Miljenko Jergović: Kratka napomena o izgledu, sadržaju i smislu pješačkih zona u Zagrebu

Kada je u travnju i svibnju neprijatelj opsadio grad, preuzevši od JNA sve dominantne kote po okolnim planinskim vrhovima, i zauzevši neke kvartove u blizini njegova središta, spontano se mijenjala regulacija prometa, same od sebe formirale su se nove pješačke zone, promet pješaka, bicikala i automobila potekao je tamo gdje ga ranije nije bilo. Neprijatelj je, u skladu s vojnim doktrinama, koje, istina, nisu u skladu sa Ženevskom konvencijom i međunarodnim provom, terorizirao građane iznenadnim granatiranjima i neprestanim snajperskim nadzorom svakoga pogledu otvorenijeg prostora. Građani su reagirali na načine koji su im bili na raspolaganju. To što su oni tada radili, i to što su u njihovo ime tada radile vlasti grada u opsadi, moglo bi se nazvati gerilskim urbanizmom. Ili urbanizmom grada u vrijeme kad je grad funkcionirao kao ponešto nekonvencionalniji koncentracijski logor. Nikada gradska vlast nije toliko učinila u interesu građana kao tada, u vrijeme dok je grad bio pod opsadom.

Primjerice, građani bi, tojest oni najhrabriji među njima, preko ulica nad kojima je dežuralo oko snajperista razvlačili konopac, i preko konopca prostrane plahte, koje bi, makar i privremeno, štitile prolaznika od smrtonosnih pogleda. Ili bi načinili zidove od onih masivnih metalnih kontejnera za smeće. Ili bi vlasti u nekoj gradskoj betonari izlili pravi zid, pa ga postavljali preko ulice. Za to vrijeme kroz žive su kuće, ili kroz ruševine jučerašnjih kuća, probijani novi prolazi, pješačke staze, automobilski kolovozi. I tako se, mimo gradskih ureda, prometnih i građevinskih inženjera, arhitekata i eksperata za urbanizam, regulirao život grada. Nikada tu ništa nije bilo nelogično, kao što često zna biti nelogična "nova regulacija prometa" u vremenima mira. Kada bi čovjek mogao nekako zanemariti okolnosti vlastite patnje, strepnje i straha, i kada bi mogao život oko sebe promatrati kao estetsku senzaciju, ili kao socijalnu igru zajednice inteligentnih bića, svašta bi se moglo naučiti od života u Sarajevu 1992. i 1993. godine. Ali ponešto smo, i mimo svoje volje, naučili i upamtili.

Kada su možemaši nakon trijumfalne pobjede na izborima, na kojima su potukli svoje konkurente i protivnike, kao nitko prije njih u ovih trideset godina, ubrzo pretvorili Staru Vlašku, od Šenoina spomenika do Draškovićeve ulice, u pješačku zonu, pa kad su postavili neke ružne betonske prepreke i žardinjere, vjerovalo se da je to privremeno rješenje. Biva, za nešto više bit će raspisan natječaj. Nekoliko mjeseci kasnije već je bilo jasno da se ništa neće promijeniti sve dok Tomašević i društvo budu na vlasti. Ulica, ili uličica, koju su ranije nagrđivali prekobrojni automobili, jer je bila frekventna premosnica prema istoku i cijelom tom dijelu grada, ružna i bučna, postala je sa zabranom automobilskog prometa i parkiranja mnogo ružnija. Nije se pretvorila u pješačku zonu, jer pješaka nije bilo, nisu tu imali zašto dolaziti, jer su odumrli skoro svi lokali u ulici, nema tu više ni dućana, ni kafića, ničega nema, a s druge strane ulice prilično zapuštena je crkvena imovina, mrtva, kao što je dugo već mrtva. Između betonskih prepreka, po kojima blijede neki apstraktni geometrijski oblici, što su iz iscrtali ne baš pretjerano inventivni možemaški ulični dekorateri, kao sumanuti jure i zuje biciklisti i romobilisti.

Trebalo mi je vremena, mjeseci su prošli prije nego što sam se riješio opsesije: na što mene, Bože, taj prizor podsjeća? Unutarnji doživljaj bio je neugodan, blago uznemirujući. Šutio bih dok ne prođemo tom pješačkom zonom. Ili bih, da nekako odagnam to unutarnje treperenje, po stoti put iznova komentirao tu betonsku galanteriju pobacanu po donedavnom kolovozu, po kojem su još vidljivi tragovi takozvane horizontalne signalizacije. Sinulo mi je tek neki dan, kada su gradske vlasti uz slične materijalne i estetske pretpostavke započele širenje pješačke zone na Berislavićevu, Preradovićevu i dio Tesline. Pa to je Sarajevo iz 1992. i 1993! To je ulica na koju vreba snajpersko oko.

Istina, za dekoriranje nove pješačke zone angažiran je Slaven Kosanović Lunar, tako da će cijela stvar dobiti novu dimenziju. S onim akromegaličnim betonskim saksijetinama, u koje je uglavljeno ono nesretno stablovlje (postoji zakon o zaštiti životinja, ali zašto nema zakona o zaštiti biljaka?), s istim, pa još ružnijim betonskim preprekama, ta će pješačka zona uskoro izgledati kao estetski i asocijativni spoj ratnog Sarajeva i rane postkomunističke Tirane, koju je njezinih tadašnji gradonačelnik Edi Rama radikalno zašarenio, prebojio i namaljao veselim bojama, čime je, barem za neko vrijeme, bio stvoren ljubak urbani provizorij. To je šarenilo u Tirani bilo nešto poput obećanja bolje budućnosti, za razliku od sarajevskoga ratnog urbanizma, koji je bio strogo funkcionalan. U Zagrebu, srećom po Zagreb, nema smisla ni jedno ni drugo. Niotkud ne vrebaju snajperisti ni topnici, a nigdje nema onih jeftinih, otužnih i ružnih stambenih građevina iz vremena Envera Hoxhe. Čak i kada je zapušten, kada se urušava od komunalnog jada i siromaštva, Zagreb nije ružan na način demodirane socijalističke konfekcije. Osim toga, čak ni u Tirani nikome nije na um palo risati i maljati po asfaltu. Time se ne dobiva ništa, to ne radi nitko pametan, osim pametne školske djece, kad po crnom asfaltu crtaju šarenim kredama.

Od sredine travnja 1992. u Sarajevu praktično više i nije bilo benzinskih crpki ni legalne trgovine gorivom. Sljedeće tri godine prometovat će, uglavnom, samo vojni i službeni auti, koji su do goriva dolazili na internim točilištima. Građani su išli pješice, ili su se vozili na biciklima, te naokolo vukli i gurali kojekakva kolica s različitim teretom. Najčešće su to bila kolica s kanisterima za vodu, pošto voda za opsade nije tekla iz pipa, česmi i slavina, nego se po vodu išlo na priručna i službena vodocrpilišta, koja bi neprijatelj često počastio iznenadnim granatama. U svakom slučaju, bilo je važno imati kolica, bicikl, ispravne noge i zdravo srce. Cinično govoreći, živjelo se po najvišim ekološkim standardima.

Do prije nekoliko godina Zagreb je bio automobilski grad, s pješačkim zonama projektiranim još u vrijeme socijalizma. Prve biciklističke staze projektirala je administracija gradonačelnika Bandića, ali se na bicikliste nije dobro gledalo, pa sam prije desetak godina pisao u njihovu obranu. A onda su se stvari najednom preokrenule. Grad je i dalje automobilski, ali se pješačke zone tobože šire. No, za razliku od onog doba kada je pješak, barem u Zagrebu, imao na pločniku i u pješačkoj zoni otprilike onu vrstu prometnog monopola kakvu automobil ima na autoputu, danas to više nije tako. Danas se u Zagrebu biciklisti istovremeno voze po trotoaru, po automobilskom kolovozu i po biciklističkoj stazi. Ali to iz perspektive pješaka i nije tako zastrašujuće - biciklist ga na pločniku može samo srušiti na tle, prouzročiti mu poneku frakturu - koliko je strašno iz perspektive iole savjesnijih vozača. U Zagrebu, naime, morate istovremeno paziti na bicikliste i romobiliste na kolovozu, kao i na one koji će vam se pred nosom sjuriti preko pješačkog prelaza na kojemu nema označene biciklističke staze. Za razliku od pješaka koji je spor, biciklist je neobično brz, pa nije jednostavno uočiti ga na vrijeme. Za razliku od pješaka koji je obično plah, čak i kada je u pravu, biciklist koji vozi preko pješačkog obično je agresivan i drzak, vjerojatno stoga što nije obaviješten o tome da tu ne bi smio biti. Tojest, da bi morao sići s bicikla kada želi preko pješačkog prelaza.

U svim zagrebačkim pješačkim zonama, od onih notornih ugostiteljsko, vašarskih okupljališta, kakva postoje u Tkalčićevoj, na Jelačić placu, u Bogovićevoj ili na Cvjetnom, do ovih novopromoviranih, uobičajeno je, pa i poželjno, da ste na biciklu, trotinetu ili na bilo kojem kotaču ili dvokotaču koji je pogonjen akumuliranom električnom strujom. Pogledajte na bilo kojem portalu fotografije svečane promocije nove pješačke zone, i vidjet ćete negdje u pozadini, iza ili pokraj Tomaševića, neko nedužno čeljade kako promiče na biciklu. Osim što je to u suprotnosti sa smislom i sadržajem pojma pješačke zone, po pješake je neugodnije od automobilskog kolovoza. Po pješačkom se, na kolovozu, krećeš sa sviješću da će automobilist završiti na robiji ako te sad pokupi, na pločniku si, u odnosu na automobil, zakonski zaštićen, a po zagrebačkim si pješačkim zonama danas uljez u svijetu biciklista i romobilista. U velikim gradovima promet u pješačkim zonama na jednak je način zabranjen biciklistima i kamiondžijama.