'Mi smo narod velikog srca, ali vrlo niske kulture'

Surova otočna priča o muškarcu koji se nakon višedesetljetne pečalbe vraća svojoj ženi, a koja ga u poznoj životnoj dobi odbija primiti u kuću – drama je iz pera Elvisa Bošnjaka, plodnog dramskog pisca, splitskoga glumca, scenarista i osnivača nezavisnoga kazališta PlayDrama. “Usidrene” su zajednički na scenu postavili HNK Split, HNK Zadar i zagrebačka Gavella, a redateljsku palicu preuzela je Anastasia Jankovska.

Kad je u ožujku izbila pandemija koronavirusa, kazališta su nerado zatvorila svoja vrata, iznova se domišljajući kako da sadržaj prebace online ili kako da ga proizvedu posebno za online format, dok se na kraju nisu počele izvoditi predstave s reduciranim brojem gledatelja. No oni koji pod posebnim epidemiološkim uvjetima dolaze u kazalište strastveni su ljubitelji druge umjetnosti. Tako je i ova predstava unatoč pandemiji našla put do svojih gledatelja. Tim povodom razgovaramo s Elvisom Bošnjakom.

Express: Pandemija koronavirusa nepovoljno se odrazila na svijet teatra, kako na sama kazališta tako i na glumce i publiku. Početkom pandemije bilo je pokušaja da se dio predstava i doživljaja prebaci online, no mnogi su se složili da to jednostavno nije to. Publika dolazi po ono nešto što može dobiti samo ako spektaklu predstave prisustvuje uživo. S obzirom na to da vaša najnovija predstava ‘Usidrene’ upravo igra u splitskom HNK, kako ondje izgleda trenutačna situacija?

Neposredan kontakt s predstavom nezamjenjiv je doživljaj. To je ono osobito što izvedbene umjetnosti mogu ponuditi gledatelju i naravno da se to ne može nadomjestiti online izvedbama. S druge strane, umjetnici žele stvarati, i zbog egzistencije, ali jednostavno i zato što kao umjetnici moraju stvarati. Svaki pokušaj u tom smislu pozdravljam. Možda tako dođemo i do nekih novih zanimljivih formi. I ja ću uskoro raditi kazališni projekt koji sam pisao za online izvedbu. Baš sam ga osmislio za taj medij. To je također izazov. Naravno, ništa ne može zamijeniti živi odnos glumca i publike. Kao i ostala kazališta, splitski HNK se snalazi. Nastoji održati repertoar i mislim da je to važno. Nedostaju nam pune dvorane. Praizvedba ‘Usidrenih’ bila je pred stotinu gledatelja u dvorani koja ih prima gotovo 700. Bilo je neobično, tiho za premijeru, pomalo tužno, ali i nekako posvećeno. Izostao je društveni događaj, ali onamo su došli ljudi koji su zaista željeli samo vidjeti predstavu, što je bilo dirljivo.

Express: Nacionalne kuće su u problemima, no manja i nezavisna kazališta također su stradala, zatečena novonastalom situacijom, neka trajno zatvorivši vrata. Kako u cijeloj ovoj nezavidnoj situaciji stoji kazalište koje ste osnovali, PlayDrama? Jeste li se uspjeli održati u krizi?

Ja već tri godine ne vodim kazalište PlayDrama. To vrlo uspješno radi Matko Botić. Mislim da je to bio prvi slučaj uspješne promjene na čelu neovisnoga kazališta koji se kod nas dogodio. Situacija mi je, naravno, poznata. Sve je stalo baš kad je PlayDrama imala na repertoaru sjajnu predstavu ‘Dijete našeg vremena’, za koju su mladi glumci osvojili i nagradu na Danima satire i Nagradu hrvatskoga glumišta. PlayDrama nema na raspolaganju dvoranu u kojoj može igrati u ovakvim uvjetima, Glumački studio, koji u normalnim okolnostima ima 150 polaznika, također je stao s radom. Sad ga pokreću online. Svaki dan koji prežive je uspjeh. Zato je ovaj pokušaj da se radi kroz druge medije važan. Nekima će ipak pomoći da održe glavu nad vodom.

Express: Glumac ste i dramski pisac. Ovo vrijeme kao da poziva sve kulturnjake, koji su i inače financijski znali biti na margini, da se okušaju u nečemu drugome. Može li tu država što učiniti, a da se ta pomoć ne svodi na simboličnih 2000 kuna jednokratne financijske podrške? Čini li vam se nezavidnom vaša pozicija, pogotovo u ovom specifičnom trenutku?

Ja sam član dramskog ansambla HNK Split i u tom smislu sam ipak zaštićeniji. Ali kako sam deset godina vodio neovisno kazalište, potpuno mi je jasna pozicija kolega koji su na neovisnoj sceni. Mislim da Ministarstvo kulture i gradovi na svojim natječajima moraju učiniti sve da se tim ljudima pruži mogućnost da i dalje rade svoj posao. Ako treba raditi online projekte, zašto ne? To je ipak bolje nego ne raditi ništa ili raditi neke privremene poslove. Možda je to u početku izgledalo nespretno, ali ljudi sad već smišljaju projekte koji nisu puko emitiranje snimljenih predstava nego su originalno zamišljeni kao online izvedbe. Mislim da se tu može dogoditi zanimljivih stvari. Novo nam je, ako već nemamo izbora, idemo to istražiti. Svi jedva čekamo da se publika vrati u dvorane, da prestanemo strahovati, ali možda nam nešto dobro ostane od ovoga. Ako ne radimo, neće sigurno ostati ništa osim traume.

Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 8. siječnja