Minores je začet samo kao vapaj. Konačni cilj je smanjenje stope siromaštva i beskućništva

Utemeljitelj tzv. nove političke teologije, Johann Baptist Metz, bio je uvjeren da je religija “prekid”. Neovisno o tome vjerujemo li ili ne, teško je pobiti činjenicu da Božić svojim jedinstvenim raspoloženjem prekida onaj uhodani tijek godine i nudi nam neke nove mogućnosti i perspektive. Već neko vrijeme ne mogu slaviti Božić, barem ne na ovaj konvencionalno uvriježen, pretjerano konzumeristički način. Koliko se god trudio, teško pronalazim smisao u moru božićnih sajmova, “tradicionalno” monotonih božićnih koncerata, prisilnih božićnih obiteljskih skupova i nenadahnutih liturgijskih slavlja i biskupskih božićnih poruka koji bi trebali upućivati na nešto smislenije, životnije i veće od onoga što nam se trenutno nudi.

Pandemija, prirodne katastrofe i ratovi su nam u posljednjih nekoliko godina na poprilično apokaliptičan način pokazali da je vrijeme velikih utopija iza nas. Nada u jedinstven društveno i gospodarski pravedan svijet je trenutno nepoželjna. Novi potencijalni ratovi i konflikti te politički egoizam naša su stvarnost. Kršćani vjeruju da se Božje lice na Božić može iščitati na licu jednog djeteta. U antičkom svijetu ništa nije bilo ranjivije od života jednog novorođenog djeteta i njegove majke. Tad je i sam porođaj predstavljao izvjestan rizik kako za dijete, tako i za majku. Dakle, prije nego što se dijete nauči brinuti samo o sebi, njegov je život u rukama drugih. Slično vrijedi i danas: život jednog djeteta ovisi o onima koji se brinu za njega. Ono Božićno dijete iz Betlehema će kasnije pokazati svoju ranjivost, osjetljivost na patnju i nemoć ugroženih skupina društva. Ono će također upozoravati na nedostatak prava i pravde koji pripadaju siromašnima. Dijete iz Betlehema kasnije će pokazati svoju ranjivost te osjetljivost na patnju i bespomoćnost ugroženih skupina društva, čime će samo pokazati da je Bog najprisutniji upravo u onima najmanjima. Dijete će kasnije postati putujući propovjednik i vjesnik jednog boljeg i drugačijeg svijeta pa će ga vladajuće elite pogubiti kao političku prijetnju i sigurnosni rizik. No smrću čovjeka ne umire i njegova ideja. Elite nisu mogle ubiti nadu u promjenu. Ta nada preživljava već tisućama godina u svim onim ljudima koji se ne boje suprotstaviti nepravdama i ugnjetavanju onih najugroženijih.

Najautentičniji Božić doživio sam 2012. s beskućnicima u Mostaru. Prosječan građanin Republike Hrvatske nije zainteresiran za Hercegovinu, a da o Bosni i ne govorim. On je susjednu Bosnu i Hercegovinu sveo na Muju, ćevape i one bezobrazne Hercegovce koji svakih nekoliko godina navodno odluče izbore. Ali kao da se zaboravlja da postoji i ona ljepša i bolja i dobroćudnija strana Bosne i Hercegovine koja je nepoznata i većini njezinih vlastitih žitelja. Ja, primjerice, volim Mostar, ali ga ne idealiziram i ne smatram najboljim i najljepšim gradom na svijetu. Jer on to nije. Za razliku od Ive Andrića koji, kad piše o Mostaru, u njemu vidi “svjetlost”, moje prve asocijacije na Mostar su poslovični javašluk i kaos. Ali onaj simpatični i podnošljivi kaos koji ti se toliko uvuče pod kožu da kasnije i u jednom od najuređenijih društava na svijetu osjećaš nemir i dosadu. To je vjerojatno i razlog zašto mu se neprestano vraćam. Zahvaljujući jedinstvenom spoju balkanskog, orijentalnog, mediteranskog i srednjoeuropskog štiha, Mostar je dugo slovio kao socijalistička avangarda i simbol zajedništva u bivšoj zajedničkoj državi. Međutim, početkom ratnih devedesetih Mostar se vidno podijelio, a famozno zajedništvo su s nevjerojatnom lakoćom zamijenile političke intrige i erupcija nesnošljivosti i mržnje.

Dok danas brojni kvazistručnjaci, mlatitelji slame opće prakse i slučajni prolaznici suočeni s mikrofonima i kamerama brojnih medija traže odgovore na pitanje što se to točno događa s ovim gradom koji se, nažalost, još neopravdano naziva “gradom slučajem”, na periferijama glavnoga grada Hercegovine jedna sve brojnija skupina mladih već 11 godina gradi jednu nešto drugačiju priču koju Hercegovina prepoznaje pod nazivom Minores. Riječ je o humanitarnoj organizaciji koja trenutačno radi s tri ugrožene skupine: a. beskućnici, b. socijalno ugrožene obitelji s fokusom na samohrane majke, c. djeca i mladi koji dolaze iz socijalno ugroženih sredina. Minores je nastao 2012. u Mostaru kao posljedica mladenačkog bunta protiv pasivnosti okoline prema najugroženijim skupinama društva, pa je prvi korak mladih buntovnika bio sasvim logičan - prebiranje svih kutova tzv. podijeljenoga grada u potrazi za onima kojima je potrebna podrška.

Minores je u svojim počecima zapravo bio samo jedan vapaj. Nije to nikad bila furka ili nekakvo pokazivanje. Biti u Minoresu značilo je biti “minores” (op. “manji od onih najmanjih”), biti u Minoresu, odnosno biti Minores značilo je probuditi se u 5 ujutro i hodati Mostarom s torbom punom sendviča i čajeva te bez ikakva straha obilaziti najveće ruševine i rupetine i gledati nećemo li sresti nekoga tko je bio gladan kruha i razgovora. I nakon toga sjesti negdje na kavu/čaj i biti radostan jer se napravilo nešto dobro, nešto čega Mostar, koji se tek budio iz svoga sna, uopće nije bio svjestan. Nama se tad nije više dalo stalno upirati prstom u druge i na kavama prigovarati zašto nam je društvo takvo kakvo jest te smo odlučili pokušati promijeniti onih nekoliko kvadratnih metara svijeta oko sebe. I nisam siguran koliko smo uspjeli u tome. Dok ispisujem ove rečenice, prisjećam se trojice beskućnika koje sam jedno vrijeme svakodnevno obilazio u napuštenoj Staklenoj banci. Sva trojica su preminula od hladnoće u Mostaru i sad leže na sirotinjskoj parceli na groblju Sutina, na kojoj se inače pokapaju oni za koje se ne zna kome pripadaju. Ne volim se osjećati nemoćno, ali ovdje se stvarno tako osjećam. Jer na toliko sam vrata tad pokucao kako bismo im pronašli smještaj samo da mogu negdje prezimiti, ali problem je bio što su oni u politički podijeljenom gradu bili “ničiji”. Da sam se tad poklonio “ovozemaljskim gospodarima” i da sam ih s oltara malo manje bockao zbog kriminala i korupcije, vjerojatno bi mi i izašli u susret. Ali to tad za mene nije bila opcija. I ponekad stvarno zažalim zbog toga. Jer možda bi Ljubo ili Sale još bili živi i ja se sad ne bih osjećao ovako nemoćno. I ljuto.

Danas u Minoresu djeluje tridesetak aktivnih članova, uz mrežu od stotinjak aktivnih volontera koji su uvijek spremni priskočiti u pomoć kad je to potrebno. Službena statistika Minoresa kaže da je u više od 900 obilazaka beskućnika podijeljeno više od 10.000 toplih obroka, nebrojeno komada odjeće i deka te više vrsta potrebitih lijekova. Socijalno ugroženim obiteljima je, uz nevjerojatnu darežljivost svih dobrih ljudi u Mostaru, podijeljeno više od 20 tona prehrambenih namirnica. No kako je vrijeme prolazilo, tako smo počeli ozbiljnije raditi sa socijalno ugroženim obiteljima s posebnim naglaskom na samohrane majke te s djecom i mladima koji su žrtve nesređenih životnih okolnosti. Podrška Minoresa ne sastoji se samo u hrani ili odjeći, nego i u ponudi da zajednički pronađemo izlaz iz krize u kojoj su se spletom okolnosti našli.

Ona skupina mladih entuzijasta koja je prije 11 godina s čajem i sendvičima tragala za beskućnicima sad je odrasla i radi na obnovi jedne derutne zgrade koja će biti namijenjena konkretnijem radu s djecom i mladima iz socijalno ugroženih sredina. U strateškom smislu, konačni cilj Minoresa je smanjenje stope siromaštva i beskućništva te otvaranje bolje i drugačije perspektive za djecu iz socijalno ugroženih obitelji. Jer djeca i mladi su definitivno najosjetljivija i najugroženija skupina BiH društva. Ako se njih uspije maknuti s ulice i ponude im se neke nove perspektive, pola problema je već riješeno.

Generalna skupština UN-a je prije tridesetak godina donijela Konvenciju o pravima djece. Prije prihvaćanja Konvencije o pravima djeteta nije postojalo široko prihvaćanje temeljne veze između dobrobiti djece i snage društava u kojima žive. Ovaj zajednički projekt Ujedinjenih naroda snažno je istaknuo da se ljudska prava ne odnose samo na odrasle te da i djeca imaju pravo na život, obrazovanje, zdravlje, pa čak i pravo na igru. Dječja prava također uključuju i pravo na obitelj te zaštitu od nasilja i diskriminacije.

U svakom djetetu krije se odsjaj božanskog. Jer Božić nas ionako uči da se Bog javlja tamo gdje ga nitko ne može i ne želi zamisliti. Nevjerojatno sam zahvalan na tome što me život natjerao otkrivati ga tamo gdje ga tijekom života u samostanu nisam mogao ni zamisliti. Iako je još toga preda mnom, nikad nisam bio uvjereniji da se Bog i danas skriva među izgubljenim i oštećenim ljudima našega vremena. Skriva se u svim onim ljudima koji u svojoj tami ne mogu otkriti svjetlo i pomišljaju na samoubojstvo. Skriva se u svim onim ovisnicima koji su izgubili svaku nadu u smislen život. Ali isto tako se svakodnevno može otkriti u svim onim hrabrim ljudima koji se svako malo raspadnu na komadiće, pa onda ponovno ustaju, skupljaju se i pokušavaju nekako sastaviti da to na nešto nalikuje. Slično kao što su prema biblijskoj tradiciji pastiri i tri mudraca s Istoka prepoznali Boga u liku malešnog i nezaštićenog djeteta, tako ga i mi danas nastojimo prepoznavati u svim onim ljudima koji su na bilo koji način odbačeni, zarobljeni i zaboravljeni.

I kad me ljudi pitaju kako bi mogli pomoći djelovanje i aktivnosti mostarskog Minoresa, redovito im kažem da se prvo osvrnu oko sebe i da u onih nekoliko četvornih metara oko sebe pokušaju prepoznati ljude u potrebi i da prvo njima pokušaju pomoći. Jer te potrebe nisu uvijek materijalnog karaktera. Cervantes kroz lik Don Quijotea govori: “Najluđe od svega je vidjeti život onakav kakav jest, a ne onakav kakav bi trebao biti”. Nije ovdje uopće bitno vjerujemo li ili ne, nego jesmo li spremni prepoznati onoga tko je ugrožen i nezaštićen te mu pomoći. To je Minores. To je onaj pravi Božić.

Podaci za donacije za projekt Minores iz Hrvatske ili inozemstva: UniCredit banka, IBAN: BA393381302232507872, SWIFT: UNCRBA22, Adresa: Minores, Rodoč bb, Mostar