Ljubav carskog para: 'Radije ću se zarediti nego oženiti drugu'

Povodom 100. obljetnice brutalnog smaknuća ruske carske obitelji Romanov donosimo vam specijal o dinastiji koja je Rusijom vladala čak 300 godina. Zadnji pripadnici dinastije, car Nikolaj II. i carica Aleksandra te njihovo petero djece skončali su 17.srpnja 1918. godine od boljševičke ruke.

Brak ruskog cara Nikolaja i carice Aleksandre od prvog dana bio je skladan, pun ljubavi, sloge i razumijevanja, a u isto vrijeme prožet velikom i iskrenom ljubavlju i podrškom. Car se svojoj supruzi divio i duboko je poštovao, a ona je svog supruga naprosto obožavala. Otkad ga je upoznala kao 12- godišnja djevojčica na vjenčanju svoje sestre znala je da ne želi niti jednog drugog. Samo je četiri godine stariji ruski carević Nikolaj okupirao njezino srce i misli.

Pravim imenom Alix od Hessena i Rajne ona je bila njemačka princeza, kći velikog vojvode Luja IV. od Hessena i Rajne i princeze Alice od Velike Britanije, koja je bila kći britanske kraljice Viktorije.

Nitko se sa tim brakom nije slagao

Sljedećih pet godina nisu se vidjeli, no kad je Alix kao 17- godišnjakinja došla mjesec i pol dana u posjet svojoj sestri u Sankt Petersburgu njihova ljubav se razbuktala. Nikolaj je rekao da želi nju za svoju ženu, ali niti jednoj strani taj brak nije odgovarao.

Za mlađahnu Alix postojali su, smatrali su njezini roditelji, adekvatniji prosci, a Nikolajev otac, car Aleksandar III. nije podržavao želje svog sina. Smatrao je da može naći 'bolji ulov' od njemačke princeze iako je ona bila njegovo kumče.

Ona bi, udajom za njega trebala, između ostalog, prijeći sa luteranstva na pravoslavlje. No, Nikolaj je bio uporan i nije bilo šanse da ga netko zaustavi u njegovom naumu. Rekao da će radije postati redovnik nego oženiti neku drugu ženu. Dok su bili razdvojeni pisali su dugačka ljubavna pisma. Alix je odbijala sve prosce i bila tvrdoglava u svom naumu da se uda za njega i za niti jednog drugog.

Njegov otac je tek na smrtnoj postelji ipak blagoslovio tu ljubav i dopustio svom sinu da oženi ženu koju voli.

U jednom od odlomaka dnevnika cara Nikolaja II stoji: "Moj san je jednog dana oženiti Alix od Hessena. Volim je već dugo, ali duboko i snažno otkada je provela šest tjedana u Sankt Peterburgu. Dugo vremena sumnjao sam da će se moj najdraži san ispuniti. Ali hoće!"

'Čitav dan sam kao u oblacima...'

Zaruke su službeno obavljene nedugo nakon smrti cara Aleksandra III. i mladi par bio je 'lud od sreće'.

"Danas je prvi dan zaruka sa mojom dragom, predivnom, očaravajućom Alix. Čudesan, nezaboravan dan. Čitav dan sam kao u oblacima, ne shvaćam još što mi se dogodilo".

Mlada Alix također je bila presretna zbog uzvraćene ljubavi i zbog braka kojeg je silno željela

"Sve više i više, jače i dublje, raste moja ljubav i odanost. Ne mogu da dovoljno zahvalim Bogu za ovo blago koje mi je dao. Da me Nikolaj zove "draga" - je li sreća može biti veća? Da pokriva moje slatko lice poljupcima -  napisala je tada Alix od Hessena koja je udajom postala Aleksandra Fjodorovna Romanov. 

Vjenčali su se 1894. godine u Zimskom dvorcu u St. Peterburgu. Nikolaj je imao 26, a Alix 22 godine. Ruski narod vjerovao je da je brza ženidba odmah nakon smrti cara loš znak, no mladi supružnici bili su van sebe od radosti i ništa nije moglo pomutiti njihovu neopisivu sreću.

"Svaki sat koji prođe blagoslovljen je. Sretan sam iz dna duše, darovana mi je ta milost da volim Alix, a moje divljenje prema njoj stalno raste. Ne postoje riječi koje bi opisale to blaženstvo - lijepo je živjeti zajedno!"

Nikako se nije uspijevala uklopiti..

Protiv tog braka bila je i Nikolajeva majka. Marija Fjodorovna, rođena kao danska princeza Dagmar, nije bila sretna što je njezin obožavani najstariji sin usprkos njenom protivljenju oženio njemačku princezu.
Poznata po svom šarmu i druželjubivosti, carica majka ponašala se veoma hladno prema svojoj ozbiljnoj i tihoj snahi. A Aleksandra koja je jako voljela muža a i on nju, zamjerala mu je što dopušta da njegova majka ima toliki utjecaj na njega. Također, osjećala se uvrijeđenom što joj ruski običaj nalaže da stalno hoda iza supruga i njegove majke u svečanim povorkama. Osim toga, Marija je odbila predati kraljevske dragulje novookrunjenoj carici.

Ni do same smrti, kada je cijela obitelj u revoluciji ubijena, Aleksandra nije uspjela šarmirati ruski narod, koji ju je uvijek uspoređivao s njenom svekrvom koja je to s lakoćom cijeli život uspijevala.
I zaista,  ruski narod "bacao" je drvlje i kamenje na nju, a ona se nikad jednostavno nije uspjela uklopiti u ruski duh. Narod joj je zamjerao i što nikako nije mogla donijeti na svijet sina, nasljednika carstva.

Tuga i žalost zbog bolesti carevića

Godinu dana nakon vjenčanja mladi par je dobio prvu kćer, a poslije još tri. Kad se 1904. godine napokon rodio prijestolonasljednik carević Aleksej sreća za carski par nije dugo trajala. Uskoro se uspostavilo da dječak boluje od hemofilije.

Carica Aleksandra bile je svjesna da je opaku bolest u obitelj donijela ona i da je zbog njene 'loše krvi' njezin sin bolestan. Naime, Aleksandra je bila unuka britanske kraljice Viktorije, koja je bila prva poznata članica kraljevske obitelji prenosilac hemofilije. Dvije od njenih pet kćeri bile su također prenosioci hemofilije, a udate su u druge kraljevske obitelji u Europi. 
Njezina kći Alice udala se za vojvodu od Hessena i živjela većinom u Njemačkoj te je rodila sedmero djece, a među njima i kći Alexandru na koju je prenijela gen za hemofiliju. Nosioci gena tog poremećaja zgrušavanja krvi su žene, no bolest se manifestira isključivo među muškim potomstvom.Tako da hemofiliju dobivaju samo muška djeca, a ženska je mogu prenijeti, no ne pokazuju nikakve  simptome. Od sedmero djece Viktorijine kćeri Alice, jedan sin je imao hemofiliju, a dvije kćeri, od kojih je i majka ruskog carevića bile su nosioci, a da se to nije ni znalo. 

Do kraja života ostali su bliski i povezani

U potrazi za izlječenjem i spasom, carica se fanatično okrenula pravoslavlju i vjeri. Zapravo, ona je od trenutka kada se preobratila na pravoslavlje bila posvećena Bogu, molitvi i poštovanju Božijih zapovjedi. Njena prednost vjeri rasla je s životnim nedaćama. Vjerovala je i ruskom mistiku Rasputinu koji je jedini uspijevao ublažiti bolove nesretnog carevića i dignuti ga na noge iz kreveta, a Rasputinu je vjerovao i car.  

Smatrali su da je on Božji poslanik na zemlji, iscjelitelj i bio im je bliski prijatelj. Carica je čak vjerovala da joj se Bog obraćao kroz Rasputina. Zbog svog utjecaja Rasputin je stekao brojne neprijatelje, pogotovo unutar šire carske obitelji, koji su ga optuživali za šarlatanstvo i razvrat. Na zao glas zbog svog miljenika došla je i sama carica te su kružile glasine o njihovoj seksualnoj vezi.

Carica i car sve do svog tragičnog kraja, a proveli su u braku 24 godine, bili su iznimno bliski i povezani. Moglo bi se reći, opčinjeni jedno drugim. Mnogi su zamjerali caru da je pod prevelikim caričinim utjecajem i da radi sve što mu ona kaže, da ona manipulira njime. Nikolaj zaista i jest bio neodlučan i plašljiv muškarac, a za vrijeme Prvog svjetskog rata među vojskom koju je predvodio sumnjalo se da je carica, samo zato što je Njemica, njemački špijun.

Ona nije shvaćala, nije vidjela da opasnost stiže, da su narod, političari i vojska nezadovoljni i ogorčeni i da treba nešto učiniti. Mnogi povjesničari smatraju da njih dvoje nikako nisu bili sposobni vladati tolikim carstvom. Nikolaj jest bio topla osoba, dobar otac, dobar muž, ali te kvalitete nisu uopće važne za uspješnog vladara.
No, unatoč svim svojim manama i pogreškama koje je carica Aleksandra napravila za vrijeme carevanja Rusijom, ona je do samog kraja, do srži bila odana svog mužu. A i on njoj.