'Kraj je ustvari bio naš novi početak': Kamensko opet živi

Ja sam s 54 godine sjedila u parku, štrajkala glađu, gledala u nebo i mislila: ‘Bože, pa zar nisam zaslužila biti u svojem krevetu?’.

Kad pogledam cijelu sliku, kad se vratim sedam godina unatrag, u trenutke kad smo ostale bez svega, vidim da je taj kraj ustvari bio naš početak. I to zato što smo mi tako odlučile, s ponosom u glasu govori nam Đurđa Grozaj (61), direktorica Udruge Kamensko. Prohujalo je sedam godina otkad su radnice Kamenskog ostale bez svega. Bez posla, bez plaće, bez krova nad glavom, zgaženog dostojanstva i prepuštene same sebi. Danima su štrajkale glađu u zagrebačkom Parku dr. Franje Tuđmana. Nije im preostalo ništa drugo nego da na taj način probude sve oko sebe. A danas, ove hrabre žene mogu hodati uzdignute glave i s ponosom reći da su uspjele.

Voda im sve uništila

- Svaki korak nosi određene probleme i određene radosti. Kad smo krenuli iz parka, nismo imale ništa. Pola godine čak ni krov nad glavom. Tek kad smo tražili rješenje od Grada Zagreba, dobile smo prostor na korištenje – prisjeća se Đurđa. Osim golih zidova, nisu imale čak ni jednu jedinu iglu. Dobri ljudi iz Hrvatske i svijeta sažalili su se nad sudbinom i mukom ovih vrijednih i nesretnih žena, a donacije igala, konaca, mašina i materijala do njih su dolazili autobusima, poštom i vlakovima.

- Taman kad smo prikupile sve kako bismo mogle početi raditi, poplavio je dućan pored nas. Voda je sve progutala, grijanje nam nije radilo. Dan nakon toga i ja sam slomila nogu, ali ni to nas nije obeshrabrilo ni slomilo. Svaki dan nas nekoliko dolazilo je raditi u zimskim kaputima, samo da se izborimo i iščupamo iz beznađa - prisjeća se Đurđa. Kako ljudska dobrota ne poznaje granice, na njihovu je adresu iznova počelo pristizati sve ono što im treba za rad.

Mašinu po mašinu, materijal po materijal, počele su graditi vlastitu tvrtku.

Od Đurđe su tražili da postane direktorica, a ona je postavila tri uvjeta koja moraju ispuniti kako bi se prihvatila tog posla. Prvi je bio svjesnost o državi u kojoj žive i činjenici da će se dugo mučiti kako bi dobile svoja potraživanja, plaće i otpremnine. Drugi uvjet je bio da od javnosti traže pomoć kako se ne bi zaboravilo na to što im se dogodilo. Treći uvjet bio je osmisliti plan preživljavanja te da nikome, ni društvu, ni pojedincu, ne dopuste da od njih rade prosjake. Ta tri uvjeta njezine kolegice rado su prihvatile.

- Mi smo bile žene u određenoj životnoj dobi. Bačene na koljena, ne samo da smo ostale bez egzistencije i ponosa, nego su nas potpuno uništili. Oduvijek sam vjerovala kako ženska vrijednost nema rok trajanja. Uvijek sam si mislila: ‘Sve mi uzmi, ali nadu i ponos ti ne dam’ – odlučno objašnjava.

Korak po korak

Uz svu dobru volju, mašine koje su dobile brzo bi se pregrijale pa ih nisu mogle koristiti dulje od dva sata. Kako bi ih ipak iskoristile, počele su nuditi tečajeve. Za pravi posao trebale su im žene koje su znale raditi sve. Sa Zavoda za zapošljavanje zaposlili su prvu ženu. Bila je podstanar, dijelila njihovu sudbinu i jedva preživljavala, a Udruga joj je omogućila dostojanstveniji život. Ubrzo nakon toga njihovoj se kliki pridružila još jedna radnica, žrtva obiteljskog nasilja, koja se nije imala kome okrenuti.

- Nedugo nakon toga dobili smo veću donaciju. Posljednja želje gospođe na umoru bila je da si kupimo sve potrebne strojeve. Kupili smo ih tri i ostalo nam je još malo novca – prepričava direktorica. Humane žene tim su preostalim novcem odlučile spasiti još žena na rubu egzistencije koje su godinama obilazile burze. Danas imaju osam stalno zaposlenih žena. Prilike pružaju i mladim dizajnerima.

- Mladi su društvu problem, a meni prilika. Koliko su ti ljudi uložili u sebe i stjecali znanja. Kako možemo dopustiti da sve to sad ostane neiskorišteno – govori Đurđa.

Dodaje kako bi ih voljeli zbrinuti više samo kad bi im netko od institucija pomogao. Njihova bitka nije ni danas gotova.

- Još idemo dan po dan i jako smo oprezne. Nikome ništa ne dugujemo. Funkcioniramo pomoću onoga što zaradimo. Plaće isplaćujemo na vrijeme i najbitnije nam je da smo nagrađene za svoj rad – objašnjava Đurđa dodajući kako imaju planove za budućnost.

Pokreni se!

Nakon nekoliko odrađenih revija planiraju još jednu pod nazivom “Jednako lijepa”. Poruka je to ženama od 18 do 65 godina. Nekad nisu željeli čuti Đurđin vapaj i molitvu, a danas je zovu iz cijele Hrvatske i traže savjete. A jedini savjet koji ona svima dijeli je: “Pokreni se!”. Radnice novog Kamenskog tu poruku mogu uputiti s punim pravom. Ni od čega su stvorile puno, same se izborile za posao na koji dolaze bez grča u želucu i s osmijehom. Ponos, upornost, srčanost, sposobnost i hrabrost nitko im više ne može oduzeti.