Kuba sutra mijenja 'kormilara', vjerojatno ne i smjer plovidbe

Izborom novog predsjednika u četvrtak Kuba ulazi u novo doba. Raul Castro predat će dužnost svome nasljedniku, prvome šefu države nakon šest desetljeća koji neće biti iz njegove obitelji.

Sve upućuje da će nasljednik biti aktualni prvi potpredsjednik Miguel Diaz-Canel (57), drugi čovjek režima zadnjih pet godina koji je fizički pomalo nalik američkom glumcu Richardu Gereu. 

Diaz-Canel nema revolucionarni pedigre, a u svome će mandatu morati pokazati da je sposoban potaknuti stagnirajuće kubansko gospodarstvo.

Njegov izbor za predsjednika prva je generacijska smjena vlasti od revolucije. Riječ je o ljudima koji će preuzeti zemlju iz ruku nekadašnjih gerilaca predvođenih braćom Castro, Fidelom i Raulom koji su svrgnuli korumpiranog diktatora Fulgencia Batistu 1959. godine.

Od revolucije 1959. Kuba je iskusila samo jednu tranziciju na vrhu vlasti. Bilo je to 2006. kada je Fidel Castro, svladan bolešću, prepustio palicu mlađem bratu nakon više 40 godina na vlasti. Fidel je deset godina poslije toga i umro, a sada je red na Raulu (86) da prepusti palicu predstavniku novog naraštaja kojeg će u četvrtak izabrati parlament. 

Iako pripada postrevolucionarnoj generaciji, Diaz-Canel političar je kojega smatraju odanim čovjekom režima, komunistom koji se strpljivo uspinjao partijskim stepenicama i konsenzusom je odabran za nasljednika Castru.

Kontinuitet

"Ne mogu zamisliti lomove u našoj zemlji. Mislim da je iznad svega potreban kontinuitet", rekao je pragmatični Diaz-Canel.

Kubanci i nisu pokazali neko veće zanimanje za novog predsjednika, napisala je poznata blogerica Yoani Sanchez opisavši izbore kao "proces koji organiziran tako da se ništa ne promijeni".

"Raul odlazi kada je i rekao i kako je rekao, on drži riječ", smatra Miguel Reyes, prodavač rukotvorina blizu luke u Havani pa dodaje: "Bit će čudno ne vidjeti više člana obitelji Castro za upravljačem".

Među mlađim političarima koji će preuzeti ključne uloge u novoj vladi nalaze se i bivši ministar gospodarstva i planiranja Marino Murillo, ministar zdravstva Roberto Morales i ministar vanjskih poslova Bruno Rodriguez.

Čak i ako su novi čelnici izrazito neskloni velikim promjenama, morat će unijeti znatna poboljšanja u živote Kubanaca kako bi ojačali svoju vlast, kažu analitičari. 

"Suprotno od svojih prethodnika koji su moć baštinili na temelju revolucionarnih pedigrea, Diaz-Canel morat će izgarditi legitimitet na temelju vlastitih poteza", napisala je stručnjakinja za Kubu Marguerite Jimenez u američkom časopisu Foreign Affairs.

Izazovi 

Novi predsjednik morat će se suočiti s velikim izazovima, a među njima je poticanje gospodarstva koje je palo za 0,9 posto 2016. i naraslo za samo 1,6 posto prošle godine.

Duboka ekonomska kriza u Venezueli, kubanskoj saveznici, utjecala je i na kubanske financije u vrijeme kada američki predsjednik Donald Trump povećava gospodarski pritisak na otok, otežava mogućnosti poslovanja i i uvodi ograničenja na putovanja koja je ublažio Trumpov prethodnik Barack Obama. 

Kuba će morati privući 2,5 milijarda dolara stranih ulaganja u turizam - a to je jedan od njezinih glavnih izvora prihoda, kao i u druge sektore gospodarstva ako želi potaknuti oporavak, ocjenjuje vlada. 

"Ako vam je plaća nedostatna, svi drugi (politički planovi) mogu zvučati dobro, ali plaća je ta koja presuđuje", kaže neimenovani čuvar parkirališta u Havani.

Prosječna mjesečna plaća na Kubi iznosi samo 30 dolara. 

Diaz-Canel morat će kormilariti između različitih stajališta unutar same partije koja nije jedinstvena u stragtegiji kako potaknuti gospodarski rast, a to uključuje i privatni sektor. 

Privatnici

Kubu je u 2017. posjetilo 4,7 milijuna turista i upravo je turistički procvat potaknuo razvoj privatnog sektora koji zapošljava više od trećine radne snage, prema podacima skupine za ljudska prava  WOLA sa sjedištem u Washingtonu.

Pojava privatnog sektora je, međutim, počela stvarati društvene nejednakosti, a one potječu i iz dvostrukog deviznog sustava Kube koja ima peso i konvertibilni peso vezan uz dolar. 

Ljudi koji primaju čvrstu valutu od rodbine iz inozemstva ili su, primjerice, zaposleni u turizmu lakše kupuju proizvode bolje kvalitete u trgovinama za turiste u kojima se  plaća konvertibilnim pesom.

Pred Castrovim nasljednikom Diaz-Canelom bit će zadaća ujediniti dvije valute, a riječ je o projektu koji se planira godinama, zato jer ulagači taj sustav ističu kao veliku zapreku u poslovanju.

"Raul Castro ostavlja sustav koji je i stabilan i krhak, s ozbiljnim problemima održivosti", kaže analitičar Arturo Lopez-Levy.

Novi kubanski lideri morat će se pozabaviti i slobodom izražavanja, koja je jako ograničena, čak  do te mjere da mnogi ljudi odbijaju u javnosti razgovarati o politici.

Diaz-Canel naznačio je da bi mogao proširiti pristup internetu, koji je jedan od najlošijih u regiji. 

Bez obzira na to kakve promjene poželi provesti novi predsjednik, morat će voditi računa o stajalištima Raula Castra koji će ostati šef Komunističke partije i imati snažan utjecaj na vojsku.

Neki promatrači ocjenjuju da to i neće biti zapreka jer je i sam Castro potaknuo niz reforma i mogao bi zauzdati najkonzervativnije članove stare garde. 

General iz sjene koji je osuvremenio kubanski socijalizam

Raul Castro desetljećima je igrao važnu ulogu u kubanskoj politici otkako je njegov stariji brat, kultni revolucionar Fidel Castro, preuzeo vlast 1959., no uglavnom je ostajao u sjeni.

Kada je Fidel Castro obolio sredinom 2006., Raul je preuzeo vodstvo nad komunističkim otokom i dokazao da je sposoban čvrsto držati zadani partijski smjer, ali i istodobno poduzeti neke gospodarske, političke i diplomatske reforme. 

Raul je službeno postao predsjednik države u veljači 2008., a u travnju 2011. preuzeo je čelnu dužnost Komunističke partije.

Kao čvrsta, ali ne tako blještava zamjena za karizmatičnog Fidela, Raul Castro krenuo je u misiju nepovratnog "ažuriranja" kubanskog socijalističkog gospodarstva. 

Otac četvero djece iz braka s pokojnom revolucionarkom Vilmom Espin (1930.-2007.), Raul je poznat kao pragmatičan menadžer s objema nogama čvrsto na zemlji. 

Kada je postao predsjednik, taj general kubanske vojske tvrdio je da Kubance čeka "gospodarska" bitka i da njihovo preživljavanje ovisi o spremnosti da isprave desetljećima stare pogreške. 

"Ili ćemo ih ispraviti ili potonuti. Vremena za stajanje na rubu litice nema", rekao je 2010. godine.

Otvorio je vrata umjerenom privatnom poduzetništvu, ali je uzde upravljanja strateškim dijelovima gospodarstva i dalje ostavio u čvrstim rukama države. 

Nicali su obiteljski restorani, prodavaonice hrane, filmova i nosača zvuka, radionice za popravak elektrokućanskih aparata i danas su dio poduzetničkog krajobraza Kube. Na Kubi je, osim toga, zakonski dopuštena privatna prodaja kuća i automobila, građani mogu posjedovati mobitele, razmjenjivati sms-poruke, a poljoprivrednici posjedovati obradivo zemljište.  

S tadašnjim američkim predsjednikom Barackom Obamom u prosincu 2014. dogovorio je oslobađanje znatnog broja političkih zatvorenika u zamjenu za uspostavu diplomatskih veza, prekinutih više od pet desetljeća.

Raul je bio taj koji je osvanuo na globalnim naslovnicama kada su Sjedinjene Države i Kuba obnovile veze, a Obama posjetio Havanu u srpnju 2015. 

Međutim, kubansko-američki odnosi iznova su se zamrznuli kada je u Bijelu kuću ušao Donald Trump čija se vlada vratila poznatim stazama protukubanske retorike i ponovno uvela ograničenja za putovanje na Kubu i poslovanje s tim otokom.  

Od jezuita do komunista

Raul Castro rođen je 3. lipnja 1931., u gradu Biranu na istoku zemlje u obitelji španjolskih useljenika i pohađao je, kao i Fidel, isusovačku školu. Kao mladić pristupio je Socijalističkoj narodnoj partiji koja je uzor imala u Moskvi.  

S bratom se rame uz rame borio u kubanskoj revoluciji koja je počela neuspješnim udarom 1953., zbog čega je završio u zatvoru, a zatim bio amnestiran. 

Nakon egzila u Meksiku, braća Castro vratila su se 1956. na Kubu s osamdesetak pristaša jahtom Granma i povela gerilski rat koji je završio 1959. bijegom diktatora Fulgencia Batiste. 

Nakon revolucije Raul je zapovijedao likvidacijama Batistinih pristaša i vjeruje se da je upravo on odgovoran za valove političkih čistki koje su trajale godinama.

Kao jedan od ministara obrane s najduljim stažem na svijetu, Raul je uz potporu SSSR-a izgradio kubansku vojsku u jednu od najsnažnijih u Latinskoj Americi. 

Zapovijedao je kubanskim kopnenim snagama u sukobu protiv kubanskih emigranata koji su uz potporu SAD-a invazijom u Zaljevu svinja pokušali svrgnuti Fidela Castra 1961. godine.  

Raul je bio zadužen preobraziti kubansku vladu u režim sovjetskog tipa i vjeruje se da je odgovoran za postavljanje sovjetskih raketa s nuklearnim nabojem 1962., što je izazvalo Kubansku raketnu krizu i dovelo svijet na rub nuklearnog rata. 

Kada se spremao naslijediti bolesnog brata, kritičari, napose kubanska emigracija na Floridi, tvrdila je da je Raul veći marksist od Fidela, da je od njega hirovitiji i oštriji.

Oni blaži promatrači, naprotiv, opisali su ga kao urednu, organiziranu i pristupačnu osobu. 

Raul Castro izbjegava svjetla pozornice, a njegovi pomoćnici tvrde da je osjećajan i zabavan.

Raul je lani objavio da će se povući kada mu 2018. istekne drugi mandat istekne i očekuje se da će ga naslijediti njegov zamjenik Miguel Diaz-Canel.

Miguel Diaz-Canel, odana desna ruka Raula Castra

"Drug Diaz-Canel nije pridošlica niti netko neplaniran", rekao je Raul Castro kada ga je 2013. imenovao potpredsjednikom Kube. 

Ta izjava odraz je Castrova povjerenje u zamjenika, svoju desnu ruku i vjernog sljedbenika partijske doktrine.

Diaz Canel (57), rođen je u radničkoj obitelji u gradu Santa Clari u središnjem dijelu Kube.

Na tamošnjem sveučilištu stekao je diplomu elektroinženjera, zatim je 80-ih služio u vojsci pa postao profesor na sveučilištu na kojem je studirao. 

Brzo se uspinjao partijskim ljestvama i stigao do dužnosti komunističkog čelnika u dvjema najvažnijim pokrajinama Villa Clari i Holguinu.

U Villi Clari dopustio je procvat kulturnog života pa se tako u baru Mejunje održavao show tranvestita. 

U Holguinu ga pamte kao sasvim običnu osobu. Nosio je stare košulje s otiskom Che Guevarina lika i vozio se biciklom. 

Godine 2003., tada 43-godišnji Diaz-Canel postao je najmlađi član politbiroa, glavnog tijela partije. 

Šest godina poslije Raul Castro imenovao ga je ministrom za visokoškolsko obrazovanje, a 2013. potpredsjednikom.

Uživa ugled učinkovitog pragmatičara i pamti se da je 2013. savjetovao zastupnike da "slušaju narod i skrbe se za njegove probleme".

Diaz-Canel zagovara kontinuitet socijalističke revolucije i zato ne treba očekivati da će biti veliki reformator. 

Diaz-Canel mogao bi, ipak, unijeti novi stil u predsjedničku dužnost na Kubi. Njegova druga supruga Lis Cuesta često ga je pratila na putovanjima u inozemstvo i moguće je da Kuba dobije prvu damu, dužnost koju dosad komunistička Kuba nije imala.