Legende hrvatskih pećina: Skrivaju blaga, patuljke, vile...

Sve do kraja 1980-ih Perušićani su uživali u špiljskom sladoledu iz mjesne slastičarnice. Slastičari su po led išli u obližnju Budinu ledenicu, špilju u koju se narod oduvijek zavlačio ne bi li ugrabili malo leda da sačuvaju hranu. Tako u Perušiću struje nije moralo ni biti kako bi imali svoj zamrzivač. Samo je trebalo malo spretnosti i hrabrosti da se uđe u svijet vječne tame i u vrč ugurati led. 

I danas su ostale visjeti ljestve kojima su se nekad spuštali, a naokolo su razbacane krhotine glinenih posuda koje bi nekima ispale iz ruku. I to je samo jedna špilja u kraju u kojem se na samo nekoliko kilometara natiskalo 40-ak poznatih špilja. A gotovo svaka ima svoju legendu, neke još od starih Grka. 

Robert Anić/PIXSELL

Svi su se bojali Rade hajduka

- Svi su se bojali Rade hajduka koji bi noću krao volove, krave i ovce pa bih ih potom klao. Preko dana bi se zavukao u mrak pećine i skrivao. Na kraju ga je narod dohvatio i ubio ispod pećine - prepričava i Stipe Frljević iz sela Farljević.

Vjerojatno je to bilo na kraju 19. ili početkom 20. stoljeća kad je u tom kraju bilo mnogo hajduka. A ako netko nije htio da mu Rade krade stoku, morao je plaćati daću ili porez da mu Rade ne dira stoku. Novinari 24sata odvažili su se i zavukli u skrovitu špilju u koju se može puzeći ući. I kad se uđe, nekoliko metara mora se hodati čučeći kako bi se Radi pokucalo na vrata koja je nekad zazidao taj hajduk. I danas se vidi zid koji priječi gostu da uđe u dvoranu u kojoj je spavao. 

- U špilji se jasno vide tragovi ložišta od prije stotinjak godina, pokoja kost, a bilo je i keramike - pojašnjava Jelena Milković, speleologinja i suradnica u Pećinskom parku Granovača. Tijekom posjeta i mi smo pronašli ulomak vrča, možda baš Radina. A nekoliko stotina metara od Radine pećine stisnuo se među stijenama prolaz do špilje - Turski zatvor. 

- Osmanlije su tijekom pohoda kupili lokalni narod i zatvarali ih u špilju. Legenda kaže da su potom palili vatru i dimom gušili narod - kaže Jelena. 

I danas je u njoj zazidan zid gdje je nekad bio zatvor, a one tanjih živaca dodatno uznemiruje što se u nju moraju uvući kroz usku pukotinu koja se strmo probija između višetonskih komada kamena. 

Robert Anić/PIXSELL

Turci, koji su u kraj došli 1527. i ostali još 150 godina, na svakom su koraku ostavili trag. Nekoliko kilometara od Turskog zatvora je i špilja Sitvukova. Do nje se može doći samo preko dvorišta Đorđa Sitvuka koji ne da dalje proći ako se ne popije čašica domaće rakije pred njegovim pragom. 

- Kao dijete sam se u nju zavlačio, ponekad bih išao po vodu. Uvijek se u nju ulazilo, ali sam nikad nisam u njoj prespavao - kaže Đorđe. Na njezinu ulazu su kamene stepenice za koje Đorđe kaže da su ih Turci sagradili. 

- Priča može biti istinita jer s naše strane ne postoji nikakav zapis tko ih je napravio. Lako je moguće da su to bili Turci pa o tome nema pisanog traga - kaže naša voditeljica Jelena. 

U prostranoj špilji novovjekovni speleolozi našli su desetke hrastovih pregrada. I danas se mogu naći ulomci tesane hrastovine, a na nekima su se nahvatali minerali stijena što znači da su tu stotinama godina. Gredama su vjerojatno pregrađivali manja udubljenja koja su koristili možda za skladišta. 

Bilo je tu i ostataka ljudskih kostiju. Priča kaže kako su Turci i tu gušili lokalno stanovništvo. I danas se vide ostaci vatre i nagorjelog drveta koje u mraku leži stoljećima. Duga 217 metara, okićena je spiljskim nakitom, a na podovima se voda nakuplja u tzv. vodenicama. 

I mi smo tijekom našeg novinarskog dolaska pronašli zanimljivi ostatak koji sliči gornjem dijelu lubanje. Iznutra se još ocrtava trag žila, a s vanjske strane već su se nahvatali minerali stijena. Narod govori da se u nju od Mongola sakrio i Bela IV. prije tisuću godina, onaj isti vladar koji je Zagrebu dao Zlatnu bulu kao zahvalu što su mu i ondje pružili sigurno utočište. No legende nastaju i danas. 

Za jednu je kriv Jerko iz Perušića koji je odlučio provjeriti ima li obližnja Medina spilja kakav prolaz. Pronašao je pukotinu i njome puzao 30-ak metara. Ušao je potom u velebnu dvoranu prepunu špiljskog nakita koji oduzima dah. Iz nje je ušao u još jednu dvoranu okićenu bajkovitim stalaktitima i stalagmitima, ali se više nije znao vratiti. Zaspao je od umora jer je nekoliko sati tražio put natrag i usnuo patuljka. On mu je u snu pokazao gdje treba izaći. Kad se Jerko probudio, na tome mjestu gdje mu je patuljak pokazao zaista je bio izlaz. 

I danas Jerko odlazi u špilju sa svijećom i bijelom čokoladom Toblerone za svojeg patuljka. Kraj svijeće ostavi patuljku mali znak pažnje, a čokolada svaki put misteriozno nestane kad se Jerko vrati iz razgledavanja. A često bi svijet vječitog mraka služio za skrivanje najvećeg blaga. 

U Istri iznad Limskog zaljeva stoji Spilja svetog Romualda. Legenda kaže da je svetac prije tisuću godina došao iz Ravene. Sagradio je 1001. ili 1002. samostan Sv. Mihovila, a i danas se vide ostaci samostana pet kilometara od špilje u Kloštru. Povukao se Romuald nakon gradnje u špilju i postao samotnjakom. Poslije su špilju nazvali Piratskom, i to zbog legende o poznatom gusaru Henryju Morganu koji se vjerojatno rodio u Walesu. Pljačkao je on u 17. stoljeću po mnogim morima od Kube, Kartage pa sve do naših voda. Bio je toliko drzak da je naljutio Engleze pa je morao bježati. Sakrio se je u svečevu pećinu i u nju uvukao svoje blago. Navodno je i danas tamo. I danas u blizini kanala postoji selo Mrgani, a priča kaže da je pirat ondje osnovao svoju lozu koja je tamo živjela generacijama. 

Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

U njima patuljci jedu bijelu čokoladu, a vile plešu kolo

Svakojakog blaga navodno ima i u Orlovićevoj špilji u Perušiću. Do nje novovjekovni speleolozi još nisu došli jer je ulaz visoko na strmoj litici. Za to će trebati još malo priprema. A priča kaže kako je Juraj Orlovčić na toj litici sagradio svoj grad Beč, ali su ga 1527. godine Turci zapalili. Stari kažu kako u njoj ima lijepa mramora, da je prostrana i da je u njoj u kamenu uklesan stol sa stolcima. No narod prepričava i da su u njoj nekad bili Grci koji su zakopali silno blago. 

- Jednog dana predvečer u selo Kuarte dođoše Grci. Rekoše da su zidari te da se bave popravljanjem i čišćenjem bunara. Cijelu noć su popravljali bunar u Kuartama, a zatim su otišli u Orlovčića pećinu i zakopali blago - napisao je prije više od 100 godina naš prirodoslovac Dragutin Hirc. 

On je obišao mnoge pećine toga kraja i zapisao njihove legende. Speleolozi njegovim tragom svjedoče da je gotovo sve što je naveo i danas na istome mjestu. U tom je kraju i Petrićeva špilja od samo nekoliko metara. No davno su ljudi svod obložili posebnim kamenom, a prva mišljenja stručnjaka kažu da je riječ o svetištu iz prapovijesti. 

Najpoznatija špilja tog mjesta je ipak Samograd koja je otvorena za turiste. U njoj su u kamenu uklesane stoljetne stepenice kojima se trebao prošetati ban Khuen Hedervary. Ne zna se je li ispunio obećanje da će doći i provjeriti ima li istine da su ukrasi u njoj toliko lijepi da zastaje dah. No s početka špilje stanovnici su uglavnom počupali sav nakit, a prije sto godina šef lokalne željeznice dao je od špiljskog nakita napraviti ogradu oko željeznice. I danas se vide njezini ostaci kraj željezničke postaje. 

U polumraku tame mašta se često zaigra pa mnogi posjetitelji u Samogradu u špiljskim ukrasima vide obrise Djevice Marije, krokodila i ljudskih lica. Nju su nekad čuvali austrougarski vojnici, odnosno pitku vodu u njoj. Nad zemljom nije bilo puno vode jer sve inače proguta krški kraj. Ali se voda uvijek zadržavala u špiljama i nakupljala u bazenima. 

Postoje i romantične legende, a Ogulin na jednoj gradi svoju priču o bajkama koje je napisala Ivana Brlić Mažuranić crpeći građu iz lokalnih mitova. Priča kaže da je u 16. stoljeću ljepoticu Đulu (ili Zulojku) otac obećao bogatom, ali starijem plemiću. No Đula se silno zaljubila u kapetana Milana. Njezin otac, Ivan plemeniti Gušić, ujedno i zapovjednik ogulinske tvrđave, naredio je mladome Milanu da brani frankopansku utvrdu Tounj. Milan je poslušao i pao od turske ruke. Đula se od tuge bacila u ponor rijeke Dobre koja ponire usred Ogulina. Strnovratila se niz liticu, na kojoj se danas nazire obris lica mladića koji tugaljivo gleda u ponor. Ulaz je to najdužeg špiljskog sustava u Hrvatskoj od 16 kilometara. Danas više nije prohodan jer je mnogo balvana, koje je rijeka nosila, zatvorilo prolaze. Ali narod govori da se moglo, kad se šetalo špiljom, čuti crkveno zvono ili svirka orgulja. 

Oko Karlovca i Žumberka je  30-ak utvrđenih špilja

U drugoj priči djevojka je bila kriva za stradanje svih mještana. Tako se o špilji Vrlovki kraj Kupe, na pola puta između Ozlja i Metlike, govori da je konj nekog osmanlijskog vojnika zalutao ispred njezina ulaza. Zazivao je konja imenom Dorot, a iz mraka se odazvala jadna Dora koja je mislila da nju zovu. Otkrila je tako gdje se skrivaju, a narod se tri dana branio. Pali su potom i odveli su ih u roblje zbog Dorine izdaje. Zanesenjaci na ulazu vide obris konjske glave. No priču potkrepljuje zapis ozaljskog kneza Bernardina Frankopana iz 1511. godine. On kaže da su te godine, 24. kolovoza, Turci otkrili zbjeg, odnosno skrovište u špilji i da su u roblje odveli 300 naših duša. Priča kaže i da potok Vrlovke izvire u brdu iz podzemnog jezera, a da kraj njega žive vile i vilenjaci. 

I čitavo karlovačko područje bogato je ovakvim špiljskim zbjegovima gdje se puk skrivao od osvajača. Neke su utvrdili i zidovima zbog obrane. Oko Karlovca i na Žumbergu pronašli su 30-ak. I rijetko gdje se može u starim spisima nešto o njima naći. Jer za to su špilje i služile - da se u njih skrije i da za njih nitko ne zna. Poneki bi puk zla kob ipak snašla pa su u njima i ubijeni. Postale su tako masovne grobnice. 

Malo ljepšu priču ima Zmajeva špilja na Braču. Kažu da je dobila ime po Veles zmaju iz staroslavenske mitologije, a i u litici je uklesan zmaj, ali i Gospa te motivi Apokalipse svetog Ivana. Ostaci su to glagoljaškog samotnjačkog samostana u kojem je bilo nekoliko ćelija. Skrovito i tajnovito bilo je to mjesto meditacije, ali danas se čini i kao mjesto gdje se pomirila slavenska mitologija s kršćanstvom. 

I na Mljetu svi znaju za Odisejevu špilju u koju se starogrčki junak sakrio poslije brodoloma. Tamo ga je na sedam godina očarala i zatočila nimfa Kalipso. Pustila ga je tek kad su joj to bogovi naredili. Lokalno stanovništvo Mljeta nije previše marilo za tu priču, pa su na kraju preuzeli ovaj mit, koji su uzeli od Homera, i izgradili istu priču.