Nema ih vidjeti. Svi su radnici smješteni na gradilištu, tu su njihovi kontejneri u kojima stanuju, imaju svoje kuhare, svoju opremu, sve, pričaju mještani o radnicima iz Kine koji rade na Pelješkom mostu
REPORTAŽA S GRADILIŠTA
Ljudi s juga: 'Pelješki most nam je sve. S njim će sve biti bolje'
Čudovišni strojevi probijaju planinu, bez odmora se kopa na sve strane, 'buža' se tvrda stijena. Nekako iz daljine do nas dopiru vibracije, eksplozijama se krče prolazi, dok tegljači uskom cesticom u jednom smjeru voze tisuće tona zemlje i kamenja, a u drugom prolaze prazni šleperi ili pune miješalice s betonom... Valja udariti temelje nadvožnjacima negdje iznad, osigurati trasu ceste malo dalje. Zapravo, kad ste u Brijesti, to znači da je ta infernovska buka, nešto bliža i ona nešto dalja, svuda oko nas.
Cijeli taj udar, prvenstveno na osjetilo sluha, u strašnom je kontrapunktu s onim što vidimo. Pitoreskno mjestašce, klasično dalmatinsko uz more, pomalo lijeno djeluje okupano zimskim suncem. Zelenilo se stapa s plavetnilom, a taj idilični prizor donekle kvari ružna 'friža' na brdašcu iznad Brijeste.
Jer ovaj put smo željeli doznati što o projektu u već poodmakloj fazi, projektu poznatijim kao 'Pelješki most', kojeg većim dijelom financira EU, a manjim Hrvatske ceste, odnosno RH (tko će dati pola milijarde eura koliko ukupno, koji milijunčić više-manje, košta cjelokupni projekt, a oko pola iznosa otpada na sami most) misle stanovnici poluotoka Pelješca, apsolutnih 'dobitnika' konačnog rješenja u povezivanju juga Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Naravno, prosperirat će mostom i otoci Mljet, Korčula, Lastovo, ali i Dubrovnik.
Iz Brijeste se pak niti jedan djelić impresivnih nosača mosta ne vidi. Za razliku od Komarne na kopnenoj strani, na Pelješcu nemaju svakodnevni uvid kako projekt napreduje. U jednom trenutku, dok se divimo kako se ispod malog tobož-mostića u more ulijeva kristalno bistra, slatka voda (jasnije nam je uzgajalište školjaka u blizini), kroz cijeli taj mayhem kojeg proizvodi upregnuta mehanizacija, probija se jedan drugačiji, nekako karakteristični, zasad nedefinirani, prduckavi zvuk... Sasvim sigurno nije stroj, barem ne građevinski – lagano usporava stari motokultivator, netom provirivši puteljkom, zaobilazeći međe vještim rukama nešto starijeg muškarca karakterističnog izgleda. Uz drvenu klupu-sjedište Husqvarna motorna pila, bio je u berbi drva...
'Gradilište izgleda posebno'
Pitamo Joskana, nešto kasnije smo se upoznali, smeta li mu buka gradilišta, kako vidi izgradnju mosta. Odjeven za polje, jer njegov je radni dan započeo s prvom svjetlosti i odavno je završio, polako gasi prijevozno sredstvo, zastaje tobož promisliti o odgovoru.
- Ovo što se radi, nama znači sve, a što će biti odvojak za Brijestu još i više. Kada nema povezanosti, džabe ti je ulje, riba, vino, školjke. I da nije korone, nema ljudi kojima ćeš prodavati proizvode. Ma super će to biti za cijeli kraj, naravno, možeš imati sva bogatstva, sve ti je za ništa ako nisi povezan. Ali to trebate vidjeti, gradilište je stvarno nešto – ogromno je to područje, s prostorom za mehanizaciju i strojeve, za materijale koji im trebaju, za radnike, stvarno izgleda posebno - govori nam Joskan.
Ne nasjedam, u gradu bi se takav odgovor mogao nazvati smirenim. Jer naizgled jest, smiren. No na selu, smireni ton kojim govori predstavlja ultimativnu razinu ushita. 'Most znači sve', ponavlja, a jasno je da pritom ne misli na činjenicu da se mještanima značajno približio ostatak svijeta već na onaj suprotni smjer, da će više svijeta doći k njima...
- Kinezi? - pitamo ga više reda radi, dalekoistočnjaci na gradilištu Pelješkog mosta davno su prestali biti novost. Je, radišni su, marljivi, uglavnom povučeni, tek tu i tamo dopuste poneku zabavu s domaćinima, nema nikakvih problema s njima pa niti nekih velikih anegdota, a u slobodno vrijeme 'vise' po smartfonima. Ne mogu sebi zaposlenici državne mega-tvrtke China Road and Bridge Corporation dopustiti nikakvu pogrešku – svi zajedno predstavljaju svoju veliku naciju u Hrvatskoj, a Pelješki most im je prvi (od mnogo budućih, nadaju se) projekt u EU! Usto, Kinezi koje smo viđali izvan gradilišta su uglavnom smješteni u Komarni, mjestu s kopnene strane objekta, te je riječ gotovo isključivo o inženjerima i šefovima. Ali pustimo sad njihove hijerarhijske odnose i teška geostrateška pitanja. Ovaj put se nije Joskan dao navući...
- Nema ih vidjeti. Svi su radnici smješteni na gradilištu, tu su njihovi kontejneri u kojima stanuju, imaju svoje kuhare, svoju opremu, sve. I dok su prije znali navratiti, od veljače, od kada je krenula korona, niti jedan nije izašao. Niti jedan! Ma ni provirio van ograde gradilišta. Da smo mi na njihovom mjestu, svako malo bi netko izlazio kroz kakvu rupu u ogradi, ma ako treba preplivao vani. Takvi smo mi narod, a oni su opet drugačiji - sigurni smo kako stav našeg sugovornika dijeli većina Hrvata.
Uvjereni da će biti gotovo u roku
Doznajemo ipak kako je korona prisilila ljude na jednu novost – kao i u gradovima uostalom – pa se opskrba preselila na rub gradilišta. Dostava onih delicija koje imaju ponuditi Pelješčani pa se tako vino, riba, školjke, maslinovo ulje posljednjih mjeseci donosi na portu gradilišta. Inače radnici imaju svoje uobičajene linije nabavke, no tko bi mogao odoljeti blagodatima podneblja. Nismo previše propitkivali, ne želimo stvarati aferu gdje je nema, ali smo sigurni da i kineski kuhari (naravno da imaju svoje ljude zadužene za spizu, unutar gradilišta je cijelo kontejnersko naselje u kojem žive zaposlenici CRBC-a) povremeno razvesele radnike lokalnim specijalitetima...
Ante je identičnog stava, nema veze što ima možda 30-ak godina. Bavi se uzgojem školjki te je siguran kako će nakon izgradnje mosta sve biti bolje. Uvjeren je isto tako da će Kinezi završiti svoj dio posla u roku, a gotovo sigurno će na vrijeme Strabag finiširati pristupne ceste na Pelješcu i onaj manji dio na kopnenoj strani. 'Da od sto auta koji budu prolazili stane deset, ma i jedno, super!', zaključio je Ante, dok se i mi polako navikavamo na 'pikamere'. Više ih zapravo ne registriramo, a buka u pozadini potpuno ravnodušne ostavlja naše domaćine.
Magnituda projekta jasna nam je dok se vozimo iz Brijeste – austrijska građevinska korporacija je postavila svoje terensko sjedište u mjestu, veliki 'limeni' objekt na dva kata, a nebrojena osobna vozila s njihovim oznakama na boku parkirana ispred centrale, kod ulaza u tunele, na svim krajevima gradilišta... Ne računajući naravno teške strojeve i kamione. Njih je najviše, a dok se mimoilazimo (nije šala, u nekoliko minuta tri-četiri kamiona pa nije čudno vidjeti pokoju limenku energetskog pića odbačenu u prolazu) na putu iz Brijeste jasan nam je dodatni razlog za zadovoljstvo naših sugovornika – jedina cesta koja je povezivala mjestašce s ostatkom svijeta će se potpuno obnoviti po završetku radova. Jer popustila je pod opterećenjem nakrcanih tegljača, makar ni kad je bila nova (sredinom '80-tih) nije bila predviđena za postavljanje brzinskih rekorda.
S druge strane brda, u 'kontinentalnom' dijelu Pelješca, onaj vizualno-zvučni dio gotovo jednak. Gotovo, jer ovdje se ne vidi more, osim 'mora' vinove loze. Zvuk teške mehanizacije je udaljeniji, a dosad obavljeni radovi su slabije uočljivi. Kod budućeg čvora Zaradeže tri golema brda zemlje. Materijal je to iz tunela, iskoristit će se sigurno za izgradnju rampi, prilaza, ravnanja terena za novu cestu preko Pelješca. Putem se da uočiti određena neravnoteža – uz gustirne, tradicionalne kamene kuće te opipljiv osjećaj kako ovdje vrijeme sporije prolazi, često su parkirana nova, gotovo luksuzna vozila.
Na ulazu u Ponikve je jasno od čega desetljećima, stoljećima živi ovaj kraj. Dobre kapljice na Pelješcu ne manjka, a Ponikve su dobar 'ogledni' primjer. Korona je međutim uzela danak, uostalom zima je, osim ponekog radnika na renovaciji kuća nema baš dokonih... Pored reklame za OPG i svjetlećeg znaka 'OPEN' zatičemo Nikolu Ledinića, 66-godišnjeg vinara, rođenog i odraslog upravo ovdje.
Uvodi nas u svoju konobu, velike bačve u pozadini, boce njegovog vina, prošeka, orahovca, višnjevače čekaju putnike-namjernike. No, već nakon nekoliko rečenica čeka nas iznenađenje. Nije baš najsretniji zbog nove ceste. Nije najsretniji?!
- Da se razumijemo, naravno da most i cesta za cijelu ovu regiju znači puno. Ali, konkretno za Ponikve, sumnjam da će nam biti bolje, vjerojatno će nas turisti zaobilaziti jer nova cesta ide preko puta (pokazuje rukom preko polja na drugu stranu) pa će profitirati druga mjesta. Ali Ponikve ostaju u izolaciji, ovo mladog stanovništva će naći sebi bolji život negdje drugdje. Kad cesta zaobilazi grad to je prednost, a kad cesta zaobilazi selo, selo propada - iznosi svoj stav Ledinić. Potvrđuje kako je jasno da će Pelješac prosperirati, međutim u njegov vinski podrum ili njegovih kolega u mjestu manje će biti turista koji će stajati u Janjini, Orebiću...
- Čak i ovog ljeta je bilo turista, uvijek netko stane, kuša moje proizvode, nazdravi se, posluje se, uvijek netko kupi bocu vina, rakije, ulja. Tako da mislim da će mjesto ostati izolirano, daleko lošije nego što je donedavno bila Brijesta. Prije 40 godina na području župe koje uključuje nekoliko mjesta je bilo 960 stanovnika, prije 20 godina je ta brojka bila 465, a danas je vjerojatno i manje. Ako nova cesta 'odnese' promet, zatvorit će i jedina trgovina u mjestu, a tko će onda doći ovdje živjeti ako po kruh mora voziti 15-ak kilometara u jednom smjeru - objašnjava nam vinar kako 'bijela kuga' nije zaobišla ni ovu bogatu regiju.
Dijelom žali zbog svojih 15 tisuća kvadrata voćnjaka i maslinika oko kuće, nepresušnog izvora pitke vode na 57 metara dubine, loze oko koje uvijek ima posla, a godine idu, dijelom zbog cijelog kraja.
- Mladost se dijelom iseljava, a često onima koji ostaju ništa nije potrebno, hrane ih roditelji. Možda se vrate ako uspije projekt hotela u Prapratnom ili ako se otvore druga radna mjesta u blizini, a ne u Dubrovniku, Cavtatu ili još dalje. Ne vide mladi perspektivu, vinarstvo su uništili cijena uvoznih proizvoda s jedne strane, a s druge strane je problem otkupa. Zadruga je 1990. godine otkupljivala 59 ili 69 vagona grožđa, a ove godine tek – deset. I onda još plaćaju u četiri-pet obroka, oduži se to i na dvije godine. Neki pomak su ipak napravili 'mali' vinari, Frano Miloš ovdje u Ponikvama radi izuzetna vina, a do Orebića je otvorilo oko 50 malih vinarija jer su ljudi vidjeli da im je tako bolje. Ali i to nosi svoje probleme, plasman, probijanje tržišta... - dijelom je pesimističan Nikola Ledinić.
'Uvijek će biti turista koji će ići starom cestom, a možda se i mladi zažele života na selu', pokušavamo ga oraspoložiti, na što tek lagano odmahuje glavom. Ne vjeruje baš previše u takav razvoj događanja. Iako bi htio vjerovati.
Nastavljamo dalje, nakon Metohije (da, tako se zove predio) dolazimo do skretanja za Prapratno gdje pristaje trajekt za Mljet. Tu će biti novo čvorište s kojeg će trasa u četvrtoj fazi projekta potpuno zaobići impresivne zidine Stona, najstariju solanu u Europi iz 14 stoljeća, Mali Ston te 'izbiti' na Jadransku magistralu kod mjesta Doli. Ovaj dio trase je najproblematičniji, dijelom zbog zahtjevnosti projekta, dijelom zbog određenih sumnji u kapacitete izvođača.
Barem tako govore po Stonu, gdje se mještani pokušavaju ogrijati na zimskom suncu s jedne strane, srednjovjekovnim kamenom s druge. Kafići ne rade, ali ima nešto svijeta. Većina je zadovoljna Pelješkim mostom te zaobilaznicom koja će im učiniti život mirnijim i sigurnijim. Ne lezi vraže, rasprava se brzo otela kontroli – turisti koji će odlaziti negdje drugdje, nasuprot argumentu kako je gostiju ionako bilo previše a kamioni neće prolaziti uz zidine – što je bio signal za izgubit' se u vidu lastina repa. Posjetit ćemo ih ponovno za nekih godinu dana, do tada će se valjda smiriti. A i radovi, danas u povojima na ovoj dionici, mogli bi se zahuktati.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
