Miljenko Jergović: Uloga Gordana Jandrokovića i HDZ-a u životnom djelu Gertrude Munitić

Malo kad je u dugoj historiji beščašća na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu viđena tako perverzna scena. Dodjeljivale su se godišnje nagrade hrvatskog glumišta, a jednim od dva počasna priznanja za životno djelo čašćena je sarajevska operna i operetna diva, rodom Splićanka, koja od 2007. svoje umirovljeničke dane provodi u Zagrebu. Vazda vedra i vesela, raskošna plavuša, obilježila je naša djetinjstva u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Često se pojavljivala u televizijskim emisijama, redovito je sudjelovala u televizijskim proslavama novih godina, bila je jedno od frekventnijih lica s naslovnica ženskih i televizijskih magazina, te općenito jedna od najvećih bosanskih i jugoslavenskih medijskih zvijezda svoga vremena, i jedno od najupečatljivijih lica u povijesti spektakla našega samoupravnog socijalizma.

Za gospođu Gertrudu, međutim, bila je vezana jedna mračna i opasna priča. Ta priča započela je ovako: Sredinom kolovoza 1977. maršal Tito krenuo je na put u Moskvu, Pjongjang i Peking, na kojemu će ostati puna tri tjedna. O svakom će danu izvještavati dnevne novine, a na televiziji ćemo gledati snimke njegovih susreta s Brežnjevom, Kim Il Sungom, Hua Guofengom, te brojnim znanim i neznanim uglednicima. Tri ćemo tjedna svojim očima svakodnevno svjedočiti da uz njega nema supruge Jovanke, i nema mu tko pomoći dok od djevojčica i dječaka preuzima cvijeće. Uostalom, što će Tito sa svim tim cvijećem? Ali najintrigantnije od svega bilo je što novine i televizija nijednom riječju nisu konstatirali ono što smo svojim očima gledali. Jovanka kao da je u zemlju propala, i nikada više nije službeno spomenuta, sve dok se u svibnju 1980. sva uplakana nije pojavila ispred mramornoga Titova groba. Ali to je već druga priča. To službeno nespominjanje kod gledatelja stvaralo je osjećaj da im se rođene oči pretvaraju u unutarnjeg neprijatelja. Vide nešto što se zapravo ne bi smjelo vidjeti.

Pa se tako, vrlo rano, već pred kraj ljeta 1977, šapatom počela širiti priča da je Tito ostavio Jovanku, i to zbog Gertrude Munitić! Kao jedanaestogodišnjak promatrao sam i osluškivao kako se ona širi. U početku kao oblik mirenja našega običnog svijeta s onim što gleda vlastitim očima. Ili mirenja stvarnosti s činjenicom da o toj stvarnosti ne postoji službena verzija. Kasnije će se, naravno, ta priča pretvoriti u oporbeni i u antikomunistički, protutitoistički hejt (nije li ljupko da ovu riječ tu stavimo?), čijom će žrtvom pasti i Gertruda. U rubrici Zanimljivosti ovako o tome piše hrvatska Wikipedija: “Otac joj je zbog politike i hrvatstva bio osuđen na smrt strijeljanjem. Tito ga je pomilovao. Pjevala mu je 14 puta. Strani mediji su je 70-ih proglasili Titovom četvrtom suprugom. Zvali su je u Ameriku pod uvjetom da joj pored imena na plakatu piše da je Titova supruga. Brojni domaći mediji predstavljali su je kao njegovom ljubavnicom. Ona je to nekoliko puta demantirala.”

Je li Gertruda Munitić četrnaest puta pjevala Titu, i što mu je to pjevala, kao i kakva je bila socijalna relacija između njih dvoje, jesu li bili samo usputni poznanici ili su bili tajni supružnici, ili su, što je najvjerojatnije, bili nešto između to dvoje, mi ne znamo, niti ćemo ikad saznati. A zapravo nas i ne zanima. Kao što nećemo saznati ni to je li legenda o Gertrudi samorodna, iz naroda proistekla, ili su je, recimo, proizveli u Službi državne bezbjednosti, onoj saveznoj, ili lokalnoj bosanskoj, da bi imali pod kontrolom puteve i stranputice narodne mašte. Ali nakon što se godinama i desetljećima pronosila, nakon što je zacementirana krvlju i mržnjom, nakon što je potvrđena rušenjem jednih i uzdizanjem drugih država, te nakon što nije prošla kroz ozbiljnu interpretaciju i dekonstrukciju, nakon što se njome nisu bavili odgovorni povjesničari, novinari, pisci, novelisti, ta priča je, unatoč svemu što se zbilo u stvarnosti, postala istinom.

I onda kao slučajni gledatelji drugog programa Hrvatske televizije postajemo svjedoci, a pomalo i sudionici, te odvratne i perverzne scene u kojoj predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković uručuje Gertrudi Munitić “Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje u području opere”. Dok to čini, on nastupa kao izaslanik nekoga novog Tita, koji će prisvojiti pa dalje u svoje ime pronositi legendu koja je postala istinom. Sarajevska i bosanskohercegovačka operna i operetna pjevačica, dobitnica najviših tamošnjih priznanja iz vremena socijalizma, prethodno je, istina, morala biti redizajnirana u “hrvatsku opernu pjevačicu”, što nije trebao biti problem s obzirom na to da je rođena u Splitu, gdje je kao tinejdžerica nešto i otpjevala, te da je kao vrlo mlada bila kraće angažirana i u osječkom kazalištu. Ali sa svim ćemo tim lako, samo ako postoji dobra volja za reparacijom prošlosti u ime budućnosti. Kao i za političkom zloupotrebom, naravno.

Ovogodišnja dodjela nagrada hrvatskog glumišta podsjetila nas je na najcrnje devedesete. Kazalište je pretvoreno u HDZ-ovu stranačku pozornicu, po kojoj su se uz Jandrokovića kretali HDZ-ova ministrica kulture i stranačka aktivistica Nina Obuljen-Koržinek, HDZ-ova kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba, stranačka činovnica i stranački kadar u diplomaciji Iva Hraste Sočo, koju su po gubitku izbora postavili na mjesto svoje intendantice Hrvatskoga narodnog kazališta. Prema scenariju, glumcima su pri nominacijama i dodjelama nagrada društvo činili hrvatski sportaši, osvajači medalja na Olimpijskim igrama, među kojima bi se opet našao i poneki član najužeg vodstva HDZ-a. Ali i u onima koji to nisu inducirano je, u svakom trenutku, makar i mimo njihove volje, prvorazredno hadezeovsko domoljublje. Uostalom, nije bez vraga da je stranački HDZ-ov pozdrav himni uveden kao obvezujuća gesta za svakog hrvatskog sportaša. Pa su onda, sve prema scenariju, glumci nasred pozornice HNK-a intervjuirali sportaše. Postavljali su im pitanja koja u gledatelja izazivaju susramlje i žestok transfer blama, na koja su ovi odgovarali kako su znali i umjeli, i kako im je scenarijem sugerirano.

Cijeli ovaj događaj je, naravno, imao svoj politički smisao: sat i pol promidžbe za Vladu i njezina svekolika dostignuća. Stranačku agitaciju pred predsjedničke izbore, ali, možda još i više od toga, strateško prikrivanje mafijaško-ministarske afere s Vilijem Berošem - Malim, Hrvojem Petračom - Tatom i Ivanom Turudićem - Turud kadijom, u glavnim ulogama. Za te je svrhe iskorišteno sve, od zvjezdane karizme Gertrude Munitić, preko velike i umne glumice Helene Buljan (njoj je nagradu za životno djelo uručila HDZ-ova Nina Obuljen Koržinek), do rahlo ispunjenog gledališta HNK, u kojemu se gnijezdila zagrebačka sportska, teatarska, glumačka pa i kulturna elita. Sve se veselo smijući, plješćući kao na vrtićkoj zabavi, skandirajući bravo-bravo, i spremno pristajući na sve posljedice vlastitoga angažmana. Odsutnih je bilo malo: oni koji žive i rade u inozemstvu, i pisac Mate Matišić, nagrađenik za tekst, koji naprosto nije bio spreman da za ovakvo što preuzme odgovornost. Ili samo nije došao.

Je li taj svijet zbilja ne zna u čemu sudjeluje i što to radi? Ili znaju, ali se nadaju da drugi to neće znati? Ili naprosto žive tako što kao građani igraju više uloga odjednom, a u svakoj od njih, između ostalog, zastupaju različita uvjerenja. Dok su pijane HRT-ove kamere švenkale po publici, snimajući zacenjena lica glumaca i slinave face posljednjih kazališnih kritičara među domoljubima, ugledao bih poneku ženu ili muškarca za koje sam poprilično siguran da ne misle ono što sugerira događaj u kojem aktivno sudjeluju, pa bih se po tko zna koji put upitao u čemu je ovdje problem? U Beogradu, recimo, i u Srbiji, kazališne predstave nakon događaja kakav je nedavna nesreće s rušenjem nadstrešnice na novosadskom kolodvoru, u kojoj je izgubljeno petnaest ljudskih života, započinju čitanjem krajnje angažiranih opozicijskih proglasa. Misle li hrvatski glumci, kazališni redatelji i ostali gosti u HNK-u kojim rukovodi propala HDZ-ova dogradonačelnica, koja je na mjesto intendantice imenovana jer je usput i propala operna pjevačica, da je kao posljedica poslovanja Vilija Beroša - Malog i njegovih jataka i ortaka, stradalo manje od petnaest ljudi? Ili to nije problem hrvatskog teatra, hrvatske umjetnosti i književnosti? Što je njihov problem, zapravo?

To što se kazalištem služe da sakriju zločine vlasti?