Kronike povjesničara: Hrvatska je daleko od idealnog, ali Srbiji u puno toga može biti primjer...

Svaki put kad se vratim iz Beograda, shvatim koliko je Hrvatska u posljednjih trideset i pet godina napredovala u odnosu na Srbiju. Kad to kažem, ne mislim da je rad na izgradnji demokracije, pravne države i društva blagostanja kod nas završen. Naprotiv. Ali ne mogu da se ne sjetim da smo još krajem 1980-ih živjeli u istoj državi, da su nam pravosuđa funkcionirala na isti način, da je razina političkih i medijskih sloboda bila jednaka i da je životni standard bio podjednak. Onda su došle 1990-e i rat koji je Hrvatsku ekonomski i demografski osakatio. Uz jugoslavensko-srpske tenkove, topove i avione, sakaćenju će nemali doprinos dati i zakoni o pretvorbi i privatizaciji koje su donijeli, i sebi u korist provodili, “lijepi naši”. Tih 1990-ih sličnosti između hrvatskog i srpskog društva još su bile velike. Unatoč demokratskim izborima, u obje je države vladao jednopartijski sustav, pritisci vlasti na opoziciju, novinare i pripadnike nepoželjnih manjina bili su svakodnevni, a nakon Tita su Srbi i Hrvati pronašli, svatko svog, novog velikog vođu.

A onda su od 2000. razlike iz godine u godinu postajale sve vidljivije. Vidljivost je dodatno pojačana ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. Za to vrijeme umjesto u zemljama zapadne Europe Srbija je, vrlo uspješno, svoj uzor tražila i pronalazila u Rusiji. Zato je postalo normalno da na svim razinama vlasti, u svim gradovima i općinama, već godinama vlada jedna stranka. Pripadnici te stranke izuzeti su od pravnih progona, a pripadnost toj stranci i dalje je važan kriterij pri zapošljavanju. Vođa te stranke, ujedno i državni predsjednik, autokratski upravlja Srbijom. Iako ustavom ograničeni, njegova vlast i moć su u stvarnosti neograničeni. Svi državni, ali i većina privatnih medija pod njegovom su kontrolom i služe isključivo veličanju njegova kulta ličnosti, odnosno demoniziranju njegovih oponenata. Zabrinjavajuće je što obračun s onima koji se protive samovolji predsjednika i njegove stranke sve više poprima nasilan oblik. Ljudi u crnom s fantomkama i kapuljačama na glavi izazivaju nerede, napadaju mirne prosvjednike, gaze ih automobilima i sl. Kad se ne bave slavljenjem uspjeha predsjednika, mediji u najgledanijim emisijama i na najčitanijim portalima promoviraju ratne huškače i zločince, teoretičare zavjera, kriminalce, starlete i njihove sponzore. Građani Srbije ne pamte poštene izbore. Manipulacije biračkim popisima i biračima sve su besramnije. Jedan od primjera nedemokratičnosti demokratskih izbora dokazivanje je lojalnosti vladajućoj stranci fotografiranjem glasačkog listića s “ispravno” izabranim kandidatom. Zato i ne čudi da su masovni ulični protesti nakon svakih izbora sad već redovna pojava. U Srbiji je prošlost i dalje često važnija od budućnosti. Povijesni revizionizam, teorije zavjera i prenaglašena viktimizacija države i nacije neizostavni su dio modernog srpskog “patriotizma”. Povjesničari koji se protive takvim narativima nemaju pristup mainstream medijima, čime je i njihov utjecaj na srpsko društvo minimalan. Hoće li studenti koji ovih dana dižu glas protiv svega navedenog dobiti podršku ostalih građana i započeti transformaciju srpskog društva u demokratskom smjeru, ostaje vidjeti.

Kao što rekoh na početku, Hrvatska je daleko od društva koje ikome može biti ideal. Ali Srbiji u puno toga može biti primjer. I među hrvatskim političarima ima korumpiranih, ali ovdje barem za razliku od onih u Srbiji, i bez obzira na funkciju koju obnašaju, mogu završiti u zatvoru. Najgledaniji i najčitaniji mediji nisu pod kontrolom stranke na vlasti. Naprotiv, najglasniji su u njihovoj kritici. I u Hrvatskoj postoje povijesni revizionisti i teoretičari zavjera, ali se ne pojavljuju u mainstream medijima pa je i njihov utjecaj na javnost neusporediv s onim njihovih kolega u Srbiji. U predizbornim kampanjama svi kandidati i sve stranke imaju ravnopravan status. Manipulacije biračkim popisima ili krađe izbora odavno nisu teme koje muče hrvatsko društvo. Iako jedna stranka (pre)dugo upravlja državom njezina moć neusporediva je s onom vodeće srpske stranke. Osim toga, u tri najveća i nizu ostalih hrvatskih gradova na vlasti su druge političke opcije.

Između ostalog, ono što u Srbiji već godinama izgleda nezamislivo u Hrvatskoj je već godinama potpuno normalna stvar. A to je činjenica da ista stranka ne daje predsjednika vlade i predsjednika države. Bez obzira na to što mislili o osobama koje obnašaju te funkcije ipak je i to dokaz pluralizacije i demokratizacije društva. Te procese ne smijemo zanemarivati, ignorirati ili obezvređivati. Zato je i izlazak na (predsjedničke) izbore možda mali korak za svakog od nas, ali ogroman za društvo u kojemu živimo.