Mafija u Zagrebu: Zašto su ubijeni Klica, Bagarić, Taqi...?

Zašto su ubijeni Zlatko Bagarić, Vjeko i Marko Sliško, Shpejtim Taqi, Željko Šobot i drugi koji su skončali u brojnim i spektakularnim mafijaškim ubojstvima na zagrebačkom asfaltu? Zašto su zataškavane spoznaje o naručiteljima egzekucija, zbog čega je propalo suđenje u Remetincu te kakvu su ulogu u svemu tome imali bivši glavni državni odvjetnik Radovan Ortynski i Dunja Pavliček-Patak. Knjiga “Zagrebačka mafija” novinarke Jasne Babić otkriva ulogu razvojačenih pripadnika HVO-a u usponu i padu zagrebačke mafije, istražuje kako su tajne službe koristile kriminalce za međusobne obračune te ispituje što je istina, a što laž u famoznom sukobu mafije.

U knjizi se obrađuje Žuljevićeva egzekucija Veselina Marinova, tobože u nužnoj samoobrani. Žuljevićevu žrtvu iz Chromosova tornja mediji su predstavili kao kriminalca koji je samog sebe proglasio školovanim špijunom sa sofijske Obavještajne akademije, dok je uistinu lažni agent hrvatskih tajnih službi. Kao ključ u oblikovanju nove epizode tog starog sižea već je bila pripremljena zločinačka sablast oko Hrvoja Petrača. Premda nakon Sliškova ubojstva odsutan iz Hrvatske, Petrač je, zajedno s turskim biznismenom Ahmedom Hamogluom, u Zagrebu završavao projekt kasina Vega u hotelu Sheraton. Uz mnoštvo nesporazuma koji su njihovu udruženu investiciju pratili od samog početka, nakon otvaranja kockarnice među partnerima je izbila svađa koja se nije mogla izgladiti.

Turčin je inzistirao na osoblju iz svoje zemlje, a Petračevi pravni zastupnici nastojali su zaposliti što više domaće radne snage. Najspornija je bila redarska služba. Bez riječi objašnjenja, turski suvlasnik raskinuo je ugovor sa zaštitarskom tvrtkom angažiranom prema Petračevoj odluci.

Suprotno partnerovoj volji i njihovu dogovoru o podjeli obveza i prava, Turčin je potpisao novi ugovor s poduzećem Bilić i dr. Kao uposlenik tvrtke Bilić i dr., koji je preuzeo osiguranje Vege potkraj svibnja 2002., pojavio se Franjo Zelenika. Nakon dva susreta u Austriji, koji su posvećeni Marinovljevim nevoljama u Bugarskoj, on i Petrač nastavili su komunicirati telefonom i mobitelom. Tako je Marinovu bila poznata situacija u Vegi. Navečer 30. svibnja u jednom od tih razgovora Petrač je spomenuo Zeleniku.

“Znam, to je onaj iz postrojbe”, uzvratio je Marinov sjećajući se Naletilićeva vojnika.

Tek nakon njegova ubojstva otkrit će se da je zaštitarska tvrtka Bilić i dr. paravan Vinka Žuljevića Klice te da je Franjo Zelenika doista razvojačeni specijalac bivšeg HVO-a. Daljnji tijek događaja policijski istražitelji nisu mogli dokazati, premda je na osnovi iskustva i logike prilično prirodan. Broj Marinovljeva mobitela nije bilo teško pribaviti. Imao ga je Zdravko Šiškić, imali su ga “Čepinci”, imali su ga gangsteri iz Pakračke poljane. Po svemu sudeći, čovjek koji se predstavio kao širokobriješki Zelenika iz Kažnjeničke bojne nazvao je Marinova s pozivnog broja 098/9012-749 i zakazao mu sastanak u kafiću NBA u poslovnom neboderu poznatom kao Chromosov toranj.

Isti pozivni broj pronađen je memoriran u mobitelima nekolicine Žuljevićevih prijatelja koji su tvrdili da se ne sjećaju kome pripada. Sam Žuljević je poricao da se mobitelom ikad služio.

S istoga broja Marinov je nazvan prije dolaska u NBA u 14 sati, tek što je završio razgovor sa suprugom koja mu je objašnjavala kojim će ulicama stići do Chromosova tornja. Marinov je isti broj zvao dva puta prije dolaska na sastanak: u 14.07 i 14.52 sati. Pola sata nakon Marinovljeva ubojstva mobitel je zauvijek deaktiviran. U tri iskaza pred policijom i istražnim sucem, Vinko Žuljević Klica elaborirao je svoju navodnu samoobranu. Tvrdio je da bi Marinov, da ga on nije ubio, sigurno ubio njega. Kako je ponavljao - vjerojatno točno - on i žrtva nisu u NBA-u imali dogovoren susret. Marinov zacijelo nije očekivao da će u kafiću zateći svog progonitelja.

Gledao poslovni prostor

Žuljević je jutro proveo sa Zelenikom u potrazi za poslovnim prostorom. Jozo Marijić, njihov zemljak iz Dervente i vlasnik agencije Doma za kupoprodaju nekretnina, odveo je Žuljevića i Zeleniku u Ratkayev prolaz da im pokaže 280 četvornih metara koji se nude za najam. Nisu ni ušli u zgradu. Žuljević je rekao da je lokacija dobra i da će nastaviti pregovore. Žurno su se rastali odmah iza podneva. Zelenika i Žuljević odvezli su se džipom. U Marijićevu mobitelu policija je također pronašla memorirani Cronetov broj 098/9012-749. Tijekom 30. i 31. svibnja čak je četiri puta razgovarao s njegovim korisnikom. No tvrdio je da se ne sjeća točno kojem od njegovih znanaca taj broj pripada. Priznajući da je jutro proveo s Marijićem, Marinovljev ubojica ovako je opisao daljnje događaje: u NBA je stigao u ranim popodnevnim satima, na terasi je već zatekao omanje društvo svojih znanaca - pa i Zeleniku. Ušao je u prazan lokal, zauzeo separe nasuprot šanku i pijuckao malu Stellu. Nešto poslije pridružio mu se Vlado Rajić, a nakon dvadesetak minuta pojavio se Marinov. Prišao je njihovu stolu, rukovao se s obojicom, naručio coca-colu i zamolio Žuljevića da razgovaraju u četiri oka. Nakon kratkog razgovora Marinov mu je opsovao mater i iz desnog džepa trenirke izvukao mali “damski” pištolj. Žuljević je navodno refleksno ustao sa sjedala i uhvatio ga za ruke. Počeli su se naguravati, Marinov je izgubio ravnotežu i padajući u njegovu smjeru ispalio metak. U panici Žuljević je uzvratio Magnumom. Marinov se ipak nekako pridigao, vratio ravnotežu i zakoračio. Tada je Žuljević ponovno zapucao - ne sjeća se koliko puta i s koje razdaljine - sve dok Marinov nije skliznuo na pod. Vlado Rajić je u međuvremenu pobjegao, a on sam, u šoku, uputio se u policiju.

Vlado Rajić, u svojstvu svjedoka, potvrdio je Žuljevićevu priču, osim zadnjeg inserta. Stigao je, kako reče, u NBA znajući da će tamo naći kuma Žuljevića. Kako mu je Žuljević posudio automobil, on ga je želio izvijestiti da je imao manju prometnu.

Zatekao ga je nasuprot ulazu. Sjeo mu je s desne strane. U to je u lokal ušetao Marinov. Rukujući se sa Žuljevićem desnom rukom, ljevicom ga je potapšao po boku i slabinama, kao da ispituje je li naoružan. Sjedajući za njihov stol zamolio je Rajića da se makne. Reagirao je tek na povišene tonove. Okrenuvši se, spazio je Žuljevića i Marinova kako se hrvaju rukama. Marinov je pao na koljena. Tada je primijetio da u lijevoj ruci drži mali srebrni pištolj. Odjeknuo je pucanj, nalik petardi, a onda snažniji rafal. Što je Žuljević radio – to nije registrirao jer je cijelo vrijeme bio koncentriran na Marinova koji je padajući na pod udario glavom o plohu stola. Sjeća se samo da je Žuljević svoj Magnum zataknuo za pojas i rekao: “Umalo me nije ubio. Idem na policiju. Idi i čuvaj mi ženu i djecu”. Zajedno su izašli iz kafića. Rajić se uopće ne sjeća kamo je krenuo.

Čuvaju mu ženu i djecu

Žuljevićev brat Ilija svjedočit će da ga je Rajić nazvao: “Dogodilo se zlo. Vinko je ubio Bugara”.

I Žuljevićev i Rajićev iskaz u bitnom su proturječili materijalnim i balističkim tragovima. Prema barutnim česticama i pronađenim čahurama, Marinov, dešnjak, uopće nije pucao, a kamoli lijevom rukom. Činjenica da je ležao u vlastitoj krvi ipak nije mogla omesti relevantnost balističkih testova. Na glavi, još krvavijoj, pronađeni su tragovi barutnih čestica iz Žuljevićeva Magnuma, prema tome nije bilo razloga da se barutne čestice, ako je doista rabio “damski” revolver, ne pronađu i na njegovoj ruci. Nadalje, na Žuljevićevoj odjeći nije pronađen ni najmanji trag vlakana s Marinovljeve trenirke, što je svjedočilo da među njima nije bilo nikakvog naguravanja. Da je Rajić lagao tvrdeći da je Marinov već mrtav glavom udario o stol, svjedočio je raspored prostrijelnih rana: tri hica u lice i jedan hitac u prsište. Kad je Marinov pao potrbuške, glavom na stol, Žuljević je peti metak ispalio u zatiljak. Metak minirevolvera marke Nord American Arms doista je pronađen na naslonu klupe separea nasuprot ulazu lokala. Na tom sjedalu, međutim, nisu pronađena vlakna Žuljevićeve odjeće. To znači da metak Marinovljeva minirevolvera uopće nije ispaljen u njegovu smjeru. Ako se taj podatak složi uz odsutnost barutnih tragova na rukama Veselina Marinova, zaključak je jasan - u režiranju Žuljevićeve samoobrane netko je pokušao inscenirati njegov revolverski napad.

Bez tragova baruta

Prema glasinama koje su puštene u podzemlje iz hercegovačko-špijunskih punktova, Marinov je cijelo jutro bio u potrazi za Žuljevićem namjeravajući se s njim obračunati jer je ugrozio Petračeve interese. Rekonstrukcijom posljednjeg dana njegova života dokazalo se nešto drugo: Marinov je dan započeo kraćim sastankom s Josipom Perkovićem na Britanskom trgu, oko podneva se u restoranu La Pasta našao s dvojicom biznismena, javio se dvojici prijatelja izvijestivši ih da ima neki sastanak u Chromosovu tornju i da će ih nakon toga opet nazvati. Potpuno bezbrižan uputio se u NBA uvjeren kako ga ondje čeka netko bezopasan.

Dakle, okolnosti i tijek egzekucije ovaj su put – za razliku od slučaja tzv. zločinačke organizacije – otkriveni u vrlo detaljnoj policijskoj istrazi i minuciozno izvedenom poslu policijskih eksperata kojim je SDP-ov MUP uspješno parirao hadezeovskom Državnom odvjetništvu. Zato je u optužnici protiv Vinka Žuljevića Klice, unatoč tvrdnjama o samoobrani, ubojstvo u NBA-u kvalificirano kao “bezobzirna osveta”. Ipak, kao ilustracija političkog kontinuiteta koji je ujedno perpetuirao i najjače žarište organiziranog kriminala u Republici Hrvatskoj, u “slučaju Marinov” ostao je nadasve problematičan višeslojni motiv. 

Sve je državna tajna

Poštujući tradiciju HDZ-a, njihovi politički nasljednici na čelu Hrvatske, naime, ni nakon Marinovljeva ubojstva s “Barakude” nisu skinuli oznaku državne tajne, pa ni policijski istražitelji ni nadležni sud nisu dobili uvid u HIS-ov dosje koji je proglašen temeljnim razlogom Žuljevićeve “bezobzirne osvete”.

Novo i dopunjeno izdanje knjige o hrvatskom podzemlju  'Zagrebačka mafija' autorice Jasne Babić potražite na Mondu za 49,90 kuna.