Miljenko Jergović: Zašto su ubili Boga u Djedu Mrazu?

Djedu Mrazu, alijas Djedu Božićnjaku, preostaje još samo da nekako preživi preksutrašnji Božić po julijanskom kalendaru, pa da možemo reći da je izvukao živu glavu u ovo balkansko vrijeme darivanja. Ali hajde da pokušamo ispričati što mu se sve oko Božića po gregorijanskome kalendaru događalo. Na Badnji dan, u Slavonskom ga je Brodu pretukla dvadesetčetverogodišnja djelatna vojna osoba, o čijem činu i položaju ne doznajemo ništa, jer su je nadležne institucije očito uzele u zaštitu. Istina, procurilo je da je rečeni bojovnik, simpatični Matej M, ljubi ga majka, prije dvije godine već kazneno i stegovno odgovarao za nanošenje tjelesnih povreda i prijetnje smrću, ali to mu nije štetilo u napredovanju u službi, dapače, može biti i da mu je koristilo. U nekim se vojskama okrutnost i prirodna sklonost nasilju osobito cijene, u drugim se, pak, strogo kažnjavaju. Razlika u vojskama i u tretmanu vojničke sklonosti nasilju, naročito zlostavljanju civila, obično je zasnovana na razlici između društava i njihova političkog i državnog ustrojstva. Tamo gdje je država bespravna, mahnita i autoritarna, vojnici, kao i policajci, mogu biti mahniti i ne moraju se obazirati na prepreke koje su ustavnim pravima građana postavljene pred njihovim mahnitanjem. Sudeći po činjenici da je vojnik iz Slavonskog Broda usprkos nanošenju tjelesnih povreda neimenovanoj osobi, te izrečenim prijetnjama smrću, pohvaljen i unaprijeđen u službi, njegovi nadređeni imaju veoma loše mišljenje o Hrvatskoj kao pravnoj i demokratskoj državi, te o hrvatskome društvu kao racionalnoj zajednici građana. Vojne vlasti na određenoj, nama neutvrdivoj razini, u Hrvatskoj smatraju da se ljudi u ratu kao i u miru mogu slobodno i nekontrolirano degenečiti, a da je prijetnja smrću jedna od temeljnih vojničkih ovlasti.

Sretna je, međutim, okolnost da je nepoznati građanin snimao prebijanje Djeda Mraza. Pa onda vidimo kako ga nasilnik šutira nogom dok nepokretno leži na zemlji. Taj prizor, uz saznanje da je nasilnik “djelatna vojna osoba”, gledatelja će živo podsjetiti na fotografiju Rona Haviva iz Bijeljine 1992, koja prikazuje pripadnika srpskih paravojnih postrojbi kako šutira ženu koja leži na asfaltu. Asocijacija je, naravno, vrlo neugodna po Hrvatsku vojsku i Ministarstvo obrane, ali je naprosto neizbježna. Između cipelarenja nesretne Bijeljinke 1992. i slavonskobrodskog Djeda Mraza 2022. razlika je, međutim, dvostruka: ono je bio početak rata, a ovo je mir; ono su bili arkanovci, ova je vojska članica NATO pakta. Sasvim je malo vjerojatno, ustvari skroz je nevjerojatno, da bi “djelatna vojna osoba” iz redova NATO pakta uz ovakvu snimku mogla sačuvati službu. Ali, na žalost, također je malo vjerojatno da bi nasilnik dobio otkaz u Hrvatskoj vojsci da stvar nije, srećom, ovako jasno dokumentirana. Zaštitili bi ga kao što su ga zaštitili prvi put. Dodatni je problem što je prebio Djeda Mraza, a ne nekog običnog civila. Djed Mraz je civil sa sentimentalnim certifikatom. Njegovo prebijanje trenutačno postaje viralno na svim mrežama i platformama. Prebiti Djeda Mraza u ovoj je civilizaciji kao prebiti koalu ili dupina. I nikako nam u slučaju “djelatne vojne osobe” iz Slavonskog Broda nije mrsko što je tako. Premda ne treba sumnjati da će se u nadležnim institucijama naći onih koji će se potruditi da premlaćivanje Djeda Mraza što prije padne u zaborav, e ne bi li se spasila karijera ovoga uzornog nasilnika. Uostalom, nije li upravo to razlog što se tako pomno štiti njegov identitet?

Drukčiji problem Djed Mraz imao je proteklih tjedana u Bosni i Hercegovini, preciznije u onome dijelu zemlje gdje postoji bošnjačko-muslimanska većina. Taj problem ponavlja se sezonalno već tridesetak godina, uz stanku u one krvave tri i pol ratne godine. Kreirali su ga pojedini muslimanski vjerski službenici, aktivisti najveće bošnjačke političke stranke razvili su ga u društvenu normu, a problem se tiče “tradicije”. Oni kažu da je Djed Mraz strana pojava u muslimanskoj, ergo bošnjačkoj tradiciji, pa ga ne bi trebalo biti u javnim prostorima gdje god su Bošnjaci većina, a pogotovu u glavnome gradu. O istom trošku i u isto vrijeme, čim je 1990. došlo do demokratskih promjena u Bosni i Hercegovini, rečeno je da je muslimanskoj, tojest bošnjačkoj tradiciji strano kićenje novogodišnjeg drvca, te općenito slavljenje Nove godine. Godine po europskom kalendaru administrativna su stvar, koju zasad nije moguće izbjeći, a blagdanski potencijal, kao i vremenitost tradicije i kulture, pripada godinama po hidžri, tojest po preseljenju Božjeg poslanika Muhameda iz Meke u Medinu. Trenutno smo u 1444. hidžretskoj godini. U srijedu, 19. srpnja 2023. nastupit će nova 1445. godina.

Ovakav odnos prema Djedu Mrazu, novogodišnjem drvcu ili novogodišnjoj jelki, kako se to u Sarajevu prije rata govorilo, problematičan je iz dva razloga. Prvi je taj što u dijelovima zemlje s bošnjačkom većinom žive i pripadnici srpske i hrvatske manjine, koji imaju pravo participiranja u javnom prostoru, što onda podrazumijeva i pravo na Djeda Mraza, Novu godinu i novogodišnje drvce ili jelku, koje će oni, možda, zvati i božićnim drvcem. Drugi razlog je taj što je do 1990. postojao običaj u svim dijelovima Bosne i Hercegovine da djeci u škole dolazi Djed Mraz, da se kite jelke i da se slavi Nova godina. Pa govorimo li o nekakvoj tradiciji, onda, barem u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, Djed Mraz, kićenje jelke i Nova godina dio su one jugoslavenske, sekularističke, socijalističke te ponajviše titoističke i antifašističke tradicije, na koje se po potrebi u krajevima s bošnjačkom većinom najviše i pozivaju. To gdje će Tito za Novu godinu, s kim će je i u kojem gradu slaviti tema je kojom su se generacije bavile, a prizori ostarjelog Maršala podno veličanstvenih novogodišnjih borova nezaboravna su slika svake proslave. Oni koji duže pamte, a ovaj je pamtilac jedan od takvih, sjećaju se sredine sedamdesetih, kada je u Sarajevu bila povedena žestoka kampanja protiv sječenja ili čupanja novogodišnjih jelki, pa su svi kupovali one trajne, plastične jelke. I mi smo na Sepetarevcu imali jednu takvu. Inače, u to vrijeme, pa sve do 1990, novogodišnje drvce nisu doživljavale samo dvije manje skupine građana: malobrojni muslimanski vjernici, koji su izbjegavali svjetovne praznike i slavili samo muslimanske vjerske blagdane, i jednako tako malobrojni kršćanski vjernici, bilo katolički bilo pravoslavni, koji su u novogodišnjim drvcima vidjeli prevaru, pa su kićenje i proslavu vezivali za Božić te su ignorirali bilo kakvu proslavu Nove godine.

Djed Mraz bio je u to vrijeme sasvim partijski čovjek. Nje imao veze ni sa kakvom vjerom, nije dolazio ni na čiji Božić, nego je svima dolazio samo za Novu godinu. Činjenica da postoji još negdje, osim u socijalističkoj Jugoslaviji, bila je poznata zahvaljujući Coca-coli i priči o Rovaniemiju, finskom, ustvari laponskom gradiću odakle po legendi stiže Djed Mraz. Ali nikad nije uspostavljena nikakva veza između kršćanstva i Djeda Mraza. Tek stariji ljudi pamtili su da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije postojao Božić Bata, a za Djeda Božićnjaka se prije 1990. nije čulo. Premda se, recimo, među katoličkom djecom, kao i među bezbožnicima katoličkog podrijetla, dobro znalo za svetog Nikolu i njegovu sklonost prema darivanju djece i starijih.

Dakle, borba muslimanskih pravovjernika u Sarajevu i kojekuda po Bosni protiv Djeda Mraza imala je otpočetka samo jednu neugodnu greškicu: nije on dio katoličke ni pravoslavne tradicije, nego ga je doveo drug Tito, pa ako se želite obračunati s njime, red bi bio da to učinite preko Tite. Djed Mraz je, defakto, iz ove perspektive novogodišnji antifašistički vođa. U njegovoj pojavi nema baš ništa što bi bilo specifično hrvatsko ili srpsko, katoličko ili pravoslavno. Djed Mraz pripada kršćanskim tradicijama taman onoliko koliko pripada i muslimanskoj tradiciji. Dakle, nimalo. Ali nisu komunisti ubili Boga u Djedu Mrazu, nego oni koji su stigli nakon njih.