'Kroz rock glazbu Tiho je svaki dan prisutan u mom životu'

Da me moj prijatelj Tiho sad čuje, poručio bih mu da, sve dok me služi mozak, dok dišem i hodam, neće biti zaboravljen, iskreno nam je 2019. govorio Mladen Novak - Mrakan (52). Tihomir Lončar, zvan Tiho, Vukovarac i hrvatski branitelj zadnji put je viđen pred pad grada, kad je s majkom Ružicom došao u bolnicu. Iz vukovarske bolnice odveli su ga u Negoslavce, gdje mu se gubi svaki trag. Da se ne zaboravi, priču o Tihi ispričao nam je upravo Novak.

POGLEDAJTE VIDEO

Pogled mu je bio prikovan na ime nestalog prijatelja bijelim slovima uklesano u hladan mramor na Zidu boli na zagrebačkom groblju Mirogoj. U glavi su mu se vrtjela sjećanja na sve lijepe trenutke koje su proveli zajedno.

- Tiho je bio moj 12 godina stariji susjed, krasan čovjek. S njim i još dvojicom prijatelja dijelili smo strast prema podrumsko-tavanskoj glazbi i kolekcionarstvu ploča. Oni su bili moja starija ekipa, moji mentori glazbe. Naša druženja vezivala su se uz razmjenu ploča koje smo sva četvorica skupljala, a kasnije, kad sam odrastao, zajedno smo odlazili na koncerte. I danas mi je u sjećanje urezan Tihin lik. Pamtim ga kao izrazito visokog muškarca koji se češljao na desnu stranu, s repovima na zatiljku. Uvijek je nosio legendarni kožni kaput koji mu je sezao do početka čizama. Onih crnih, zvali smo ih 'oficirke'. Pratio je modne trendove i kasnije, kako se moda mijenjala, počeo je nositi traperice i kaubojke sa zaobljenim vrhom - prisjetio se Novak.

U to predratno vrijeme radio je kao konobar u kafiću Blacky u centru grada. Oko 23 sata, kad bi kafić završio s radom, skupili bi se i satima raspredali o glazbi, obiteljima...

- Najomiljenija grupa bio mu je engleski rock band Jethro Tull i flautist Ian Anderson, a volio je i Alvina Leeja iz Ten Years After. To je bila 1969., Woodstock, i Tiho do kraja svog života nikad nije odustajao od tih bendova. Imao je i dara za slikanje. U dnevnom boravku sam je napravio presliku Iana Andersona s jedne ploče iz šezdesetih godina. A kao čovjek, Tiho je bio miran, tih, povučen, vrlo jednostavan i skroman. Nas četvorica bili smo u nekom svom svijetu glazbe i mode - nizao je Novak.

Tihu je, prisjetio se, zadnji put vidio u srpnju 1991. godine. Našli su se kod Đure Leutara, pomorca koji se baš vratio s broda i pokazivao im najkvalitetniju zbirku ploča Jimija Hendrixa.

- Tihu sam uvijek naganjao i molio da mi proda neke ploče. Tako je i taj put sa smiješkom rekao: 'Ajde, Mraki, ima vremena, vidjet ćemo se'. Ali vremena nije bilo i više se nikad nakon toga nismo vidjeli. Đuro i ja završili smo u logoru - govorio je Novak.

U logoru je proveo devet mjeseci torture - razdoblje od 20. studenog 1991. godine do 14. kolovoza 1992. godine bili su mu najtraumatičnije razdoblje života. Boreći se za goli život, Novak nije imao vremena ni snage raspitivati se što je s njegovim prijateljima. Počeo je s tim nakon povratka iz logora. Nakon bijega iz Vukovara, roditelji su mu bili smješteni u Červar poratu, a on ih je, s vremena na vrijeme, obilazio. Naime, nakon izlaska iz logora i kratkog oporavka, Novak se vratio u svoju 204. brigadu na položaj kraj Vinkovaca.

- Jednom sam došao u Červar porat i neki stariji ljudi ljutili su se na mladića koji non-stop drnda i turira s nekim motorom. To im je strašno išlo na živce. Sjedio sam na klupi i vidio klinca od 15-ak godina na bijelom Chopperu. Parkirao ga je kraj klupe na kojoj sam sjedio i primijetio sam da je jako visok. Pitao sam ga: 'Momak, molim te, je l' te mogu pitati čiji si?'. Sjeo je kraj mene na klupu i odgovorio: 'Gospodine, ne znam jeste li ga poznavali, ali moj tata je bio Tiho Lončar'. Zavrtjelo mi se u glavi. Zagrlio sam ga, pitao što mu je s ocem i ispričao mu da smo njegov tata i ja bili veliki prijatelji. Odveo sam ga na piće i rekao mi je da ne zna gdje mu je tata. Svaki put kad bih dolazio u Červar porat, uvijek sam ga tražio, zvao na kavu da razgovaramo o Tihi. Nakon rata izgubio mu se svaki trag i tek sam prije nekoliko dana saznao da je poginuo. Sve što mogu reći je da mi je iskreno žao - očiju u kojima se cakle suze pripovijedao je Novak. Žali što su sve fotografije na kojima su njegovi prijatelji uništene u ratu. Kao i ploče. Rat je preživjela tek jedna, koju je Novak pronašao 2000. godine, nakon što je prvi put nakon rata kročio u svoj vukovarski stan.

- Stan je bio razvaljen, na podu su ostale samo pobacane stvari koje četnike nisu zanimale, poput znački mog oca. Nogom sam šutao taj krš kako bih si raskrčio prolaz i... našao jednu neoštećenu ploču. Bila je to 'Janis Joplin's greatest hits'. I to je jedino što mi je ostalo od svih mojih ploča koje sam imao - objašnjavao nam je Novak.

Kroz glazbu je i danas povezan sa svojim nestalim prijateljem, kroz glazbu je u njegovu životu prisutan svaki dan.

- Jako je teško kad saznate da vam je nestao prijatelj. Svaki put kad stavim Jethro Tull, oba puta na njihovu koncertu, mislima mi prolazi Tiho kojega danas nema. I on je u mom životu svaki dan prisutan - zaključio je ovaj Vukovarac.