači stalno raditi na sebi, no nije uzalud. Ističe da je zbog plesa puno jača osoba nego prije.