Netko to naziva karakterom, a netko dijagnozom. Ali trebamo govoriti o ponašanju Milanovića

Vladimir Šeks govorio je o "uznapredovalim simptomima neke psihičke bolesti" i  o "koktelu određenih poremećaja, paranoje, šizofrenije". Spominjao je kršenje Ustava i temeljnih načela ustavnog poretka. A onda poručio kako bi "trebalo pokrenuti postupak za utvrđivanje privremene spriječenosti predsjednika Republike da obnaša svoju dužnost".

Vladimir Šeks govorio je o Zoranu Milanoviću.

Iako je tako mogao svojedobno govoriti i o Franji Tuđmanu. 

Vladimir Šeks dobro pamti zadnje tri godine Tuđmanove vladavine, kad je predsjednik države skrivao svoju tešku bolest, ponašao se iracionalno pa i opasno, javno vrijeđao i prozivao državne neprijatelje, poništavao rezultate izbora u Zagrebu, u stanju smanjene ubrojivosti (kako reče sam Šeks) potpisivao međunarodne ugovore, vodio stranku koja je generirala kriminal, korupciju, frakcijske ratove i općenito odveo Hrvatsku u teški mrak.

Talac bolesti

Hrvatska je godinama bila talac Tuđmanove bolesti, neuračunljivosti, diskutabilnog ponašanja popraćenog vapajem Andrije Hebranga šefu države da mu "Bog pomogne u razlikovanju dobra i zla".

No Šeks tada nije javno upozoravao na sve ono što je sada nabrojao Milanoviću. Jer se nije našao na njegovu udaru.

Istodobno, Milanović ima sreću što se upravo Šeks odvažio na postavljanje ovakve dijagnoze i na traženje opoziva šefa države jer ga ta činjenica amnestira u očima njegovih birača i sljedbenika. Sve će mu tolerirati u obračunu sa Šeksom.

Međutim, bez obzira što se radi upravo o Šeksovoj najavi, ipak vrijedi razgovarati o Milanovićevu ponašanju. Ne samo u zadnjih nekoliko dana, već i posljednjih godinu dana od stupanja na dužnost.

Kao Mamić

Jer, kad se predsjednik države počinje izražavati i ponašati kao Zdravko Mamić, oponašati njegove Facebok statuse, dijeliti ponižavajuće nadimke, javno se nabacivati uvredama, zastrašivati i mobingirati, a usput i zaobilaziti zakone i proizvoljno tumačiti Ustav, onda definitivno imamo problem.

Bez obzira na to što kaže Šeks.

Premda, sigurni smo da bi Milanović volio da ga je Šeks usporedio s Franjom Tuđmanom, pa makar i onim nakon povratka s liječenja u Washingtonu. U tom slučaju, mnoge stvari bile bi mu oproštene.

No činjenica je da Milanović više ne preza ni od čega: ni od teških riječi, ni žestokih uvreda, a ni od krivih političkih poteza, u što se ubraja i pritisak na saborske zastupnike, javne optužbe za osobno bogaćenje, ignoriranje Ustavnog suda i omalovažavanja institucija ove države.

Zoki plačibaba

A jučer je i glasnogovornik predsjednika države na Twitteru napao novinarku "zaposlenicu javnog servisa" koja, po njegovu mišljenju, "sustavno prostački vrijeđa predsjednika Republike". Koji sustavno i prostački vrijeđa sve druge.

Eto, i Milanović je očito postao "plačibaba".  

Koliko je to ponašanje uzelo maha svjedoči i činjenica da je zajapureni Milanović nedavno izvrijeđao i studente stručnih studija u Šibeniku, nazivajući ih "komunalnim radnicima".

Dakle, nitko nije pošteđen svoje porcije uvreda.

Ne samo "ružni, prljavi i zli", ne samo "Njonjo i Superhik", ne samo "udbaški druker i ništarija".

Gruba istina

Mnogi Milanovićevi sljedbenici pozdravit će takav način komunikacije i ustvrditi kako iza predsjednikovih uvreda leži mnogo istine. Ali opet, i iza Mamićevih presica, intervjua, uvreda, Facebook statusa, stoji mnogo istine. Djelomične i pomno filtrirane, ali opet istine.

Da je ovakav repertoar uvreda ispalila Kolinda Grabar Kitarović, veliki dio javnosti bio bi u izvanrednom stanju, a Milanovićevi sljedbenici na barikadama.

O Kolindi Grabar Kitarović javno se govorilo, pa i osobno Ivo Josipović, da je pod utjecajem alkohola, pisalo se da je depresivna i pod tabletama, komentiralo kako "nešto s njom nije u redu". Zašto se tako ne govori o Milanoviću? Zašto je Milanoviću dozvoljeno ono što je drugima bilo zabranjeno?

Ali isto tako, zašto mu Šeks želi zabraniti ono što je Franji Tuđmanu bilo dozvoljeno? Tuđman je makar imao medicinsko opravdanje...

Psiho testovi

I napokon, zašto se ne bi javno raspravljalo o psihofizičkom stanju javnih dužnosnika i kandidata na izborima? Građani imaju pravo znati tko upravlja državom, tko kontrolira poluge moći, tko drži represivni aparat u rukama, tko donosi državničke odluke i u kojem stanju se to čini.

Godinama smo gledali kako se Franjo Tuđman bori s teškom bolešću i kako u očajnom zdravstvenom stanju donosi državničke odluke i komunicira s građanima. U jednom trenutku umalo je poslao vojsku na NATO snage. U drugom, osporavao je gradonačelnike Zagreba. U trećem, huškao je na izdajnike i one koji "nisu željeli hrvatsku državu". Pa je Vladu Gotovca u kampanji fizički napao vojnik HV-a.

Godinama smo pratili eskapade bivše predsjednice, a sada trpimo retoričku torturu Zorana Milanovića i strepimo od svakog njegova napada, izjave, statusa.

Samovolja i zagađenje

Jer on se samo da povlači kontroverzne poteze i provodi samovolju s Pantovčaka, poput Tuđmana, već i zagađuje javni prostor poput Mamića i sramoti funkciju predsjednika države, poput Kolinde Grabar Kitarović.

No svejedno uživa u činjenici da mu dijagnozu postavlja Vladimir Šeks.

Prije nekoliko godina, najavljujući odlazak sa čela SDP-a, Milanović se žalio da su birači liberalne ljevice "nježne biljke" kojima smeta "svaka kriva riječ smeta". Sada se stječe dojam da im ovakva Milanovićeva baražna vatra ne smeta.

Tko zna, možda su očvrsnuli. Ili su se šokirali.

Ili naprosto, poput nekada Vladimira Šeksa, stoički trpe ispade svog predsjednika.