'Mamu su četnici bacili u Unu, pronašla sam joj ostatke. Još samo da pronađem svog muža'

Ostala sam udovica s 27 godina. Bude svakakvih trenutaka. Najteže mi je na Uskrs i Božić. Tada suze samo teku. Kao i na pogrebima.Gledam grobove, a znam da nemam grob gdje ću suprugu zapaliti svijeću, otpočela je svoju tužnu priču Marija Ćorić (56) iz Baćina.

Pogledajte video: Za mnogima više nema tko tragati

Pokretanje videa...

01:39

Za nekim nestalima više nema tko tragati | Video: 24sata/pixsell

Suprug Josip vodi se nestalim od 07. rujna 1991. godine. Mariju i tada dvogodišnju kćerkicu ispratio je u Zagreb, a on s mještanima ostao braniti svoje selo Baćin, koje je bilo u srpskom okruženju.

- Bio je u pričuvnom sastavu, nisu imali oružja, a naša je kućica zbog pozicije bila pretvorena u njihovo sjedište. Iz nje su čuvali svoje selo. Sjećam se da je tog dana, kada nas je ispraćao za Zagreb, samo zagrlio i poljubio mene i malu i rekao da se brzo vidimo. Oboje smo mislili da će naš rastanak kratko trajati i zapravo smo se rastali u veselju. Nismo znali da se više nikada nećemo vidjeti – govorila nam je Marija u ljeto 2017. godine.

Sa kćeri je u progonstvu na zagrebačkom ranžirnom kolodvoru provela devet godina. Uz kćerku, Mariji su velika utjeha i potpora bili svekar i svekrva, koji su je tješili i davali nadu da će joj se suprug, a njihov sin, vratiti.

- Zajedno smo dijelili prognaničku sobu i međusobno se tješili. Oni su mi govorili da će se Josip vratiti, a ja sam živjela za svoju kćer. Nije nam bilo važno ima li što ili nema u selu, što je ostalo. Željeli smo samo znati što se dogodilo s Josipom. Tražila sam ga preko Meðunarodnog Crvenog križa, nije se vodio niti u jednom logoru. Četnici su ga uhvatili, a što su učinili s njim, još nisam saznala. Svatko ima neku svoju priču, a oni koji znaju istinu ne žele je reći – uz bolan uzdah govori Marija.

Kako joj je suprug radio na željeznici, o njegovoj su se sudbini raspitivali i željezničari. No, odgovor kakva je sudbina zadesila njihovog radnika nisu saznali. Marija i Josip vjenčali su se 1988. godine.

Dvije godine kasnije dobili su kćerkicu. Suprug je često bio na terenima, ali njihov je brak bio sretan i stabilan.

- Bio je kratak, ali dragocjen. Nesretni rat je došao i prekinuo tijek tog lijepog života. Bio je veliki veseljak. Ponekad, kad mi je jako teško, sjetim se svih lijepih trenutaka koje smo proveli zajedno, njegovih šala.. I jako nedostaje. Naša kći njega se ne sjeća. Kad je bila mlađa, ispitivala me gdje je tata i kada će doći. Kada bi njeni prijatelji govorili da će ih braniti tate, ona bi rekla da će nju braniti njezin stric od 110 kilograma i ujaci. No, što je starija, to je sve svjesnija koliko joj nedostaje otac – iskreno priznaje Marija dodajući da kći i danas voli i kao spužva upija sve priče o njemu.

Nedostatak je možda najviše osjetila na nedavnom vjenčanju kada ju je do oltara vodio stric.

- Sve joj je teže što je starija i sada to sve više i više shvaća. Do 14. godine je još bilo kako-tako kad su bila polaganja vijenaca i neke obljetnice. A onda je sve više i više počela shvaćati zbog čega je tata nestao – smirenim glasom pripovijeda Marija.

Iako je prošlo već gotovo 30 godina, nada i vjera još uvijek postoje. Svjesna je, veli, da njezin suprug nije živ nakon toliko godina. I s tim se pomirila. Ali ne može se pomiriti s činjenicom da mu nema gdje zapaliti svijeću i zaplakati.

U Baćin se vratila 1999. godine kada je završena obnova njezine kuće. Bila je bez krova, obrasla u travu, iz nje je iščupana stolarija i odneseno sve što se moglo odnijeti.

- Nudili su mi smještaj u polovnim stanovima.Nisam ih htjela. Moj muž je čuvao Baćin i sretna sam jer sam se vratila u svoje selo i jer sam tu. Zašto se ne bih vratila u tu našu kuću? Da ovdje dočekam starost, pokopam supruga i obilazim na groblju ovdje u Baćinu, a ne po zajedničkim masovnim grobnicama? I da, želim da se što prije naðe i da ga dostojno pokopam. I dok se ne pokopa, uvijek ću se nadati i neću vjerovati u sve priče koje čujem- priznaje nam Marija.

Na upit što bi joj značilo da nađe posmrtne ostatke supruga i što bi mu rekla na grobu, Marija zbori:

- Ajoj, puno bi značilo da imam gdje svijeću zapaliti kada mu je rođendan i imendan. Da dijete i ja imamo utjehu. Da moje dijete danas sutra zna da joj je tata poginuo i da ima svoje ime i prezime na spomen ploči. Da su mu posmrtni ostaci na groblju, a ne po nekim šupama i šumama. A njemu bih rekla: Evo te sad, među svojima. Sad više nisi polomljen na tuđoj strani. Tu si, gdje ti je i mjesto – sklopljenih očiju govori Marija.

Sve suze godinama su presahnule. Kad joj je teško, utjehu nađe u vjeri i sjeti se da je nakon dugo vremena pronašla svoju majku. Kad je počeo rat, njena majka nije željela napustiti svoje ognjište.

Marija ju je preklinjala da s njima pođe bratu u Zagreb, no nije pristala.

- Rekla mi je: Ćerce, ja sam preživjela onaj rat, nitko meni ništa neće. Imam svoju kućicu, krave, svoje koke. Idi samo s djetetom, neka te muž isprati u Zagreb. Nakon rata, izgubio joj se svaki trg. Tek nedavno smo saznali da su je bacili u Unu i da ju je s bosanske strane pronašao neki čovjek i zakopao pod neko drvo. Eto, nju sam našla, pa se tješim i vjerujem u neku pravdu. Jer ako su našli staru baku, valjda će pronaći i moga muža – zaključila je svoju priču Marija.