Sedmero djece s teškoćama, nastavnica i asistent guraju se u 22 kvadrata, mjesta više nema ni za ležaj, nužan djeci za odmor. Škola ima rješenje, ali košta, i Ministarstvo obrazovanja ih je odbilo, ostaje kako jest
Ministarstvo djeci s teškoćama ne da veću učionicu. I dalje će se nastaviti stiskati u onoj maloj
Ministarstvo znanosti i obrazovanja danas je Osnovnoj školi grofa Janka Draškovića u Zagrebu, kako doznajemo, poslalo odbijenicu na njezin zahtjev kojim bi se riješio problem pretijesnog razreda za djecu s teškoćama u razvoju. Kako smo ranije pisali, ovo je jedina škola u zapadnom dijelu Zagreba koja ima program za takvu djecu, no ne i dovoljno prostora.
U razredu od 22 četvorna metra po sedam sati dnevno boravi sedmero djece od 1. do 4. razreda s različitim teškoćama, među njima i Leonard Putar (10). Dječak ima govornu apraksiju, poremećaj zbog kojeg ne može misao pretočiti u govor pa komunicira samo preko posebnog tableta. Ima i epilepsiju te blage intelektualne teškoće. Njegova majka Valentina Vinter Putar upozorila je na dječakovo pogoršano stanje otkad je, jesenas, u razred primljeno još dvoje djece. U razredu ih je sedmero, plus edukacijski rehabilitator, najmanje jedan asistent, školski inventar, i ležaj koji bi se trebao rastegnuti kad se neko od djece umori, ali za to više nema mjesta.
Škola je osmislila rješenje po kojem bi dio učenika ostao u postojećem prostoru, a dio bi se prebacio u istu jednu takvu učionicu, no u tom je slučaju potreban još jedan nastavnik. Odgovor Ministarstva čekali su od 29. studenog do danas, i u njemu stoji kako škola nema dovoljan broj djece za dva razredna odjeljenja. Ministarstvo je za 24sata, osam dana od pismenog upita, i nakon telefonskog podsjećanja, u srijedu kratko odgovorilo kako je "ravnateljica bila na sastanku u Ministarstvu te se problem rješava u dogovoru između škole, osnivača i Ministarstva". Ravnateljicu škole prof. Danicu Rajković smo odmah zatim upitali je li to točno, na što nam je samo kratko odgovorila kako nikakvog sastanka nije bilo, bez daljnjih komentara. Danas neslužbeno doznajemo da je odgovor Ministarstva stigao i školi, što nam je ravnateljica i potvrdila.
- Odgovoreno nam je da nemamo dovoljan broj djece za dva razredna odjeljenja, kratko je kazala Rajković. Drugim riječima, sedmero djece će se i dalje stiskati u premalom prostoru.
- Na sve se može potrošiti novac, i sve je važnije od djece s teškoćama. Trošak zapošljavanja još jednog djelatnika koji bi pomogao djeci, prevelik je za našu državu, ogorčeno je odluku Ministarstva komentirala majka Valentina.
- Dvije školske godine moje dijete je sretno i ubrzano napreduje. Naučio je slova, slaže rečenice na komunikatoru, matematika mu ide super, nakon otkrivene epilepsije i uvođenja terapije pojavljuju se i prvi glasovi. Uz poticajnu okolinu i glazbu koju voli, napredak postaje sve brži. I onda novi problem. U razred se po odluci gradskog ureda i ministarstva ubacuje, kao što je ubačen i moj Leonard poput namještaja, više djece nego što to prostor i uvjeti dozvoljavaju. Napredak staje. Pojavljuju se umor i pogoršanje nalaza. Škola nalazi rješenje da se otvori još jedan razredni odjel, grad u rekordnom roku daje dozvolu, ali onda zapne na dozvoli za zapošljavanje još jednog stručnog djelatnika, opisuje.
U Ministarstvu su nam neslužbeno rekli kako Grad Zagreb kao vlasnik, osnivač škole, treba omogućiti veću učionicu, i da se mjesta može naći. Prosječan broj učenika u razredu na razini cijele Hrvatske pao je, kažu, na samo 12 pa bi mjesta trebalo biti. OŠ grofa Janka Draškovića je, međutim, jedina škola u zapadnom dijelu Zagreba koja ima posebna odjeljenja za djecu s teškoćama, pa time onda i ogromnu navalu. Većeg prostora nemaju, i već su prenapučeni, toliko da im dopunska nastava počinje u 7 sati. Prije nekoliko godina su više razrede s djecom s teškoćama preselili u adaptiranu kućicu u školskom dvorištu.
Leonaradova majka prepričava i kako općenito izgleda upis djeteta s teškoćama u školu.
- Prvi put sam čula da postoji OŠ grofa Janka Draškovića kad me, dva dana pred početak školske godine, nazvala gospođa iz gradskog ureda i rekla da su odlučili Leonarda tamo upisati, i da je škola 'blizu'. U tom trenutku nisam znala da 'blizu' znači minimalno dva sata dnevno provedenih u automobilu, kaže Valentina. Do zadnjeg trena nisu znali gdje će dječak biti upisan. Ali je zato sve drugo prije upisa trajalo - godinu i pol.
- To je bio 'projekt' od osam timskih obrada, dodatnih pregleda, odlaska u Pulu na neophodnu procjenu, kucanja na bezbroj vrata i traženja informacija, jer službenih informacija nema. Više puta nam je rečeno da Leo 'nije za njih'. Rečenica od koje se srce stegne, i koju bih zabranila. Kad mi se dvoje starije djece upisivalo u školu, trebali smo samo otići na roditeljski sastanak, na procjenu u školu, na pregled kod školske medicine, i upisati ih. I to je to. Sve je odradio sustav. Sustav koji bi trebao na isti način, jer može, ali nema želje, pružiti podršku svoj djeci i njihovim roditeljima. U protivnom, to je diskriminacija, kaže majka. I dok druga djeca uoči polaska u školu već znaju i neku djecu u razredu, vesele se školi, u obitelj Putar nisu znali baš ništa.
- Razmišljala sam s koliko se pažnje pristupa djeci redovnog razvoja i njihovoj prilagodbi. O bezbrojnim tekstovima sa savjetima kako da se dijete bez teškoća pripremi za polazak u školu. Tad sam shvatila da sustav i društvo očito smatraju da se moje dijete ne treba pripremiti. Moje dijete nema osjećaje. Ono se mora smjestiti. S manje pažnje nego komad namještaja, ogorčena je majka.
- Dočekale su nas divne učiteljice, škola u kojoj vlada red, dočekala su nas nasmijana dječja lica u razredu, potpuno prihvaćanje. Kada sam drugi dan odvela Leonarda u školu i ostavila ga s potpunim povjerenjem, plakala sam pola sata u autu od olakšanja, dodaje. A sad novi problem.