'Milanović mi je ponudio pomoć nakon potresa u Zagrebu, a ovi koje sam upisala u HDZ ništa...'

Znate li što je praznomlat u zrakomlatu?, upitao je Jadranku Kosor jedan Tuđmanov suradnik prije ulaska u helikopter kojim su putovali na veliki predizborni skup u Osijek, javlja Express.

- Zinula sam, rekla da nikad čula i da ne znam, a on je odgovorio da je to žena u helikopteru pa su se svi grohotom nasmijali. Meni nije bilo do smijeha. Zaprepašteno sam stajala bez reakcije i baš je tad stigao predsjednik Tuđman, smijeh mojih novih muških političkih kolega je zamro, a ja sam se pitala trebam li predsjednika upoznati s glupim vicem o ženama koji mi je upravo bio serviran kao dobrodošlica u helikopter i politički život, piše Jadranka Kosor u knjizi “Premijerka (zapisi one koja nije htjela biti zapisničarka)”.

Mizogine reakcije i omalovažavanje pratili su je tijekom cijele karijere. Počeli su je cijeniti tek kad je otišla. O svojem životu i političkoj karijeri, čije je središnje mjesto bilo uvođenje Hrvatske u EU, bivša je premijerka napisala zanimljivu, ležernu knjigu - koja ne otkriva velike političke tajne - ali će šarmantnom i nepretencioznom anegdotalnošću privući mnoge čitatelje. U knjizi ćete, među ostalim, naći humorističnu, kišonovsku minijaturu u kojoj u njezin kabinet dolazi šef opozicije Zoran Milanović kako bi se dogovorili oko ustavnih promjena.

“Stropoštao se u fotelju nakon rukovanja, bili smo si na vi, bio je neraspoložen i nekako rezigniran, a svakako nezainteresiran za sve što sam ja imala reći. Vidjelo se da je na taj sastanak sa mnom konačno došao preko volje i činilo mi se da zaista jedva čeka trenutak kad će ustati i zalupiti vratima. Kao što je bio i red, došao je konobar, ponudila sam gosta kavom, on je rekao espresso, a ja sam rekla da uz espresso meni donesu i vrčić s toplim mlijekom kako bih poslije, sama, mogla dodati dvije, tri kapi u kavu. Šef opozicije me pogledao i pitao pijem li kavu s mlijekom. U načinu na koji me pitao slutila sam da mu se nešto jako nije svidjelo, pa kad sam potvrdila da rado dodajem dvije, tri kapi, vidjelo se da sam naglo pala u njegovim očima i da moju kavu s dvije, tri kapi mlijeka doživljava kao dokaz da sve zapravo radim pogrešno i on tu samo gubi vrijeme i energiju. Ipak, nakon mojeg kraćeg suverenog obrazloženja o tome zašto dodajem mlijeko u kavu, Milanović je pokazao da nije impresioniran, ali mi je naširoko tumačio sve o štetnosti te kombinacije i kako on s indignacijom odbacuje svaku mogućnost pijenja kave s mlijekom. Budući da mi je trebala njegova suglasnost za promjenu Ustava RH, bila sam spremna priznati sve svoje grijehe s kavom...”, piše Kosor.

O sreći Sanaderove žene nakon najave njegova povlačenja, savjetu jednog stranačkog patrijarha da se moćnijima “pokloni ili ukloni” ili pak da čeka na obali rijeke trupla neprijatelja koja će izbaciti valovi, urnebesnim tračevima čiji su izvor najčešće najbliži kolege, možete čitati u “Premijerki”, knjizi koju s veseljem prinosimo vašoj čitateljskoj pozornosti.

1, Vladimir Šeks - 'Pričali su da me spasio od skoka s vrha zgrade HDZ-a'

Često su se javno vodile rasprave o događajima koji se nisu dogodili, ali se i šutjelo o događajima koji su se stvarno dogodili i koji bi, iz različitih razloga, bili relativno povoljni za mene ili za dojam u javnosti o meni. Baš čudesno puno neistina o meni i mojemu životu lansirali su u medijski i stranački prostor neki moji stranački prijatelji, u što, naravno, nikako nisam mogla vjerovati kad su me čak i novinari upozoravali, jer mi je bilo glupo da bi bilo tko od mojih kolega lansirao npr. priču o tome da sam se gola htjela baciti s petog kata stranačke zgrade i da me od tog nauma u ponoć odgovorio nitko drugi nego stranački patrijarh Vladimir Šeks. Smijala sam se toj priči objavljenoj u jednom tjedniku jer sam mislila da je tu evidentno toliko glupih nelogičnosti da u tako nešto bezočno lažljivo nitko ne može povjerovati. Ali sam se smiješno i glupo i naivno prevarila. Bilo mi je nevjerojatno teško povjerovati i u mogućnost da su priču u drugom tjedniku o tome da sam u ljubavnoj vezi s jednim od svojih ministara, ali i s bivšim pomoćnikom iz ministarstva, izmislili i lansirali upravo neki ljudi koje sam smatrala kolegama, ako već ne i prijateljima. Jer nisam mogla shvatiti da netko tko je odrastao i nije imbecil troši svoje dragocjeno vrijeme na smišljanje tako blesavih gadosti, a i nije mi bilo jasno kako bi itko od tih velikih vjernika i demokršćana mogao drugoj osobi pakirati i tovariti takav oblik puzajućeg zla. Koje je razaralo i druge ljude, potpuno nevažne u toj priči, poput supruge mojega ministra ili bivšeg pomoćnika, poput mojeg odraslog sina koji je imao svoje društvo i djevojku...

2. Franjo Tuđman - 'Konspirativni Mate Granić, ponuda za posao i halo, halo, halo...'

Prošlo je samo nešto manje od dva mjeseca od vožnje Vlakom slobode i razgovora s predsjednikom Tuđmanom, kad me u redakciju, na običan redakcijski telefon preko centrale, nazvao Mate Granić, potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova. Iznenadila sam se što on zove mene, jer je uobičajeno bilo da ja zovem njega zbog vijesti vezanih za prognanike i izbjeglice, međunarodni položaj Hrvatske u ratnim vremenima ili zbog gostovanja u mojim emisijama. Nakon kurtoazne izmjene pozdrava i dobrih želja, s malo okolišanja rekao mi je da zove u ime predsjednika Tuđmana i da mi predsjednik predlaže uključivanje u politiku i traži moj pristanak za uključivanje u parlamentarne izbore. Sjedila sam potpuno zatečena, činilo mi se da dobro ne razumijem ni što govori, ni smisao, ni cilj tog razgovora. Graniću se tradicionalno jako žurilo pa je o mojemu mogućem političkom angažmanu govorio kao o sasvim normalnoj stvari i na način kao da smo o tome nebrojeno puta razgovarali, a ne kao da mi to govori prvi put. Ali, naravno, kao i uvijek, pun konspirativne rezerve, ponavljajući nebrojeno puta riječ “halo” u razgovoru. Kao da me dobro ne čuje ili kao da ja njega dobro ne čujem, a dobro smo se čuli, naravno. Rekla sam mu da sam u šoku, da zapravo i ne znam što bih mu rekla te pitala koliko dugo mogu razmišljati i da o svemu tome moram najprije razgovarati sama sa sobom pa sa svojom malom obitelji. Mate Granić mi je odgovorio da mogu razmišljati do sutra, brzo me pozdravio i spustio slušalicu jer već očito nije imao vremena i jer je, kao i obično, bio u povijesnoj žurbi usred povijesnih zbivanja. Sljedeći dan zvali su me iz Ureda predsjednika Republike na Pantovčaku i zamolili da kasno poslijepodne dođem tamo jer me predsjednik zove na razgovor. Pitala sam kako mogu doći, rekli su da mogu autom i ja sam se u dogovoreno vrijeme svojom Škodom parkirala na Pantovčaku.

3. Zoran Milanović - 'Pogledao me, prvi put baš izravno u oči, i pitao: A zašto...'

Voljela bih da se onda jednom, kad se sretnemo, što ja znam, na primjer, u Bogovićevoj ulici, pozdravimo i odemo zajedno na kavu, rekla sam Milanoviću, zadovoljna što sam se sjetila da bi neka kava u budućnosti, koju bih pila bez mlijeka, bila dovoljan razlog da se nasmije. Pogledao me, prvi put baš izravno u oči, i pitao: “A zašto u Bogovićevoj?”. Ja sam se počela smijati, a njemu je bilo smiješno sve to što govorim pa je pristao da nešto konkretno popijemo u ime prelaska na ti i deformaliziranja naše komunikacije. Našla sam neku staru orahovaču koju sam dobila još kao ministrica branitelja od branitelja iz jedne od braniteljskih zadruga, nazdravili smo, prešli na ti i ja sam odahnula. U međuvremenu, Milanović je postao predsjednik, dohvatio nas je užas korona virusa, a Zagreb u ožujku 2020. zatresao prestrašan potres. Bilo mi je teško s majkom izići na ulicu, u stanu su se pojavila i neka manja oštećenja, pa sam o svemu tome pisala i na Twitteru. Predsjednik RH Zoran Milanović me nazvao i pitao kako sam i trebam li pomoć. Od mojih kolega iz aktualne Vlade RH, od kojih sam neke upisala u stranku i otvorila im širom politička vrata, nitko se nije javio i nitko me nije pitao kako sam. Ali to uopće nije za ovu priču...
 

4. Borut Pahor - 'Gledao me iz automobila hladno, gotovo bezizražajno'

Kad su mi rekli da stiže Pahorov automobil, iznenada sam se smirila, kao onda kad sam shvatila da ću Građansko procesno pravo polagati upravo kod čuvenog profesora Trive, koji je bio strah i trepet na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Obećala sam si da ću biti strpljiva kao nikad i da mi neće ponestati snage da se osmjehujem i pozitivno mislim bez obzira na to kamo i kako krenuo naš razgovor, jer sam dobro poznavala sebe pa sam znala da moram obuzdavati svoju katkad nepodnošljivu nestrpljivost koja me je često sprečavala da dođem do željenog cilja. Potrebu da sve što mi je važno bude odmah, sad i ni minutu kasnije. Sva moja obećanja samoj sebi kao da sam zaboravila čim su se vrata Pahorova automobila otvorila, a on počeo izlaziti. Pogledao me hladno, gotovo bezizražajno, boljela ga je ruka i to je odmah jasno pokazao, a ja sam se, potpuno mimo svoje volje, u prvoj sekundi, kad sam ga ugledala i dok još nije napustio auto, koncentrirala na njegovu crvenu kravatu. I prije nego što sam se potpuno pribrala, odjednom sam slušala samu sebe kako govorim da je dobar i pozitivan znak kako smo se sjajno i slučajno, a nevjerojatno uskladili, i kako je nijansa njegove crvene kravate identična nijansi moje crvene haljine. Jedno moje ja je izgovaralo tu rečenicu o usklađenosti, a drugo moje ja nije vjerovalo da to izgovaram. Puno vremena nakon tog događaja, kad smo već bili sasvim blizu prijateljstva, Borut Pahor mi je rekao kako sam ga pozitivno šokirala tom nediplomatskom primjedbom o našim nijansama crvene i kako ga je to malo otopilo, iako je, bilo je to očito, došao nevoljko i bez ikakve vjere da se na tom sastanku u Trakošćanu možemo pomaknuti i za milimetar u dobrosusjedskim odnosima i rješavanju problema. Nakon kratkog i ne preljubaznog pozdravljanja, kad je Pahor izišao iz automobila, mi smo laganom šetnjom krenuli prema mjestu koje su naši protokoli odabrali za mjesto razgovora tête-à-tête.

5. Ivo Sanader - 'Njegove riječi opet je klimanjem potvrđivala supruga'

Dok su se polako okupljali, jer ja sam opet došla nepodnošljivo štreberski točno, osjećala sam se nelagodno okružena besmislenim rečenicama poput: “Baš lijepa večer”, “Kako sam  gladan”, “Dobro izgledaš”... Svi su bili naizgled dobre volje, zadovoljni što ih je šef počastio pozivom k sebi doma, čavrljali su o svemu i svačemu smještajući se u udobne fotelje i sofe i meškoljeći se u njima. Šutjela sam, nije mi bilo dobro, znojile su mi se ruke i nadala sam se da će to neformalno okupljanje brzo završiti. U jednom sam trenutku pomislila kako bi bilo da odem, da jednostavno ustanem i odem, bez riječi i objašnjenja. Ali nisam. Još aktualni šef stranke i vlade ponovio je pred kolegama sve ono što je i meni rekao o odlasku i njegovoj neopozivoj odluci da to ostvari u roku odmah. Bez okolišanja, mirno i koncentrirano. Njegove riječi opet je klimanjem potvrđivala supruga, činila mi se tad kao najsretnija žena u Hrvatskoj. U tom trenutku. Naravno da više nisam bila u stanju potpunog i paralizirajućeg šoka pa sam, da nečim ispunim vrijeme u ozračju opće nelagode, počela intenzivno promatrati ostale sudionike sastanka. Reakcije su bile različite, ali je bilo sigurno da svi nisu bili jednako iznenađeni.