Milan Stjepanović (62) iz Vinkovaca osmislio je „Kućni hospicij”, projekt besplatne posudbe medicinske opreme koji danas olakšava život tisućama ljudi. Kaže da bez pomaganja drugima ne bi mogao živjeti
Milan je anđeo za nemoćne! Vinkovački dobročinitelj već 30 godina pomaže bolesnima
Obećavali su mi kombi, govorili da će stići danas pa sutra, no dani su prolazili, a vozila nije bilo. A onda mi je pukao film. Rekao sam svojoj ekipi: Nema šanse da više ikoga čekamo. Idemo i sve ćemo sami izgurati. I počeli smo bolničke krevete ručno gurati po selu, od kuće do kuće. Ljudi su nas gledali kroz prozore, nisu mogli vjerovati što radimo, rekao je Milan Stjepanović (62) iz Vinkovaca prisjetivši se perioda kada se počeo baviti humanitarnim radom. Sada već 30 godina pomaže teško bolesnima i njihovim obiteljima.
Ono što je počelo s nekoliko kreveta, bez kombija i s mnogo improvizacije, preraslo je u „Kućni hospicij”, projekt besplatne posudbe medicinske opreme koji danas olakšava život tisućama ljudi. Iza svega stoji čovjek čiji je životni put obilježen bolešću, ratom, osobnim preispitivanjem i čvrstom odlukom da nikoga ne ostavi bez pomoći.
Kao što je ispričao, počeci nisu bili ni jednostavni ni glamurozni. Nije bilo dostavnog vozila, nije bilo odgovarajuće opreme za prijevoz, a bilo je mnogo ljudi kojima je pomoć bila potrebna odmah. No, Milan je oduvijek znao kako pomoći čovjeku u potrebi. Kada je pred njim netko kome je krevet prijeko potreban, za njega nema puno prostora za razmišljanje o tome koliko je nešto teško ili komplicirano.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
Specijalna dostava kroz krov
Jedna od dostava posebno mu se urezala u pamćenje. Trebali su donijeti krevet čovjeku čiji je otac bio teško bolestan i ležao na katu male kuće. Ubrzo je postalo jasno da krevet nikako neće moći unijeti kroz vrata i stubište.
- Shvatio sam da ćemo ga jako teško ugurati u kuću. Rekao sam volonterima da je to moguće samo preko krova i da ću se popeti. Jedan se nasmijao i rekao: "Sigurno se zezaš", a drugi koji me bolje poznavao, brzo mu je odgovorio: "Možeš misliti. On će to stvarno učiniti", smije se Milan.
Krevet su vezali konopcima dok je još bio u kombiju, a on se popeo na krov.
- Preko terase su mi ga dodali na krov, a onda sam ga nekako uspio ugurati na gornji kat, ravno u sobu u kojoj je ležao bolesni otac. Bilo je važno samo da čovjek dobije krevet - priča Milan.
Kada mu je bila 21 godina, ozbiljno se razbolio nakon ugriza krpelja. Liječnici su, prema njegovu sjećanju, postavili pogrešnu dijagnozu i propisali mu neodgovarajuće lijekove. Tijekom boravka u bolnici na njih je loše reagirao, pao je u komu i doživio kliničku smrt. Srećom, liječnici su ga uspjeli vratiti u život.
Bolest koja je sve promijenila
- Imao sam iskustvo koje je teško opisati. Baš kao što se govori u knjigama i filmovima, vidio sam svoj život – od rođenja do trenutka smrti. Vrijeme ondje kao da ne postoji. Vidio sam mnoge svoje grijehe, pa čak i neke loše misli. Fascinantno je kako se čak ni loše misli ne mogu sakriti jednom kad sve ispliva na površinu. To mi je dalo dodatni motiv da se u životu držim samo dobroga, da mislim i djelujem samo na dobar način. Dobra me djela i dan danas pokreću i dolaze ravno iz mog srca - kaže Milan.
Nakon tog iskustva odlučio je otići u sjemenište. Želio je postati svećenik, a nakon školovanja planirao je otići u Afriku i pomagati oboljelima od gube. Vjerovao je da je upravo to njegov životni poziv. No, ni taj se put nije odvijao kako je zamišljao. Tijekom boravka u sjemeništu ponovno se razbolio. Kao posljedica meningitisa kojeg mu je prenio krpelj, lijeva strana tijela slabije mu je funkcionirala, imao je snažne vrtoglavice i probleme s centrom za ravnotežu. Zbog zdravstvenog stanja više nije mogao ostati u sjemeništu. Kasnije se oženio i dobio tri sina, ali želja da pomaže ljudima nije nestala.
A onda je počeo Domovinski rat. Vinkovački kraj našao se u iznimno teškim okolnostima, a u njega su pristizali i brojni prognanici iz Bosne i Hercegovine. Milan se uključio u rad Caritasa, koji je osnovan kako bi pomogao ljudima koji su preko noći ostali bez svojih domova. Skrb se nije zaustavila završetkom rata. Mnogi se prognanici nisu imali kamo vratiti pa je pomoć bila potrebna i godinama poslije, a Milan nije posustajao u odluci da cijelo to vrijeme bude uz ljude.
Potresne scene nakon rata
Obilazeći nakon rata napuštene kuće, Milan je nailazio na prizore koji su ga duboko potresli. U njima je pronalazio i mrtve ljude koji su posljednje dane provodili na starim, istrošenim kaučima. Nisu imali ni običan, a kamoli prilagođen bolesnički krevet.
- Tada sam shvatio koliko ljudi živi u teškim uvjetima i koliko je važno da čovjek, čak i kada je teško bolestan i na kraju života, ima barem osnovne uvjete i dostojanstvo. Ti prizori dali su mi ideju da pokrenem kućni hospicij, odnosno besplatnu posudbu medicinske opreme. Nisam želio da ljudi zbog nedostatka kreveta i pomagala prolaze kroz još veću patnju. Želio sam da svatko može svoje posljednje dane provesti dostojanstveno, u vlastitom domu i uz svoje najbliže – rekao je.
Tako je nastala ideja koja se tijekom trideset godina pretvorila u veliku humanitarnu mrežu. Projekt djeluje kroz Caritas Župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Ivankovu, a skladište medicinske opreme nalazi se u Vinkovcima. Kreveti, invalidska kolica, hodalice i druga pomagala besplatno se posuđuju obiteljima koje skrbe o bolesnim, starijim i nepokretnim članovima.
Velik dio opreme stiže iz inozemstva, u obliku donacija. Milan je pritom sačuvao veze i prijateljstva iz ratnih godina, kada su ljudi iz drugih zemalja pomagali Hrvatskoj i njezinim bolnicama.
- Medicinsku opremu najčešće dobivam iz inozemstva, preko donacija i poznanstava koja su mi ostala još iz Domovinskog rata. Tada su nam mnogo pomagali. U to vrijeme opremu smo prosljeđivali bolnicama, a danas ona postaje dio Kućnog hospicija i ide izravno ljudima koji nam se jave - objašnjava.
Od improvizacije do golemog projekta
Iz godine u godinu projekt je rastao, a s njim i broj ljudi kojima je pomoć potrebna. Danas skrbe o 1160 bolesnika, a u radu im pomaže između 15 i 20 volontera. Nekadašnje ručno guranje kreveta kroz selo zamijenila je organizirana posudionica koja pokriva potrebe velikog broja obitelji, ne samo u vinkovačkom kraju nego se pomagala razvoze i u brojne druge župe i mjesta.
Ipak, iza velikih brojki i skladišta punih opreme krije se nešto mnogo važnije od same logistike. Svaki krevet koji stigne na kućnu adresu znači manje boli za bolesnika, lakšu njegu za članove obitelji i barem malo predaha za one koji danonoćno brinu o svojim najmilijima. Za nekoga je to samo bolnički krevet, ali za obitelj koja se mjesecima bori s bolešću on može značiti neprocjenjivu promjenu svakodnevice. A Milan to najbolje zna. Njegova humanost ne završava nakon što potrebitima dostavi krevet. Milan se u svakoj kući, kaže, zadrži, popriča s ukućanima, tješi ih i sluša njihove priče, a ako se radi o samcima onda ih posebno pokušava umiriti i provesti vrijeme s njima pa i skuhati im kavu kako bi je zajedno popili.
- Da ne radim ovo, vjerojatno bih bio samo zidar. Sada zidam povremeno, pomognem sa zidarskim radovima kome god treba ili im postavim pločice i slično. Jedna je žena ostala sama s troje djece, a kuća im je bila trošna. Naravno da sam uskočio s radovima. Radim ono što znam - kaže skromni Milan.
On, tako, nije postao misionar u Africi, kako je nekoć zamišljao, ali je svoju misiju pronašao mnogo bliže – u domovima ljudi kojima je potrebna pomoć. U tome je najveća vrijednost njegova rada: On ne čeka da netko drugi riješi problem, nego traži način da pomogne. Ako nema kombija, krevet će se gurati rukama. Ako ne može kroz vrata, spuštat će se preko krova. Ako nedostaje opreme, tražit će donacije i zvati ljude koje poznaje.
Jer, kako pokazuje već trideset godina, ponekad je za dostojanstvo jednog čovjeka potrebno mnogo više od medicinskog kreveta. Potrebno je da netko primijeti njegovu patnju, dođe na njegova vrata i poruči mu da nije sam.