Majka hrabrost: 'Granata mi je ubila kćer u dvorištu. Kad su je pokapali, ja sam ležala u komi'

Lijepo je što su se napokon sjetili nas civilnih stradalnika i što će donijeti zakon, ali ja bih sve dala da mi se moja kći može vratiti. Nema tih novaca koji taj gubitak može nadoknaditi. Za smrt moje kćeri i svih tih ljudi nitko nije kažnjen, nitko nije došao ni pitati što se dogodilo. S 39 godina sam ostala invalid, izgubila kćer... Ma znate što? Da nisam dobila protezu, ja bih puzeći išla za njom, samo da mi je živa, kroz suze nam govori Kata Stanić (65) iz Bobovca kraj Sunje.

Dok su joj pokapali kćer, ona je ležala u komi

Civilna je žrtva Domovinskog rata. I majka hrabrost. U jednom danu, 04. kolovoza 1995. godine četnička granata pred kućnim joj je pragom ubila tada 17-godišnju kćer Josipu, svekrvu Agatu i dvije susjede, a nju teško ranila u desnu nogu koju su joj liječnici morali amputirati. Dok su joj tri dana kasnije pokapali kći, Kata je ležala u komi u Vinogradskoj bolnici.

Malo veselja Kati i suprugu Nikoli (69) podarila je unuka koju je 1997. rodila njihova starija kći Nikolina. No, nakon dvije i pol godine života, i curica je iznenada preminula nakon biopsije jetre.

- Ne daj Bože nikome ovo doživjeti - tiho govori Kata.

Bez obzira na godine koje su prošle, rana na srcu još je uvijek duboka i strašno peče.

A Nikolin i Katin zajednički život kojeg su započeli daleke 1974. godine sve do rata bio je divan.

On je bio poslovođa u Vodoprivredi, ona brinula o kući i kćerima. Putovali su, radili, plesali folklor i živjeli život punim plućima. Nikolinu je rodila 1976. godine, a dvije godine kasnije i Josipu.

- Imali smo odličan život i brak, lijepo smo se slagali. Svekar je jedno vrijeme bio u Njemačkoj pa se vratio i imali smo puno blaga- krava, konja, svinja...Kad je počeo rat, suprug je bio na prvoj liniji obrane, a ja sam na svoj traktor stavila nekoliko starih žena i svoju djecu i odvezla ih u Sisak na sigurno. Nikolina je u Zagrebu završavala medicinsku školu, a Josipa je išla u trgovačku. Djeca su ostala u Sisku jedno vrijeme, a ja se vratila kući i pomagala kuhati za naše branitelje koji su čuvali naše selo okruženo četnicima. Par tjedana kasnije i cure su se vratile u Bobovac i tako smo živjeli do te strašne tragedije - niže Kata.

Noć uoči Oluje Nikola ih je upozorio da hrvatska vojska kreće u čišćenje i da budu na oprezu.

Tog nesretnog 4. kolovoza, Kata je ustala u pet sati ujutro kako bi sa svekrvom pomuzla pet krava prije no što počne pucnjava. Kako svekrva nije dolazila, Kata ih je sama pomuzla četiri, a onda je odjeknula prva granata.

- Bila sam sama u štali iz koje nisam mogla izaći, jer je gorjelo nebo i zemlja. Nisam znala gdje su mi kćeri i svekrva, a čim se malo stišalo, otišla sam ih potražiti. Naljutila sam se čuvši da su pod granatama nosile daske kako bi zaštitile prozore i vrata. Rekla sam im: “Pa gdje vam je pamet?! Granate padaju, a vi nosite daske!? Došla nam je i susjeda, popile smo kavu i taman smo je krenuli ispratiti i dovršiti posao u štali. S druge strane ulice prema nama je koračala druga susjeda Ana i govorila nam kako su je četnici uzrujali svojim lažima da odlično napreduju. Baš u tim trenucima u kući je zazvonio telefon i javila se mlađa kći Josipa. Susjedov sin zamolio ju je da njegovim roditeljima prenese poruku da nije mobiliziran. Josipa je čula glas njegove majke, istrčala van, prenijela joj poruku, međutim, ona ju je zamolila da ponovi, jer nije dobro čula. A onda je kraj malih vrata u dvorištu pala granata - prisjeća se tog stravičnog dana Kata.

Nikada neće zaboraviti mrtva i unakažena tijela i krv koja se slijevala na njihovo dvorište, svoju kći koja nepomično leži kraj malih, dvorišnih vrata, smrtne hroptaje teško ranjene susjede...

- Susjeda je pala kao pokošena i samo izustila “Ajoj”. Krv se podlijevala svuda, kći nepomično leži, a mene ništa ne boli, samo ne mogu ustati. Gledam oko sebe, susjeda je ranjena u prsa, kao da joj vatra suklja iz grudi. Svjesna sam da se skupilo puno ljudi. Dozivam svekrvu da me podvuče pod krov i vičem kćeri: “Josipa, Josipa, mama je tu! Josipa, čuješ li me? Josipa digni se! Isprva sam mislila da je moja Josipa u nesvijesti, na njoj nije bilo ni kapi krvi. Moja starija kći podvezala mi je nogu koja je jako krvarila, rekla mi kako je i svekrva poginula u hodniku kuće. Došla je Hitna pomoć, stvorila se tu i vojska i stavili su nas u sanitet. Suprugov stric u sanitet je stavio i moju Josipu, da meni bude lakše. Ali, gledajući je, već i sama gubeći svijest, znala sam da je moja kći mrtva – kroz suze, glasom punim boli, pripovijeda Kata trenutak koji će pamtiti dok živi.

Josipu i susjedu koja je preminula u sanitetu ostavili su u Sunji, a Katu odvezli u sisačku bolnicu. Amputirali su joj nogu gotovo u kuku i zbog silnog gubitka krvi život joj je visio o koncu.

Nakon što se probudila, prebacili su je u KB Sestre milosrdnice gdje su joj napravili dodatan zahvat na amputiranoj nozi i sedirali je antibioticima i lijekovima za smirenje.

- To je bio šok, ja zapravo nisam ni bila ni svjesna da je moja kći mrtva. Od silnih lijekova nisam ni plakala, kao da se ništa nije desilo. Na dan kad su pokapali moju kći, bila sam u komi. A kada su me prestali sedirati i kad sam došla kući,plakala sam dan i noć. Bila je katastrofa. I danas je. Suprug tu bol guta i zatomljuje u sebi, ja plačem. I što je još gore, kći se udala, rodila kći, prvu unučicu koja nas je malo podigla od te tragedije. Nakon dvije i pol godine iznenada je umrla. Jedan dan samo je požutjela. Kako je Nikolina medicinska sestra, odvela ju je u bolnicu, potom su je prebacili u KB Sestre milosrdnice gdje su pokušavali ustanoviti što je. Odvezli su je u KBC Zagreb na biopsiju jetre i odmah nakon toga, dijete je palo u komu i više se nije probudilo - kroz suze govori Kata.

I sama se pita odakle joj više suze i kako je zadržala zdrav razum. Iako joj je starija kći nakon smrti bebe rodila još dvije zdrave kćeri, danas odrasle djevojke, prazninu u Katinom srcu ništa ne može zamijeniti.

- Kćer i unuke su divne, zet ne može biti bolji. Ali, ono što si nosio pod srcem devet mjeseci i što je iščupano, nikada se ne zaboravlja. A moraš živjeti - brišući suze govori Kata.

Njezin suprug posvetio se uzgoju konja i brizi oko blaga koje imaju na svom imanju.

I sam se, nakon svih tih godina pita bi li išta bilo drugačije da je on tog kobnog dana bio s njima.

- Taj dan bio sam na prvoj crti kao drugi čovjek svoje bitnice. Poslijepodne mi je došao suborac i rekao: “Nikola, hajde kući, mama ti je poginula”. Nije mi htio reći da mi je poginula i kći. Vozili smo se u autu, govorio sam mu kako mi je dvije godine ranije preminuo otac, sada majka.. A onda sam saznao da mi je žena teško ranjena i da mi je poginula mlađa kći. Pitao sam se, da sam možda bio s njima, možda bih ja poginuo, ali bi ona bila živa.. Pokopao sam je tri dana kasnije, a premda je bilo ratno vrijeme, na sprovod je došlo mnoštvo ljudi i njezinih prijatelja. A moju majku smo, iako je bila vjernica, morali pokopati bez svećenika, jer smo je pod granatama vozili preko polja do groblja - svjedoči Nikola.

Pozdravlja donošenje Zakona o civilnim žrtvama Domovinskog rata i nada se da će brojni civili, nakon gotovo 30 godina dobiti bar neka svoja prava.