Mama ga držala u zatočeništvu 59 godina. Prvi smo objavili slike kuće strave iz Baranje...

Priča Drage Jagića iz Belog Manastira kojega je majka gotovo 60 godina skrivala u maloj sobici stare kuće kako bi javnosti sakrila da je rodila sina s poteškoćama u razvoju, te je 2007. godine, kada se saznalo za Dragu, šokirala hrvatsku javnost.

Bila je to priča za horor film koja se godinama odvijala u relativno malom gradu, u pitomoj Ulici Vladana Desnice, u kući obitelji Ivana I Veronike Jagić za koju su svi susjedi i poznanici mislili da su dobrostojeća, uzorna obitelj s dva sina.

Da je Veronika Jagić 1948. godine rodila svog prvog sina znalo je tek par starosjedilaca iz ulice koji se sjećaju da je Veronika svog prvorođenca vodila k liječnicima dok je još bio maleni jer je dobio upalu mozga.

Mama ga zaključala, na prozoru bile rešetke

Žena je tada saznala da dječak zaostaje u razvoju, da neće biti kao druga djeca, a sve je to tada bila sramota za obitelj. Odlučila je sama preuzeti odgovornost i skrb za Dragu na način na koji je smatrala prikladnim.

Oko kuće su izgradili visoku ogradu. Veronika je Dragu smjestila u malu sobicu koja je bila najudaljenija od ulice, s jednim prozorom prema dvorištu, na kojemu su bile rešetke kako Drago ne bi pobjegao iz nje.

'Moram ga vezati za krevet'

- Vidjela sam ga samo dva puta kada sam bila kod njih u kući. Kroz prozor s rešetkama. Pitala sam ju zašto je zatvoren u toj sobi, a ona je rekla da je agresivan pa ga često mora vezati za krevet. Volio je kolače pa bi mu donosila kolač svaki puta kada bi ulazila da ga smiri - ispričala je tada starija susjeda koja je jedna od rijetkih koji su vidjeli Dragu.

Veronika je svakodnevno boravila sa sinom, donosila mu hranu, prala ga, čistila sobu i dječaku u tom pogledu nije ništa nedostajalo, osim svježeg zraka, trčanja po dvorištu, valjanja po travi, druženja s djecom, učenja, pa i hodanja. Veronika ga nije željela dati u ustanovu pa je Drago bio uskraćen za sve što je eventualno i bio u stanju činiti.

Uglavnom je ležao, skrivao se, bio u tišini jer nije imao ni televizor ni radio. Rodila je Veronika i druga dva sina. Bili su ponos obitelji. Dakako, znali su da postoji bolesni brat no, nikada se s njime nisu igrali, o njemu se nikada i nikome nije pričalo.

Jedna od rijetkih koja je vidjela Dragu

Obitelj Jagić u javnosti se prikazivala uzornom, nisu se pretjerano družili sa drugima, a Veronika bi na sva pitanja o Dragi šutila. Za nju je to bila mračna obiteljska tajna o kojoj se nije pričalo. 

Nakon nekog vremena umro je Dragin otac Ivan, službenik u plinskom katastru u Belom Manastiru. Druga dva Veronikina sina su se oženila. Jedan je otišao u Beograd, a drugi je čak jedno vrijeme živio u dvorištu svoje obiteljske kuće sa suprugom no, za to vrijeme ona uopće nije znala da njen muž ima brata Dragu koji je cijeli svoj život zatočen u sobici u maminoj kući.

Tek kada je u svojoj 84-toj godini umrla mama Veronika, braća su otišla u Centrar za socijalnu skrb u Beli Manastir i zatražili da se Dragu smjesti u ustanovu. Nemalo je tada bio šokiran i tadašnji ravnatelj Centra za socijalnu skrb Vlado Grujić koji je također bio susjed obitelji Jagić i nije imao pojma da oni imaju tri sina, od kojih je jedan doslovce zatočen. 

Centar je odmah odradio posao i smjestio Dragu kod udomiteljice u Kneževe Vinograde, jedine koja ga je htjela i mogla primiti jer je Drago razumio jedino mađarski jezik kojime mu se 59 godina obraćala samo njegova majka. Tek je u udomiteljstvu Drago napravio svoje prve drhtave korake na svježem zraku na koji je konačno izašao, pridržavajući se uza zid.

Ni sa kime nije razgovarao jer nije naučio govoriti, tek je ispuštao neke zvukove. Nikada nije bio među ljudima i s nekom drugom osobom osim majke pa je udomiteljici trebalo vremena da ju Drago prihvati, da stekne njegovo povjerenje.

Prvi izlazak nakon 59 godina

Kad god bi mu prišla, on bi se pokrivao dekom preko glave. Da je uspjela pridobiti njegovo povjerenje udomiteljica je saznala kada je Drago prvi puta uhvatio njenu ruku i stavio ju na svoje lice.

Trebalo je par mjeseci da se Drago navikne na ostale ukućane u udomiteljskoj obitelji, da mu oko nogu hodaju pas i mačka i da u sobi ima još dva muškarca koji su došli u obitelj. No, Drago je bio bolestan i nije dugo uživao i svojoj slobodi. Umro je već iduće godine, a na pogreb mu je došlo tek par ljudi koji su na humku ostavili tri vijenca i tri svijeće.

Zašto je to priča koja nakon toliko dugo vremena treba biti opet ispričana?

Zato što je nevjerojatna, i zato što u malim sredinama i dalje postoje djeca i ljudi s posebnim potrebama koji su usamljeni, više ili manje odsječeni od javnosti i društva, ali ne zato što ih se obitelji stide nego zato što nemaju mogućnosti baviti se njihovim razvojem,