Kronike povjesničara: U BiH treba inzistirati i na raspravama o onome što ljude razdvaja

Postoje teme na koje čovjek vremenom ogugla jer se predugo ponavljaju na isti način i s istim rezultatom ili bez rezultata. Jedna od takvih tema je i Milorad Dodik. Godinama u medijima čitamo o Dodikovoj bahatosti i prostakluku, o njegovu nacionalizmu i tome kako će entitet kojim on vlada učiniti nezavisnim od države koja mu je matična te ujediniti s državom koju on smatra matičnom, o načinu na koji se njegova obitelj obogatila, o vezama s Rusijom itd. S druge strane, već godinama čitamo o sankcijama koje su Velika Britanija i SAD uveli njemu i njegovoj djeci, o tome kako su protiv njega pokrenute brojne kaznene prijave i kako je samo pitanje dana kad će završiti u zatvoru. I tako uđosmo i u 2024. godinu.

Zašto sam apostrofirao Milorada Dodika?

Dodik i dalje šokira svojim izjavama, zvuči još radikalnije, ali je i dalje (više od 20 godina) na vlasti, a ne u zatvoru. Zašto sam apostrofirao Milorada Dodika? Prvenstveno zato što mnogi danas upravo njega smatraju glavnim faktorom nestabilnosti Bosne i Hercegovine. I to je sigurno djelimice točno, ali svesti priču o kompleksnosti situacije u Bosni i Hercegovini na jednog, ma koliko moćnog i kontroverznog, čovjeka, samo je dokaz nepoznavanja i pojednostavljivanja cijele priče. Ovih je dana, točnije 9. siječnja/januara obilježen Dan Republike Srpske, jednog od dva entiteta koji čine Bosnu i Hercegovinu.

Dok je za službenu Banju Luku taj dan državni praznik, za službeno Sarajevo to obilježavanje predstavlja kršenje državnog ustava. Kao i svake, i ove su se godine tim povodom mogle čuti izjave o jedinstvu svih ("ovodrinskih i onodrinskih") Srba, o ujedinjenju svih srpskih zemalja, o nezavisnosti RS-a itd. Sa svim rečenim slaže se Milorad Dodik. Ali u tome nije usamljen. Stavovi su to koje podržava mnogo Srba u Bosni i Hercegovini. Kad bismo njima pribrojili i one Srbe koji možda nisu za separatizam, ali se već odavno ne ponose Bosnom i Hercegovinom kao svojom domovinom i Sarajevom kao glavnim gradom, koji se više vesele uspjesima sportaša iz Srbije nego iz BiH, postaje jasnije da se priča o budućnosti BiH ne može svesti samo na stavove jednog čovjeka. Previše je vremena prošlo i previše se toga dogodilo da bismo Bosnu i dalje gledali kao "Jugoslaviju u malom", kao primjer društva u kojemu pripadnici različitih naroda i vjera žive u bratskoj slozi.

KRONIKE POVJESNIČARA Hrvoje Klasić: Najdemokratskija godina u povijesti čovječanstva

Takva Bosna je nestala 1990-ih u ratu, u masovnim zločinima, koncentracijskim logorima i etničkim čišćenjima. Ovaj tekst bi dalje mogao ići u smjeru "istraživanja" tko je prvi počeo s prethodno navedenim i čija je odgovornost za navedeno veća. I naravno, suočavanje s prošlošću je važan aspekt suočavanja s budućnošću. Posebno za one koji se spomenutog rata sjećaju, koji su u ratu sudjelovali i u njemu izgubili najmilije. Ali budućnost BiH ovisi prvenstveno o onima koji u ratu ni na koji način nisu sudjelovali, ne sjećaju ga se ili su se rodili tek nakon njegova završetka. A najstariji među njima su već četrdesetogodišnjaci. Budućnost BiH je otkriti što te ljude, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, povezuje, ali i razdvaja. Niti treba inzistirati na slozi niti treba bježati od činjenice da građani BiH u ovom trenutku jedni drugima (i trećima) ne vjeruju.

Da vjeruju, Srbima u RS-u bi bilo nevažno je li imovina tog entiteta ujedno i državna imovina, jer bi se njome svakako upravljalo (i) u interesu građana RS-a. Da vjeruju, Bošnjacima i Hrvatima u Federaciji bilo bi važnije da u predstavničkim tijelima, u državnim institucijama i državnim poduzećima sjede kvalitetni, a ne nacionalno podobni pojedinci. Da stvar bude tragičnija, nepovjerenje se u BiH najčešće opravdava obranom nacionalnih, a na kraju uglavnom završi obranom privatnih i stranačkih interesa.

Ne postoji država u kojoj svi misle isto

Povjerenje se ne gradi etnocentričnim monolozima i dokazivanjem tuđe krivice, nego dijalogom i spremnošću na kompromis. Građani BiH, narodi BiH, nikad neće imati isto mišljenje o svemu. Ali ne postoji država na svijetu, niti ona etnički najhomogenija, u kojoj svi misle isto. Posebno ne o prošlosti. U tom smislu, sve više mi se čini da uz inzistiranje na mirenju i pronalaženju onoga što ljude spaja, u Bosni i Hercegovini treba početi inzistirati i na kvalitetnim "svađama", tj. na raspravama o onome što ljude razdvaja. Posjesti za stol one koji misle isto i nije neki uspjeh. Niti je uspjeh moći drugima nametnuti svoja rješenja i svoju volju. Uspjeh će doći onda kad na trenutak poželimo postati taj drugi i kad očima drugih počnemo promatrati svoj svijet.