Lucian (13) s dijabetesom osvaja medalje: Zbog tog sam poseban

Više od 37.000 ljudi u Hrvatskoj boluje od dijabetesa tipa 1 i 2, odnosno ne mogu živjeti bez inzulina što znači svakodnevno pikanje injekcijama. Toga, nažalost, nisu pošteđena ni djeca. Kako se ovi mali heroji junački nose sa svojom bolešću, kako je “okreću u svoju korist”, koliko ih ona sprečava ili im ne dopušta da žive poput zdrave djece, za 24sata pričaju Lucian Šalec (13), Nika Beroš (11) i Leo Mesarić (11). Osim što su svi troje živa inspiracija, uspješni sportaši i što su bili primorani ranije odrasti od drugih, tim malim ljudima velika duha silno je potreban glukagon u spreju Baqsimi. Riječ je o lijeku koji ih spašava kad padaju u dijabetičku komu, koji im baš svatko može dati u tim trenucima, dok lijek koji je na listi HZZO-a je u injekciji koja se mora držati u hladnjaku te za pripremu treba znati zamućkati točnu dozu i ubrizgati je što prije jer im život ovisi o sekundama.

- Luciana život nije mazio. Obolio je od dijabetesa s pet godina, a praktično istodobno ostao je bez tate. Dijagnosticiran mu je sasvim slučajno. Ja sam biolog po struci i diplomirala sam na dijabetesu. Lucijan je imao neku ranicu koja ga je svrbjela i odlučila sam mu izmjeriti šećer. Bio je 33. Završio je na Rebru na inzulinu, i kako je to bio tek početak, liječnici su me pitali kako sam primijetila, jer djeca obično završe u bolnici kad bolest uznapreduje - govori nam Lucijanova majka Irena, koja ne spava zadnjih osam godina i koja je tad uz njega imala i Viga od godinu dana. Bdije noću da na vrijeme podiže Lucianu “šećer” jer je hipersenzibilan na inzulin i sklon hipoglikemijama. To znači da mu šećer lako i brzo pada ispod normalnih vrijednosti te mu prijeti hipoglikemija, koja može dovesti do dijabetičke kome. No Lucijana, s kojim smo razgovarali, ništa od toga ne sprečava da živi život punim plućima. On ode na more, pa prvo otrči dva kilometra, dva otpliva i kaže majci: “Sad mi baš nedostaje bicikl da se malo provozam”. Da nema mlađahan glas, teško biste razabrali koje je dobi s obzirom na zrelost, ozbiljnost i spremnost na šalu.

- Nogomet vam je za mene oslobođenje od svih aktivnosti koje moram raditi. Zainteresirao sam se zbog tate koji ga je igrao, a onda sam gledao i naše ‘vatrene’ na Svjetskom prvenstvu. To je zaista lijep i zanimljiv sport. Prije sam se bavio aktivno hrvanjem. I sad se hrvam, ali samo za našu školu i igram odbojku. A da, osvajam i medalje u ribolovu - opisuje nam Lucian svoju ljubav prema sportu, koju prenosi i na mlađeg brata. To je za dijabetičare itekako dobrodošlo jer kretanje im znači pola zdravlja. Lucijan se do sada naosvajao medalja i pehara, no najdraža mu je trenutačno ona iz Poljske, srebro s međunarodnog prvenstva za djecu u malom nogometu “Insulin on Board Cup Tournament” od prije mjesec dana.

- Osjećao sam se nestvarno kad sam na tom turniru zabio prvi gol - kaže nam ponosno Lucijan, dok majka Irena opisuje zbog čega je ovaj uspjeh njegove reprezentacije još i veći.

- To su dečki koji su se praktički prvi put zajedno sastali na tom natjecanju, a igrali su kao da treniraju zajedno godinama. Po povratku u Zagreb jako je bio dirnut jer je od ravnateljice svoje OŠ ‘A. Cesarec’ za ovaj uspjeh od škole dobio kopačke. Puno mu to znači - dodaje majka Irena. Život s dijabetesom za Lucijana znači višednevno provjeravanje šećera u krvi, koji mu sad mjeri senzor, iako se uz to mora svakodnevno pikati i u prst jer iznosi koje senzor pokazuje ponekad kasne od stvarnog stanja, a o tome ovisi koliko će si dati jedinica inzulina. Jasno je da mora paziti i na prehranu.

- Odlučili smo od prvog dana da mu nećemo ništa braniti i uskraćivati, nego ga usmjeravati i da može sve probati, ali se moramo dogovoriti i to regulirati inzulinom. Vrlo brzo je prihvatio tu odgovornost i morao je odrasti preko noći. Ono što je roditeljima najteže jest shvaćanje da postajete njihova sjena i ne možete im dati onu slobodu kakvu trebaju i kakvu imaju druga djeca. Ali Lucian je naučio biti odgovoran i već dulje si sam daje inzulin i sve kontrolira, a naravno ja sam tu uvijek da provjerim - dodaje majka. S obzirom na to da je aktivan sportaš, koji trenira sedam dana u tjednu nogomet za NK 9 u drugoj NL ligi, u koji je prešao iz Dinamove otvorene škole, posebno treba biti oprezan s dijabetesom.

- Svaki stres, adrenalin, a sad i pubertet jako utječe na njihovu razinu šećera. Lucianu lako padne, a to je problem jer lako pada i u hipoglikemiju. Više puta je završio u bolnici, a jedom mu glukagon u igli nije ni pomogao. Nasreću, Hitna je stigla na vrijeme - otkriva nam majka.