Jednog našeg susjeda u logoru su izboli nožem, cijelu noć je umirao na dvorištu. Teško ranjen, pokušao je prijeći preko žice i pobjeći, ali ga je smrt zatekla upravo na žici, gdje je izdahnuo, kaže Šećira Ferhatović
'Krv je tekla ulicama, a leševi plivali Drinom. Ubijali su sve...'
Ove godine navršavaju se 23 godine od genocida u Srebrenici, stravičnog zločina u kojem je u samo nekoliko dana ubijeno više od osam tisuća civila.
Četrdesetak kilometara od Srebrenice je mjesto Vlasenica, nekada jedno od najrazvijenijih u Jugoslaviji, poznato po rudniku boksita i šumarstvu, koje je u vrijeme ratnih stradanja izgubilo 2.650 mučki ubijenih sumještana, Bošnjaka, a među njima i tri stotine djece mlađe od četrnaest godina. Iz Vlastenice je osamdesettrogodišnja Šećira Ferhatović, koja bi se s pravom mogla zvati žena hrabrost, jer je u tom ratu izgubila dva sina, supruga i tri brata. Gospođa Ferhatović ovih dana boravi u Rijeci, kod sina Mensura i njegove obitelji, s kojima se nedavno, u lipnju ove godine vratila iz Vlasenice, gdje je bila na identifikaciji pokojnog sina Mehe, piše Novi list.
'Bila su to strašna vremena. Poluživi ljudi su bacani u logore'
– U Vlasenici su prije rata zajednički živjeli Bošnjaci i Srbi, bilo nas je 60 posto Bošnjaka, 40 posto Srba, malo je bilo Židova i Hrvata, ukupno oko 15 tisuća mještana. Živjeli smo dobro, mjesto je imalo brojne mlade obitelji, bilo je puno miješanih brakova. Devedesetih godina počele su psihoze i strah. Srbi su se grupirali, počeli su se odvajati od nas. Godine 1992., narod je počeo masovno bježati iz Srebrenice i Vlasenice, kao i okolnih mjesta. Mnogi su izbjegli u Banoviće, međutim, srpske vlasti pozivale su na povratak, uz objašnjenje kako neće biti posla ako se ne vratimo. Tog kobnog 24. svibnja 1992. godine u našoj kući su bili suprug i sinovi, ja sam sa snahama i unučadi pobjegla u Kladanj, jer su nam rekli da je tamo sigurnije. Usred noći vojska je upala u kuću, onesvijestila supruga i odvela dvojicu sinova – Mehu i Mirsada, iza kojih je ostalo četvero male djece. Kada se suprug probudio, zatekao je otvorene prozore i vrata i vidio da nema sinova. Vlasenica je pala bez metka, a svi muškarci odvedeni u logore, gdje su potom i ubijeni. Od 24. svibnja do 10. srpnja više nije bilo živog Bošnjaka u Vlasenici. Kod jednog našeg susjeda, starijeg čovjeka, dvanaest sumještana, također starije životne dobi, sakrilo se od vojske. Međutim, pronađeni su i odvedeni u logore. Bila su to strašna vremena. Poluživi ljudi su bacani u logore - priča Šećira Ferhatović.
Nastavlja kako je mjestom zavladao totalni strah.
'S jedne strane je bio život, a s druge su nas ubijali k'o zečeve'
– Kuće su bile otvorene, opljačkane, neke i porušene, krv je tekla ulicama, leševi plivali Drinom, rijekom koja krije brojne tajne. Nije se biralo – mlado ili staro, ako si Bošnjak, nastradao si. Neki su Bošnjaci čak i imena mijenjali kako bi bili pošteđeni. Bilo je situacija da je kum kuma ubio, jer je Bošnjak. Pola godine nakon sinova, nestao je i suprug Bajro kojega su, kako smo kasnije doznali, streljali u Cerskoj. Vladala je odmazda – za jednog ubijenog Srbina prijetili su ubojstvom sto Bošnjaka. Ono malo staraca što je ostalo u mjestu, vojska je pokupila i odvela na pomoćno igralište te sve redom streljala. Jednog našeg susjeda, Muharema, u logoru su izboli nožem, cijelu noć je umirao na dvorištu. Iako teško ranjen, pokušao je prijeći preko žice i pobjeći, ali ga je smrt zatekla upravo na žici, gdje je izdahnuo, probušen kao sir. Među stradalima u Vlasenici je i Edin Salaharević, mladi, perspektivni košarkaš Jugoslavije, po mišljenju svih jugoslovenskih košarkaških stručnjaka najbolji krilni centar, koji je od velike košarkaške nade sa svega devetnaest godina odjednom postao neprijatelj, »musliman« bezvrijedni, kojega su mučki ubili. Jedan naš susjed, Muradif, uspio je odvesti obitelj na sigurno, vratio se po auto i naletio na zasjedu te je ubijen. S jedne strane je bio život, a s druge su nas ubijali k'o zečeve - govori gospođa Šećira.
Iako su joj sinovi odvedeni u logor, a nakon njih ubrzo i suprug, gospođa Šećira sve ove godine nije gubila nadu da su njezini najmiliji ipak negdje živi, da rade u nekoj drugoj zemlji, da će se javiti. Povod nadi i vjerovanju osim majčine beskrajne ljubavi bile su i razne priče koje je čula – da su sinovi u Srbiji, da rade u okolici mjesta, da su živi...
'Želja mi je još pokopati Mirsada...'
– Mnogi moji susjedi, prijatelji, rođaci, nakon rata u bescijenje su prodali svoje kuće i imanja. Ja sam odlučila svoju kuću, uz pomoć djece, obnoviti. Jednoga sam dana bila sama u kući i u jednom trenutku osjetila sam ruku na ramenu, a malo kasnije i na drugom. Osvrnula sam se u strahu, jer sam znala da nitko nije kod kuće, ali nisam nikoga vidjela. U tom trenutku nazvala me unuka, a ja sam se rasplakala. Pitala me što se dogodilo, ja sam joj ispričala, a ona mi je rekla kako me to sigurno na neki način »posjećuju« nestali sinovi. Toga trenutka znala sam da sam donijela ispravnu odluku što nisam prodala kuću, to je bio znak. Moga supruga Bajru, odnosno njegove posmrtne ostatke pronašli su 2005. godine, a sina Mehu ove godine, u travnju. Mirsada još nisu pronašli. Sve ove godine, kada bih se vraćala u Vlasenicu, jer dio godine provodim kod djece u Hrvatskoj i inozemstvu, ja bih s nadom otključavala kuću i gledala iza vrata misleći kako ću ih ugledati, da su se vratili i žele me iznenaditi. Nažalost, to se neće dogoditi. Želja mi je još pokopati Mirsada, da i on ima dženazu, tako da sva trojica nađu svoj smiraj - kaže.
U Rijeci godinama živi Šećirin sin Mensur, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine, koji je u zločinima u Vlasenici izgubio oca, dva brata i tri ujaka.
– U tim ratnim vremenima ja sam već živio u Rijeci, ali sam obiteljsku tragediju proživljavao s majkom i sestrama. S braćom sam se telefonski čuo dva-tri dana prije nego su ih odveli, zvao sam ih da zajedno s ocem dođu u Rijeku, ali nisu htjeli napuštati svoj dom. Dvije-tri godine nakon rata ljudi su se počeli vraćati u Vlasenicu, u kojoj danas živi svega 850 Bošnjaka. Danas opet zajedno žive sa Srbima, ali daleko je to od nekadašnjeg života jer, sve se zna – tko je ubijao, odvodio u logore. Mi samo čekamo da pravo i pravda budu zadovoljeni, ali izgleda da od toga neće biti ništa dok se Europa ne uključi. Nakon rata također su se događala ubojstva – jedan susjed s kćeri se vratio da obiđe kuću i njegova dvanaestogodišnja kći pokošena je snajperom. Čuli su se i komentari »šta će Balije ovdje, ne trebate nam«. Godine su prolazile, situacija se smirivala. Imamo susjede Srbe, s nekima od njih smo u dobrim odnosima, ali o ratu i ratnim strahotama se ne priča. Nisu svi Srbi bili ubojice, među njima je također bilo poginulih - priča Mensur Ferhatović.
'Jedan je mladi Bošnjak ubio dvojicu Srba. Doznao je da su mu oni ubili oca'
Kaže kako danas u Vlasenici vlada sablasna atmosfera, nema života, grad je mrtav, uglavnom su se starci vratili. Deset kuća je prazno, pa jedna naseljena. Ima i Srba i Bošnjaka, ali nema posla. Mnogi Srbi odlaze u Vojvodinu, Srbiju, a oni koji ostaju srame se, osjećaju nelagodu, iako sami nisu ništa učinili.
– Mi njih ne mrzimo, žalimo ih, međutim, ako pravda ne bude zadovoljena, bojimo se osveta. Nema psihološke pomoći, neki mladi su odgajani u mržnji. Naravno, ne svi, ali ima ih koji su željni osvete, iako nisu svi Srbi bili zločinci. Jedan je mladić, Bošnjak, ubio dvojicu Srba jer je doznao kako su mu oni ubili oca. S mladima koji su bili svjedoci zločina treba razgovarati - rekao je Ferhatović za Novi list.