Tajna njihovog braka je da tajni nema. I drže se one 'što na umu, to na drumu'. A nije im uvijek bilo lako... živjeli su oni u nekadašnjoj drvarnici od devet 'kvadrata'. Imaju dvije kćeri, četvero unučadi i troje praunučadi
60 GODINA BRAKA
Marija i Nikola Lučin u Sinju proslavili dijamantni pir: 'Bila je to ljubav na prvi pogled'
S ceste se čula harmonika, pjesma, glasni razgovori, smijeh... Odmah smo znali da smo na pravom mjestu, u pravoj ulici u Sinju. U simpatičnom restoranu Bazana itekako je bilo razloga za slavlje. A slavila se ljubav duga 60 godina, dijamantni pir Marije i Nikole Lučina. Prvo pitanje bilo je ono klasično... o tajni dugogodišnjeg braka, a tajna je da – tajne nema.
- Gdje nema svađe nema ni ljubavi, gdje nema suza nema ni radosti. Nema tu tajni, kod nas je od prvog dana važeća ona 'što na umu, to na drumu'. I koliko god se 'prokockamo', uvijek pazimo da se ne pretjera. Nikad nije prošao ni jedan dan a da mi nismo razgovarali. Nema toga kod nas, nismo zlopamtila – kaže nam nasmijana Marija (82), a njezin pet godina stariji suprug se nadovezuje.
- Tolerancija, to je najvažnije. Kažu ljubav... da, ljubav. Ja ne znam zbog čega se ovi mladi danas žene, je li to zbog interesa, ima li tu ljubavi kad se tako lako i rastanu – govori Nikola.
Otkrivaju nam kako su se upoznali. On je radio u splitskom brodogradilištu, a ona je došla u potrazi za poslom. Odmah ju je uočio. Bila je to ljubav na prvi pogled.
- Završila sam srednju ekonomsku školu i došla sam raditi u škver, u knjigovodstvo. On je bio zadužen za prijem novih radnika, svakog ponedjeljka je dolazila grupa novih i potencijalnih zaposlenika. Tako sam došla i ja. On je mene vidio i odmah se zaljubio. ali ne samo on. Mnogi su me pokušali osvojiti, ali uzalud. On je bio uporan, dogodilo se i nisam se pokajala. On je moj prvi i posljednji – prepričava nam Marija koja je tada imala 20 godina. Prisjeća se kako je prozor njezina ureda gledao na njegov, onda bi je on zvao na telefon da upali svjetlo u uredu da je može vidjeti. Nikola nam sa smiješkom potvrđuje da je, čim ju je vidio, znao da je ona žena njegovog života.
- Bio sam rukovoditelj Odjela za obrazovanje, pa sam s kolegama iz drugih odjela čekao nove radnike. Objašnjavali bi im gdje su došli, kakvu perspektivu imaju, čime se bavimo...
Svaki ponedjeljak došlo bi desetak žena i muškaraca. I onda sam vidio nju. Privukla me na prvi pogled, bilo je to nešto neobjašnjivo. Bilo je tu puno drugih cura, ali ona mi je odmah ostala u srcu i poželio sam biti s njom. Pa malo po malo, zovi, faćkaj... – prisjeća se Nikola.
Vjenčali su se 24. 2. 1962. godine, postali roditelji dviju kćeri, Nađe i Gordane. Danas imaju još četvero unučadi i tri praunuka. A nije im uvijek bilo lako, borili su se omogućiti sebi, a kasnije i svojim curama krov nad glavom, budućnost, obrazovanje.
- Živjeli smo mi u i šupi od cijelih devet 'kvadrata' u splitskom Varošu. To je zapravo bila konoba, njegova majka je to držala za drvarnicu. U tih devet kvadrata uspjeli smo napraviti i zahod i tuš. Mi bi ležali na kauču unutra, kraj prozora, a vani, s druge strane prozora ležali su pijanci – prisjeća se Marija. Ali njezin Nikola je bio vrijedan čovjek, znao je da mora stvarati za obitelj. Odlučio je da će napraviti prvo jednu malu kuću, a potom i veliku, na Drveniku Velom kraj Trogira odakle je rodom.
Marija je bila uz njega, a osim posla, brige oko djece i kućanstva, i ona je radila na gradilištu, dizala konopom 'sićeve' betona dok je Nikola čekao gore na skeli.
- Ima jedna anegdota iz tog vremena... Nikola je bio na skeli, visoko gore, a ispod provalija. Ja mu vičem da se veže, ako padne, da neće preživjeti. A on uzeo konop i stavio ga oko vrata. A ja govorim: 'A da si onako pao, možda bi i preživio, al ovako sigurno nećeš' – smije se Marija inače podrijetlom iz Dicma u splitskom zaleđu. Nije bilo lako, radilo se po cijeli dan. Bila je Marija uzela pauzu od posla, ali shvatili su da s jednom plaćom ne mogu, pa se zaposlila u Čistoći. Bila je izvrsna radnica, pa ju je kolegica predložila za 'partiju'.
- Ja sam se naljutila, ali je bilo to nezgodno odbiti. Rekla sam im da nemam vremena za to, jer ja jedva čekam da završim s poslom, da trčim kući djeci dati ručak, naprosto ne mogu. A osim toga, kazala sam, ja sam i vjernik, a u crkvu ne idem jer nemam vremena. I meni crkva ne brani da idem u partiju, a partija mi ne dozvoljava da idem u crkvu. A ja želim biti slobodna. Nisu mi zamjerili – prisjeća se Marija nekih prošlih vremena u kojima joj je važnije bilo posvetiti se obitelji nego pričati na sastancima do ponoći, tko za o čemu.
I Nikola je puno radio, ponekad je izbivao zbog posla, a životnim vrijednostima naučilo ga je djetinjstvo dostojno filma.
- Rođen u Drveniku Velom, bili smo jad i nevolja, ali živjelo se dobro, imali smo bunar s vodom, lovili ribu, imali uvijek plodova zemlje. Onda je došao rat, otac otiša' u partizane, a majka i nas tri brata ostali sami u Drveniku. Nijemci su nas istjerali od tamo i onda majka s nama pošla u Split. Tri dana spavali smo na Pazaru spavali, ispod 'banka', jeli što bi žene bacile. Bili smo smrznuti. Jadna ona s nama, kako je ostala živa, to mi nikako nije jasno. Uspjeli smo naći smještaj, a onda smo iz tog stana u Splitu preselili u Trogir i to baš na dan kad su Englezi bombardirali Split. Kuća u kojoj smo do jučer živjeli sva srušena. Nakon rata, kad se otac skinuo iz vojske, preselili smo na Hvar, ništa nismo imali. Otac je srećom bio ribar, imali smo barku, lovio je ribu i lignje. U Hvaru sam završio osnovnu školu i počeo se baviti gimnastikom. Onda sam slomio lijevu ruku, pa kad sam skinuo gips, slomio sam i desnu. Zato su mi obje ruke krive. A na jedno uho ne čujem još od djetinjstva. Mama me vodila doktoru s Drvenika u Trogir, a to je bio zahvat. Trebalo je naći četiri muškarca koji će veslati do kopna i izgubiti cijeli dan. Na povratku na otok mami se razbila bočica s lijekom, nismo se vratili po novu – prepričava nam Nikola koji je u srednju školu, u gimnaziju krenuo u Split.
Tu se počeo baviti veslanjem. Pet puta bio je prvak bivše Jugoslavije u dvojcu na pariće. Bio je juniorski prvak, a on i Perica Vlašić i seniorski od '55. do '58. godine.
- Onda smo nastupali na prvenstvu Europe, osvojili brončanu medalju. Nije tada bilo puno poznatih sportaša i svi su mislili da, zbog toga kako držim ruke dok hodam, da sam napuhan, umišljen, a meni su zapravo obje ruke krive. Na regate i natjecanja bi išli 'parnjačom', onda se nagutaš dima, kad se vraćaš opet se nagutaš, kakav pregled, tko te gledao kakav si... U polufinalu europskog prvenstva imali smo najbolje vrijeme, mislili smo da smo sigurno prvaci Europe. Ali... ili nam je netko pomaknuo kobilicu ili se neki vrag dogodio... To nam je bila jedna od najgorih vožnji i osvojili smo treće mjesto – prisjeća se Nikola.
- Pa to je izvrsno, što fali bronci? – pitamo ga
- Ma što je izvrsno, svatko govori 'dobro je', a ja bio gladan i žedan. Nemaš para, nemaš ništa. Sportaši nisu bili plaćeni kao sad. Dobili bi marendu, a kako moji nisu imali ništa, ja bi pola marende donio doma bratu. I onda sam shvatio da od veslanja nema ništa, treniraš po cijele dane, imaš obavezu, a nikakva primanja. Trebalo je početi raditi – kaže Nikola.
- A pomažete li supruzi oko kućanskih poslova – zanimalo nas je.
- Malo sam bi joj pomogao, a što god napravim, ona kaže da to ne valja – priznaje Nikola, a Marija kroz smijeh dodaje: 'Ma on jednu stvar dobro učini, a dvi pokvari, pa bolje da ne dira ništa'.
Za kraj možemo im samo poželjeti puno zdravlja, sretnih obiteljskih trenutaka i da se vidimo opet za deset godina, na 70. obljetnicu njihova braka.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
