Legendarni pilot koji je donio prvi MiG21 iz JNA: 'Dođe mi da u Rafaleu napravim koji krug...'

Konačno danas je taj dan kad ćemo iskoračiti, ne dvije, tri stepenice, nego je ovo ogromna razlika u tehnologiji i mogućnostima! Mladi ljudi će dobiti motiv za poziv vojnog pilota. Pozivam sve mlade ljude i imaju predispozicije, da nastave ovim putem, i da održimo naše vojno zrakoplovstvo kakvo treba biti. I meni dođe želja, volio bih sjesti unutra i napraviti krug, rekao je jučer legendarni pilot Danijel Borović, nakon što je Hrvatska dobila prvih šest od ukupno 12 borbenih aviona Rafale.

Pogledajte video: Novi čuvari hrvatskog neba

Pokretanje videa...

12:57

Zračna luka: Slijetanje svih šest Rafalea | Video: 24sata/pixsell

Borović je heroj Domovinskog rata, Hrvatskoj je donio prvi MIG21 iz JNA, a ispod je tekst koji je prvotno objavljen 2021. godine u velikom feljtonu 24sata 'Heroji neba'.

'Bojao sam se da nam ne otmu sina'

Postati pilot Boroviću nije bilo nimalo jednostavno. Imao je čvrstu želju, snagu i upornost, no financijske poteškoće priječile su mu put da ostvari ono o čemu je kao dječarac potajno maštao. Rođen je 17. prosinca 1958.godine u Knegincu Gornjem kraj Varaždina, u kojem je završio i osnovnu školu. Otac mu je umro kada je pohađao treći razred, a u višim razredima osnovne škole zanimala ga je elektronika i elektrotehnika. 

- Gledajući avione na nebu, vjerojatno kao i većini dječaka moje dobi, maštao sam o pilotskom pozivu. Budući da mi majka ne bi mogla financirati dugotrajno školovanje, prijavio sam se na natječaj za vojnog pilota. Majku sam uvjetovao time da neću upisati ništa drugo ako ne potpiše pristanak u tadašnjem uredu za obranu u Varaždinu. Budući da sam bio maloljetan, naravno da je moja majka morala na to pristati. Pri kraju osmog razreda prošao sam višednevne liječničke preglede u Beogradu, točnije u Zemunu gdje je u to vrijeme bio smješten VMI (Vazduhoplovno-medicinski institut), te sam školovanje nastavio u Zrakoplovnoj gimnaziji u Mostaru. Nastavak školovanja je bila Zrakoplovna Vojna akademija u Zadru. Pri kraju Akademije odabran sam u manjoj grupi pilota za preobuku na avion MIG-21. Nakon promocije u čin potporučnika, još smo 3-4 mjeseca letjeli u Zadru na avionima G-2 Galeb i J-21 Jastreb, te smo upućeni na jednogodišnju preobuku na aerodrom Batajnica (Beograd).

Po završenoj preobuci uslijedila je prekomanda na aerodrom Željava kod Bihaća, gdje sam sljedećih 10 godina radio kao pilot u 117. lovačkom puku, sve do danas povijesnog 04. veljače 1992., kada sam prvi avion MIG-21 vratio doma - govori nam Borović. I danas se živo i do u detalja sjeća tog povijesnog preleta ali i trenutaka kada je donio konačnu odluku. Sjeća se i svih neugodnih događaja.

- Jedan od takvih trenutaka bio je nedjelja, 31.ožujka 1991. kada je na Plitvicama poginuo prvi hrvatski policajac Josip Jović. Bili smo u posjeti roditeljima u rodnom Knegincu, pored Varaždina i nakon objavljene vijesti na radiju, odlučili smo se odmah vratiti u Bihać. Bilo je sunčano nedjeljno popodne, a policija na raskršću u Tušiloviću preusmjerila nas je za put do Bihaća zaobilaznim putem, preko Velike Kladuše. Prvi i zadnji puta smo se vozili tom cestom. Tri mjeseca kasnije uslijedili su  "slovenski dani rata“, kada sam se namjerno prehladio i simulirao povišenu temperaturu i tako uspio izbjeći sudjelovanje u letačkim aktivnostima iznad Slovenije. Svojevrsni vrhunac je nastupio kada su nas jednog dana, usred radnog vremena, vratili autobusima  u grad,  tj. u kino dvoranu Doma JNA u Bihaću, gdje smo bez ikakve najave primorani gledati dokumentarni film o logoru Jasenovac i zločinima koje su počinile ustaše. O četnicima i njihovim zločinima nije bilo ni riječi. Da bi ugođaj bio što upečatljiviji, u holu Doma je na panoima postavljena i prigodna izložba slika ubijenih ljudi, ulaza i zgrada logora, logoraša iza žice i dr. A sam trenutak odlučivanju o preletu bio je nakon svojevrsnog postupnog zbližavanja s tadašnjim "bezbednjakom“ na aerodromu, Slavkom Hodakom, Hrvatom rodom iz Drežnik Grada. S vremenom sam shvatio da njegovi pokušaji kontakta sa mnom nisu usmjereni u namjeri da me ispita i eventualno razotkrije zašto nisam napustio JNA poslije slovenskih događaja, već da me poveže sa Zagrebom.

Trebalo je naći pilota koji će, kada se ukaže prilika, preletjeti avionom na hrvatsku stranu. Hrvata na aerodromu koji su operativno letjeli bilo je svega nekoliko i svi su imali malu djecu. Nakon  neuspješnih pokušaja pridobivanja, iako sam bio nesumnjivi nakon izbjegavanja "slovenskih dana rata“, Hodaku sam rekao: "Ja ću biti taj“- prisjetio se Borović. No, planirani detalji leta tijekom preleta pošli su po zlu. Kasnile su cisterne s gorivom, umjesto u sumrak poletio je noću, a uslijed pogoršanja meteorološke situacije morao je promijeniti najavljenu rutu leta, da bi mu pri kraju leta ostalo jako malo goriva, a pričuvnu varijantu Borović nije niti mogao imati. 

'Bilo je crnih dana'

- Taj moj noćni  (pre)let prema neosvijetljenoj pisti aerodroma Pula, u uvjetima rata i zamračenja, bez radionavigacijskih sredstava i radioveze te izvan planirane i najavljene rute leta, unatoč ranijem pomnom planiranju, sveo se na improvizaciju. Kurs, brzina i vrijeme te moje pilotsko iskustvo bili su jedino u što sam se tada mogao pouzdati. Problem je bio  što zbog jake sumaglice i oblaka nisam mogao odrediti točnu poziciju koje bih se dalje navodio prema željenom cilju.

Nakon lutanja Kvarnerom i neuspješnog pokušaja pronalaska Rijeke razmišljao sam nekoliko puta o katapultiranju iz zrakoplova.  Ali zbog noći, hladnog mora i spoznaje da nitko ne zna za mene odustao sam od te ideje - priznao nam je Borović. Ipak, u posljednjim trenucima leta, kada je shvatio da će avion uskoro ostati bez goriva, Borović je uočio, kako sam kaže, svjetlo na kraju tunela. Dobacivalo ga je  najobičniji VW Golf. U Puli su zbog njegova kašnjenja uslijed niza peripetija već gotovo odustali od čekanja da dođe 'taj netko', a njega su od katastrofe dijelile sekunde. Na kraju je ipak ugledao treperavu točkicu u daljini, svoje 'svjetlo života', i uspio sletjeti na tamnu ploču, brzinom dodira od 300 km/sat, na pistu koju nije vidio. 

- Ekipa za doček u Puli već je gotovo odustala jer se nikakav avion nije pojavio u predviđeno vrijeme, a u međuvremenu je pao i mrak. Miroslav Peris je prethodnog dana javio u Zagreb da će avion sletjeti u Pulu u 17.20 sati, ali zbog kašnjenja s punjenjem nakon prethodne dnevne smjene, ja u to vrijeme još nisam ni poletio. U Puli je već zavladao potpuni mrak, a piloti koji su me čekali na oba kraja piste zaključili su da u tim uvjetima i uz lošu vidljivost nitko ne može sletjeti - sjeća se Borović. Da je kasnio još samo koju sekundu, ekipa za doček uz pistu bi se povukla i ne bi mu imao tko signalizirati. Još samo nekoliko minuta leta u potrazi za blijedim svjetlima aerodroma i ostao bi i bez goriva. No nakon povijesnog preleta nije bilo mjesta opuštanju jer se nije znalo koliko još ima prikrivenih KOS-ovaca u Zagrebu i u ostalim hrvatskim gradovima te je sljedeća dva do tri mjeseca bio u posebnom režimu. Dva dana kasnije u Zagrebu je napokon zagrlio suprugu i sina koji su se iz Bihaća probijali do Zagreba. 

- Njihovo izvlačenje iz Bihaća  je  također posebna priča, jer su morali ostati tamo do zadnjeg dana, kako se akcija planiranja preleta ne bi razotkrila. Zbog toga je početak njihovog izvlačenja dogovoren samo dva sata prije mojeg planiranog polijetanja. Iz sigurnosnih razloga nisam znao tko će i kojim putem voziti moju obitelj, a supruga Snježana nije znala ni tko je osoba koja će doći po nju i sina, niti tko će je voziti i  kamo. Naravno da joj nije bilo nimalo ugodno sjesti u automobil s nepoznatim ljudima, dvojicom policajaca u maskirnim uniformama i uputiti se u nepoznato. Bihać je mjesecima ranije bio u tzv. okruženju, pa na koju god biste stranu krenuli, morali ste proći određene kontrolne punktove koje su držali pripadnici raznih paravojnih skupina. Tako su i oni tijekom puta bili tri puta zaustavljani, a najopasnije je bilo  kod Jajca, gdje su jedva propušteni dalje- prisjeća se Borović. Važna točka izvlačenja je bilo Posušje gdje ih je trebao zbrinuti tadašnji načelnik općine, no na žalost, dan ranije smijenili su ga s funkcije. Uspjeli su dobiti drugo policijsko vozilo i dva nova policijska inspektora koji su s njima nastavili vožnju prema Splitu.

- Policajci koji su ih dopratili iz Bihaća morali su se odmah vratiti,  jer njihov šef nije znao kuda su otišli sa službenim vozilom. U Splitu im se priključilo još jedno policijsko vozilo s dvojicom domaćih policajaca, koji su ih dopratili do kuće čiju je adresu supruga  imala zapisanu na papiriću, a kojeg je prije odlaska iz Bihaća dobila od čovjeka koji je došao po nju i sina. Nitko nikog nije poznavao, niti znao što se događa, no ta je obitelj unatoč tome prihvatila i zbrinula suprugu  i sina. Kod njih su čekali dva dana, sve dok se sigurnosna situacija nije malo primirila, a tada je po njih došla treća ekipa, dvojica inspektora MORH-a,  koji su ih vozili za Zagreb. U Zagreb su stigli točno u 19,25 sati,  dva dana nakon polaska iz Bihaća i mojeg slijetanja u Pulu - proživljavajući još jednom tu napetu i neizvjesnu situaciju niže Borović. Tek tada su supruga i sin bili na sigurnom, odobrio je da se objavi informacija o njegovom preletu. Točno u 19.30 sati HTV je i službeno objavio vijest preletu vojnog aviona MIG-21 bis s aerodroma Bihać na hrvatski aerodrom.

- Mene su u početku automobilom svakodnevno vozili na posao od vojnog hotela, gdje smo dobili malu sobicu, do Zapovjedništva HRZ-a u Maksimirskoj i natrag, a supruga i sin su istovremeno bili potpuno neštićeni. Najveći strah je bio vezan uz sina Vanju kojeg smo upisali u vrtić, da nam ga iz osvete netko ne otme. Zapravo, nikada se nismo mogli potpuno opustiti, jer smo bili "obilježeni“ time što smo uradili, a ja povremeno dobivam upozorenja naših "službi“, da ni ne pomišljam prelaziti granicu prema Srbiji ili BiH. Tijekom rata i borbenih misija u Domovinskom ratu bilo je drugačije, jer nakon dobivanja konkretnog zadatka i pripreme za njegovo izvršenje, kada sjedneš u avion, postaješ dio stroja i samo razmišljaš kako to najbolje napraviti. Naravno da sam bi svjestan mogućih posljedica, uslijed djelovanja protivničke PZO, ali to je dio posla za koji sam se opredijelio i svjesno ga prihvatio stavljanjem na raspolaganje Hrvatskoj vojsci i HRZ-u - niže Borović. Iako ne može izdvojiti neki poseban trenutak u karijeri, ističe kako je u trenucima kada je krenuo graditi hrvatsko lovačko ratno zrakoplovstvo bilo nedovoljan broj aviona, posebice nedostatak potrebnog vremena za provođenje letačke izobrazbe tijekom Domovinskog rata. 

- Jako teško se tada mogao ostvariti nekakav potrebni kontinuitet u provođenju letačke izobrazbe, jer je tadašnja 1.lovačka eskadrila u sastavu imala samo nekoliko iskusnih pilota, te dosta mlađih bez potrebne borbene izobrazbe. Pored njih, dobili smo i nekoliko pilota  koji su ranije letjeli na drugim tipovima aviona, a tijekom rata su završili ubrzanu preobuku na avion MIG-21 i nisu bili osposobljeni za izvršenje određenih borbenih djelovanja. Takva situacija je od Zapovjedništva eskadrile iziskivala kompleksan način planiranja letova, jer smo imali ograničeni broj sati naleta po pilotu, a ipak vodeći računa da svaki ima priliku usvojiti barem minimum potrebnog znanja. S obzirom na sve tadašnje okolnosti, ispalo je dobro- niže Borović i dodaje kako će zauvijek pamtiti borbeni let tijekom rata, u sumrak. Letio je na maloj visini prema zadanom cilju i ubrzo nakon preleta linije fronte vidio je kako pored aviona prolaze svijetleći meci ili granate. Iako je preživio svaki borbeni let tijekom obrane domovine, neki njegovi kolege u borbenim su akcijama izgubili živote. Sjeća ih se s osobitim pijetetom i o njima govori s najdubljim poštovanjem.

S kolegama pilotima se i danas druži

- Rudolf Perešin, Miroslav Peris, Anto Radoš... riječ je o pilotima koje sam poznavao dugo godina, neke 11, neke i 22 godine i koji su mi ostali u lijepom i neizbrisivom sjećanju. U sada već dalekim godinama školovanja, pa i kasnije, povremeno smo letjeli i krilo uz krilo, a na kraju su sva trojica kao pripadnici HRZ-a dali najviše što se moglo u stvaranju hrvatske države i na tome im još jednom, veliko hvala - izustio je Borović koji je povremeno u kontaktu s nekadašnjim kolegama iz eskadrile. Kako kaže, do prije korone su organizirali i druženja uz obilježavanje godišnjice formiranja 1. lovačke eskadrile i na tim druženjima obnavljali sjećanja na zajedničke dane, pričali o sebi, obiteljima, a sada se nada da će se tradicija nastaviti kada se život ponovno vrati u normalu. Pitamo ga što je glavna odlika pilota, što je potrebno za biti pilot. Bez razmišljanja odgovara:

- Najbitnija je čvrsta želja, a onda su potrebni volja i upornost, jer se pilot ne postaje "preko noći“. Mali je postotak ljudi, koji imaju potrebne psihofizičke preduvjete za postati pilot-lovac i već time  ste svrstani u svojevrsnu elitu. Zbog toga ne treba odustati pojavom prvih problema, iako je potrebno i mnogo odricanja u odnosu na svoje prijatelje iz civilnog života, koji su odabrali neka druga zanimanja. No, da je taj posao lak, pilot bi mogao biti svak- kaže Borović i ističe da se njegovu generaciju i generaciju mlađih pilota HRZ-a ne može usporediti.

- Mlađi naraštaji su piloti čija se izobrazba odvija u novijim i bitno drugačijim uvjetima, uz noviju opremu u letjelicama kakvu mi nismo imali i koja im omogućava potpuno drugačiji pristup izvršenja letačkih zadaća. Želja za pilotiranjem i dalje me drži. Nakon završetka vojne karijere nekoliko sam godina bio direktor Društva Varaždin Airport, koje je upravljalo aerodrom Varaždin. Imao sam prilike povremeno napraviti i pokoji let, ali su to bili elisni avioni, malih brzina, a nakon 21 godine letenja na nadzvučnom lovcu MIG-21, sve drugo je neusporedivo.Redovno se bavim sportom i drugim fizičkim aktivnostima i smatram da sam potpuno spreman za taj let. Prije nekoliko godina su piloti Selak i Ivandić letjeli u zadnjem mimohodu, a mene je netko preskočio, pa je i to razlog više, da mi se omogući željeni let, obzirom da će MIG-21 i nakon 30 godina  od mojeg dolaska biti u funkciji, što govori da sam tada Hrvatskoj doveo prikladan avion - kaže Borović koji se lani angažirao oko promocije svoje knjige "Prelet za Hrvatsku. Sve u njoj je detaljno i vjerno. Supruga Snježana postavila je kostur priče, jer je po dolasku u Zagreb svoj dio zapisala prvo na papir, a potom ubacila i u računalo. A Borović je naknadno dopisivao sve ono što se ticalo isključivo njega, rada na aerodromu Željava i kasnije planiranja i pripreme preleta.

"Prelet za Hrvatsku"

 - S predstavljanjem naše knjige „Prelet za Hrvatsku“ krenuli smo u Ministarstvu obrane, pred petstotinjak prisutnih, odmah nakon obilježavanja 29. obljetnice preleta. Nažalost, ubrzo je korona virus poremetio planove, pa smo u otežanim uvjetima napravili još nekoliko predstavljanja, a onda zbog ograničenja broja prisutnih u dvorani, sve stavili na čekanje. Imamo informacije da je još dosta zainteresiranih  Gradova, Općina i Udruga, koji bi htjeli organizirati predstavljanje knjige, pa se nadamo da će se situacija uskoro popraviti i da ćemo moći nastaviti započete aktivnosti- kaže Borović koji nikada ne pročita svoju knjigu jer, kako kaže, sve ima u glavi. Već ima radnu verziju nastavka "Prelet za Hrvatsku" u kojoj bi bio detaljno ispričan njegov život i rad u HRZ-u tijekom rata pa sve do napuštanja Hrvatske vojske.

- Pročitavši poglavlja knjige: "Novi život u Hrvatskoj“,"Dani neposredno nakon preleta“ i "Moje slabo napredovanje u Hrvatskoj vojsci“, u kojima sam ukratko opisao neke stvari,  ljudi nisu mogli vjerovati da je takvo nešto moguće, pa mi je dosta njih predložilo nastavak knjige, s dodatnim detaljima i nastavkom o mojem radu u HRZ-u tijekom rata i poslije njega, pa sve do svojevoljnog napuštanja Hrvatske vojske, uzrokovanog time da sam kroz 11 godina službe u HRZ-u, napredovao samo jedan čin, od bojnika do pukovnika.Nisam vjerovao da bi taj dio priče nekoga mogao previše zanimati, pogotovo nakon toliko godina, ali je očito da sam bio u krivu. Dakle, nastavak je izgledan -kaže Borović. Nakon odlaska  mirovinu na osobni zahtjev 2003. godine zbog dugogodišnjeg sprečavanjem njegovog napredovanja u vojnoj karijeri, posvetio se obitelji i civilnom životu.

- Vratili smo se u rodni Kneginec gdje smo na djedovini izgradili kuću. Nekoliko godina bio sam član Uprave - direktor gradske tvrtke "Varaždin Airport" koja je bila operator i upravljala tada međunarodnim aerodromom u Varaždinu. Danas se zabavljam radovima u kući i oko kuće, uređenjem velike okućnice u čemu mi pomažu supruga i sin. I dalje redovno trčim, bicikliram, plivam, uvečer šetam sa suprugom i spremam se još jednom u borbenom avionu vinuti u zrak - zaključio je Borović koji još brižno čuva pilotsku kacigu i masku za kisik s kojima je doletio u Hrvatsku.