Kralju Tvrtku I. gurnuli u ruke štit koji podsjeća na grb Armije BiH. Neki se pitaju: Gdje je križ?

Proteklih je tjedana u Hrvatskoj, na kulturnim marginama, trajala žučna rasprava o starijoj dubrovačkoj književnosti, odnosno o uvrštavanju toga književnoga korpusa u kanone srpske književnosti od strane nekih tamošnjih kulturnih i znanstvenih institucija. Šlagvort cijelom tom rašomonu, svojevrsnom atavizmu iz nekih prošlih vremena, dala je svojim šovinističkim izjavama stanovita dubrovačka profesorica hrvatskog jezika koja je očuvanje čistoće nacionalne baštine, barem onako kako je ona shvaća, usporedila s deratizacijom. Najbolji odgovor na to koliko su slične polemike besmislene dao je netko prilikom jednog davnog "sukoba" na kulturnom polju, sličnog ovom, kad je "srpska strana" proglasila Mešu Selimovića srpskim piscem. Taj netko zapitao se kako pravovjernim Srbima pada na želudac činjenica kako "najbolji srpski roman ikad napisan" počinje ajetom iz Kurana (mislilo se na roman "Derviš i smrt"). Taj netko zapravo je samo ironično podsjetio na jedan paradoks, na ratoborno očuvanje čistoće vlastite kulture koja se uglavnom veže uz konfesionalnu i nacionalnu pripadnost, ali se usprkos tome ne libi posegnuti za književnom baštinom iz drugog civilizacijskoga kruga. Sličan slučaj je i s dubrovačkom književnošću.