Miljenko Jergović: Nema nove - za staru ste nam još dužni

Na dan kada smo putovali u Beograd na Slaviji, i naširoko okolo, po širokim prometnicama koje se prema Slaviji slijevaju, okupilo se nepregledno more ljudi. Demonstracije su bile studentske i učeničke, ali je izašao i neki stariji svijet, koji je svoje životne prilike već propustio u prošlim desetljećima, ili duboko još tamo u dvadesetom stoljeću. Priključile su im se sindikalne i ekološke skupine, umjetničke strukovne organizacije, institucije koje u nekim sretnijim zajednicama čine umjetničku i duhovnu elitu, ali u Srbiji - kao i u Hrvatskoj, uostalom - predstavljaju neku vrstu društvene margine. Snimljene iz dronova i s krovova visokih zgrada, a zatim, uz neku aktualnu muziku emitirane na društvenim mrežama i TikToku, demonstracije su iste večeri obišle svijet. Još dok smo se mi na Dorćolu parkirali i raspremali za izlazak, politički su analitičari po hrvatskim medijima analizirali posljedice događaja, a Vučićeva je vlast za nemire u svojoj zemlji tražila i nalazila krivce po prvom susjedstvu. Postoji u svemu tome savršen sklad, koji, predvidljivo poput metronoma, traje od 1991.

Ali ove jeseni fakultete je u Beogradu upisivala generacija koja se rađala 2005. i 2006. Od njih je, dakle, krenuo bunt. U vrijeme raspada SFRJ njihovi su roditelji, u prosjeku, još išli u osnovnu školu. Rat koji se oko toga vodio, i koji još uvijek predstavlja osnov ideološkog marketinga i vanjskopolitičkog djelovanja vlasti u Hrvatskoj i u Srbiji, zapravo je bio rat njihovih baba i djedova. Od države u kojoj smo mi nekad živjeli ta je generacija udaljena onoliko koliko je naša generacija bila udaljena od Austro-Ugarske. Vrijeme se, naime, u međuvremenu ubrzalo, i od 1918, kada se raspala zemlja mojih baba i djedova, i 1966. kada sam se ja rodio, prošlo je manje vremena, nego od 1991. do 2005. Možda se najtačnije to vidi po tome što je vijest o nama stizala dvadeset i četiri sata kasnije, kao crno-bijela fotografija s kratkim agencijskim opisom, koji je odaslan teleksom (tojest teleprinterom), dok vijest o njima današnjim stiže odmah, u obliku žive snimke, koja je posvuda objavljena, ali koju često prate neprecizni, smušeni ili neistiniti tekstualni izvještaji. Mi smo živjeli u svijetu dobre priče i mutnih i zaustavljenih slika, dok oni žive u svijetu pokretnih slika i odumirućeg jezika. Ili se meni to samo tako čini.

Studentska pobuna u Srbiji, s blokadama fakulteta i svih univerzitetskih ustanova, neočekivano se zbila. Njezin povod je ona strašna nesreća u Novom Sadu, kada se srušila nadstrešnica željezničkog kolodvora u renoviranju, i ubila petnaestero ljudi koji su čekali vlak. Iza studentskih nemira ne stoji nijedna politička institucija. U njima nema pristupa za rasutu i potpuno razmrvljenu srpsku opoziciju. Studenti su odbili izravnu komunikaciju s predsjednikom države, koji im se u jednom trenutku bio štedro ponudio. Oni nemaju vođa, ni formaliziranih rukovodstava. Odluke donose na plenumima, s javnošću komuniciraju direktno. Njihovi zahtjevi su supstancijalni, da ne kažemo suštinski. Takvi su da ih je, zapravo, nemoguće zaobići ili ublažiti. Predsjednik Aleksandar Vučić je, nakon što su ga odbili, reagirao gnjevno: da je htio, kaže, mogao je na studente poslati Odred vojne policije za specijalne namjene “Kobre”, koji bi ih rastjerao u nekoliko sekundi. Ali, eto, nije htio. Prijetnja je zvučala sablasno, jer nikome nije poimence upućena, a njome obuhvaćen je cijeli jedan svijet. Neobično u studentskom buntu u Srbiji je to što vlast pojedinačnim nasumičnim hapšenjima i progonom slučajno izabranih pojedinaca među studentima gotovo očajnički pokušava stvoriti konkretnog protivnika, s fizionomijom, krvnom grupom, imenom i prezimenom. Njega će, naime, moći pobijediti ili barem prevariti.

Sljedećih dana naši nas beogradski prijatelji dočekuju s ushitom. Nismo mi ništa o tim klincima znali!, govore nam, premda upravo oni imaju djecu tih godina. Generacija za koju se govori da ima problema s koncentracijom, da slabo čita i da je prilično nedruštvena, najednom se pojavljuje kao kvasac društva. Ako uzmete povećalo, pa krenete pažljivo pregledavati fotografije sa Slavije 22. prosinca te sada već prošle godine, nećete naći ni krupne političke parole, ni zastave i grbove, ni išta od onog što je pratilo građanske i opozicione nemire u Beogradu, od onog još predratnog 9. ožujka 1991, kada je Milošević izveo na narod vojsku i tenkove. I uvijek bi, u sljedećih trideset godina, obilježenih u Beogradu i u Srbiji građanskim nemirima i demonstracijama, pobunjeni na marketinški funkcionalni patriotizam vladajućih pokušavali odgovoriti još jačim, ali kobajagi iskrenim patriotizmom, što bi se prečesto činilo kao odgovor nacionalizmom na nacionalizam. Sada, međutim, toga nema. Osim što su začuđujuće precizno zaobišli i Vučića i njegovu stranku, pa tako i razgovore o svemu što nije njihova tema, osim što su pokazali moćnu fokusiranost na temu vlastite pobune, studenti su kao nitko dosad izbjegli sve nepripadajuće ili suvišne znakove i ambleme. Pa što je onda njihov znak?

Nekoliko dana kasnije zaputili smo se od Narodnog pozorišta, preko Trga republike, prema Knez Mihajlovoj ulici, kad se odnekud začuo prepoznatljiv glas mase. Pištaljke, zagušeni glasovi starinskog megafona, i skandiranje. Najednom su s različitih strana, iz više pravaca počele stizati manje skupine, koje su se zatim ujedinjavale u kolonu. Mladići i djevojke, koji na poticaj predvodnice s megafonom izgovaraju kratke ritmične poruke. Neki od njih drže u ruci studentski indeks. Dižu ga visoko u zrak. I kako ih sve više biva, sve je više i indeksa. Oko tako formirane kolone tek poneki mladić ili djevojka, s onim fluorescentnim signalnim prslukom, usmjeravaju kretanje. Ana ih fotografira, i ne primjećuje da joj se s leđa približava nova kolona. Mladić s prslukom, studentski redar, ljubazno je zamoli da se makne samo malo u stranu. I to je, zapravo, trenutak onog najvećeg ganuća. U ovih četrdesetak godina, otkako nas se prvi put ozbiljno počela doticati velika povijest, i otkako smo, svako na svoj način, prolazili kroz pobune, ratove i kojekakve nesporazume s društvenom većinom, ili s onima koji su u ime naroda uzurpirali vlast, ovo je prvi put da nekoga od nas dvoje netko u ime mase zamoli nešto. Na primjer to da se sklonimo samo dva metra u stranu. Taj beogradski mladić, student, koji nas je vidio samo tad i nikad više, i pred kojim smo, zapravo, samo neki turisti s ruksacima.

Ti visoko uzdignuti indeksi njihova su zastava i znak. Nekome bi to, možda, moglo djelovati naivno ili nedovoljno, ali je zapravo ubitačno dobro pogođeno. Ti indeksi su znak protiv kojeg se teško boriti. O njemu, naime, o tom znaku, oni protiv čijeg se samovlašća i svevlašća naraštaj pobunio, zapravo ne znaju ništa. Ne samo zato što je taj znak na ulici novi, nego i zato što je on tako radikalno protivan svemu što se još do maloprije smatralo izrazom duha epohe. Još do maloprije, naime, činilo se da su svijet preplavili populisti. Vučićevog i Plenkovićevog tipa, ili tipa Donalda Trumpa i Giorgije Meloni, zapravo je svejedno, jer se međusobno vrlo dobro razumiju. Oni, pak, koji su protiv takvog populizma ustajali, u Hrvatskoj i Srbiji, ili u Americi i u zapadnoj Europi, uglavnom su populizmom pokušavali odgovoriti na populizam. Recimo, u Francuskoj, populističkim duhom Narodne fronte odgovaralo se na Marine Le Pen. A ima li ičega što je manje populistično od uzdignutog studentskog indeksa na ulicama Beograda?

Ono što se zatim dogodilo, kao posljedica nemira, bili su glasovi podrške ovakvome buntu. Neki neočekivani, među njima, kao što su glasovi najistaknutijih sportaša u Srbiji, ili službenih institucija koje ovise o milosti države. Recimo, Beogradske filharmonije ili Željka Obradovića, karizmatičnog trenera Košarkaškog kluba Partizan. Ti glasovi su javni, i dosta se dobro čuju. Protiv toga, vjerojatno je to i Vučić već morao shvatiti, ne pomažu odredi za specijalne namjene. Jedino što vlastima ostaje - osim onog konačnog: da prestanu biti vlasti - jest nešto što je svakim danom sve teže izvesti: da se povedu za primjerom Željka Obradovića, pa da i sami podrže studente. I da ih grandioznom ciničnom gestom tako ukinu. Pa bi to onda bila još jedna pobjeda populista nad antipopulistima. Ali toga srećom neće biti.

Novu godinu dočekivali smo na svom selu, gledajući novogodišnji program na N1. Izravni prijenos s ulica Beograda, Novog Sada, Niša i Kragujevca, još jedne studentske demonstracije, uz slogan “Nema nove – za staru ste nam još dužni”. Ono najvažnije i najveličanstvenije u svemu ovom odbijanje je tog mladog svijeta, a s njima i značajnog dijela građana u Srbiji, da normaliziraju zločin i bezakonje. Netko od vas bi se, možda, mogao upitati kakve to ima veze s Hrvatskom? Pa zapravo nikakve. Već smo se navikli da je Ivan Turudić glavni državni odvjetnik, već smo, posljednjih mjesec-dva, integrirali mafijaške prvake u nacionalnu političku i društvenu elitu, pa smo se zborski rugali nelagodi obitelji Kekin… Normalizacija zla je put u zlo.